
Kada je saznao njeno ime?
Njegovi problemi su bili drugačije prirode, nestalni, agresivni i uvek samo lični. Bez obzira na svu njegovu subjektivnu samokritičnost, kojom je druge, a skoro uvek i sebe, oslobađao krivice, retko ih je priznavao i češće negirao. Njeno ime mu u početku nije puno značilo, jer on u to vreme još nije odlučio kako da je voli. Znao je samo da joj to nije pravo ime i verovao da je voli ali ne onako kako je to mnogo kasnije činio. U početku mu se sviđalo njeno ime i sam je želeo tako da je zove.
Njegovi problemi su bili u stvari drugačiji. Gušio je osećanja od najranije mladosti. Zavlačio se u tajna skrovišta i činio sve da ih ne bude i kada ih nije bilo zatvarao se duboko u sebe, deleći sam sa sobom slatkiše neizvesnosti i zamišljene slobode, uživajući u sladostrasti inflatilne tupavosti, ne želeći da se ikad vrati sadašnjosti, svojoj poznoj mladosti koju je notorno mrzeo, u kojoj su opravdanja postupcima bila neophodnija od sinteze naturalnih potreba i instiktivnih izleta. Morao je da se krije i da se povlači pred nasrtajima obaveznog uključivanja u društveni život.
Povlačio se do onog trenutka dok nije upoznao njeno ime, nju samu, dok nije upoznao obličje bele svetlosti, prazne daljine prozirne mekoće, lepotu sveže izmaglice, toplotu sivila suprostavljenu mraku beznađa, dok nije upoznao sebe u obesti i sebe u padu, sebe jakog i sebe slabog, sebe čvrstog i sebe nestabilnog, sebe iznad i sebe dok posrće, dok nije upoznao bajku, ružnu pticu od koje postaje najlepša, dok nije upoznao žrtvu odglumljenu i žrtvu stvarnu, žrtvovanje odglumljeno sebi i drugima i žrtvovanje stvarno samo njoj, dok nije zavoleo kako voleo nije, dok nije ljubio kako ljubio nije.
Tako je prestao. Tako su završila sva njegova gušenja, uključivanja i sav njegov rad i nastalo je njegovo ćutanje. Kolektivno su mu to i priznavali i sav njegov nemir pozitivisali izrekama pametnih pojedinaca i pridobijali ga rečima koje su trebale da mu imponuju. Priznavali su mu da iza uspeha svakog muškarca stoji žena a on je, ne zahtevajući od njih potvrde i pohvale, znao da od kad je nje niže samo neuspehe i monotoniju, i ćutao da je ona njegov najveći uspeh, njegov jedini uspeh u njegovoj letargiji i apatiji.
Jedino što je želeo je da joj pokloni jednu ovakvu priču, priču naslovljenu njenim imenom, koje i nije bilo njeno ali je bilo ona više od bilo čega njenog. Time bi njegovo delo dobilo ime i potvrdilo se i njegov uspeh bi postao i njemu stvaran.

