2.10.2008
Kako smo pojeli osam tamburaša

Kako smo pojeli osam tamburaša

Nemojte misliti da smo ih pojeli sve odjednom! Ne, bilo je to polako, s mukom i uz dosta negodovanja s njihove strane, posebno onih koji su izvukli kraću slamku.

Dok ronim kroz potopljeni tunel, trošeći zadnje molekule kisika, kroz glavu mi prolaze strašne slike iz priča o ljudožderima s Anda. Nitko se ne rađa kao kanibal, tješim se, snažno zamahujući rukama kroz ledenu vodu Dunava. Ti nesretnici u snijegu i ledu su nakon avionske nesreće bili prisiljeni jesti tijela umrlih suputnika. Neki se nikad nisu oporavili od tog strašnog šoka, spoznajući ljudsku prirodu na tako okrutan način. Ovdje, pod zemljom, to nije strašno,uvjeravam se, dok mi se pred očima film vrti ispočetka...
...

Naše muško društvo od tri frajera i jednog papučara bilo je već poprilično pijano i prije nego smo došli na Petrovaradinsku tvrđavu. Netko je predložio da momačku zabavu, prije Šandorovog vjenčanja, proslavimo šampanjcem i pišanjem u dalj s vrha tvrđave. Glupo, priznajem, ali tad se nismo mogli sjetiti ničeg ljepšeg i pametnijeg.

Stajali smo na Dvorožnom bastionu, kad smo spazili tamburaše na ravelinu Sv.Katarine, kako sviraju povećoj grupi turista. Ili su to bile maškare, turistička atrakcija koju povremeno organizira gradska uprava? Nemam pojma. Ovdje, na južnoj obali koja tvori poluotok, zvukovi zbog blizine vode postaju čišći, ljepši i milozvučniji, pa sam zato i obratio pažnju na tamburaše. Inače ne volim tu vrstu muzike, ali ove su melodije na bisernicama bile pitke kao fruškogorski rizling.

Uskoro je svirka prestala, pa je Šandorov kum bubnuo kako bi najradije da idemo u obilazak podzemnih rovova i prolaza. Možda pronađemo izgubljeni tunel ispod Dunava, koji vodi na drugu stranu rijeke?

- Može, ali u glineni grob idem samo uz svirku tamburaša!- Šandor je namignuo prema meni, jedinom oženjenom iz grupe. Znao je da znam na što misli.

Rečeno, učinjeno! Tamburaši su pristali, čim smo im pokazali snop novčanica, pa smo se začas našli u tunelu kod Barutnog magacina.

Pod zemljom, tamburice nisu zvučale jako zabavno, ali najgore je ipak bilo s kontrabasom. Rezonacija njegovih debelih žica odbijala se od grafita i zidova od cigle i blata. Jedina zabava bila je ruganje debelom berdašu, dok je teglio mrcinu od instrumenta podzemnim hodnicima, miniranima smećem i fekalijama.

Nakon što smo dvaput prošli pored iste oznake na zidu tunela, shvatili smo da se vrtimo u krug. Tko bi rekao da tuneli predstavljaju labirint i zamku za neoprezne? Pola tamburaša odlučilo je sjesti ispod čudnog crteža nalik malteškom križu, vjerujući da će tu naići neka turistička grupa s vodičem. Ostali smo nas četvorica i isto toliko tamburaša, pa je počela šala - tko će koga u tim mračnim hodnicima, ako se izgubimo i moramo ostati par dana zarobljeni pod zemljom?

Ipak, šale su bile sve usiljenije, a nervoza skoro opipljiva. Svi smo konačno počeli prihvaćati nevjerojatnu istinu - izgubili smo se u podzemlju tvrđave. Paradoksalno, ali jedino je mladoženja bio sve veseliji, kao da je ova neplanirana avantura dio njegove momačke zabave.

Pred novom galerijom s hodnicima, šefa orkestra je odjednom izdalo srce. Samo se naslonio na zid i skljokao na zemlju, a plave vene na čelu i vratu prestale pulsirati. Jedni su predlagali da ga ostavimo kao orijentir za slučaj novog lutanja istim hodnikom. Drugi, brojniji, zagovarali su kršćansku potrebu zakapanja, pa smo počeli kopati blatnjave stijenke hodnika. Bilo je jezivo, jer svi znamo da su u podzemlju tvrđave, za vrijeme njezine gradnje u osamnaestom stoljeću, dnevno umirali brojni radnici od napornog kopanja i izvlačenja zemlje kolicima na površinu. Umrle nisu izvlačili gore, već su ih zakapali u zidove tunela. Ne bojim se mrtvih, samo živih, ali nije mi bilo svejedno kad god bih dodirnuo hladnu i memljivu površinu zidova tunela.

Svima pomalo sviće, da sve češće skretanje pod oštrim kutom, sve manje oznaka na zidovima galerija i sve niži lučni svodovi moraju značiti samo jedno - umjesto prema površini i izlazu iz labirinta, mi se spuštamo sve niže, sve dublje pod zemlju.

Prirodno, izgubili smo pojam o vremenu. Procjene o tome koliko dugo već lutamo podzemljem, kreću se od par sati do par dana. Tamburaši povremeno odlaze u mrak, tobože da obave nuždu, ali se iz mraka čuje mljackanje. Pretpostavljamo da imaju skrivene krvavice u tamburama i džepovima prsluka.

Postaje sve mračnije i hladnije, pa se grijemo preskačući brojne lokve vode, koje se u nekim hodnicima pretvaraju u prava jezerca. Zbog neprirodno dobrog raspoloženja, pjesme i zbijanja šala kako ćemo zauvijek ostati u tunelima, mladoženja je opet fasovao batine.

Jedno Šandoru ipak moramo priznati – zabavljeni njime, ne primjećujemo kako drenaže i otočići suhog tla postaju sve rjeđi, a jezerca sve brojnija.

Četvrti nivo hodnika očito smo već odavno ostavili za sobom, a naše lutanje nalikuje putovanju ka dnu rijeke. Pred nama se račvaju izgubljeni tuneli ispod Dunava, koji možda vode na drugu obalu. Naravno, skoro sasvim su potopljeni.

- Eureka!- Mladoženja je raskrvavljenih noktiju i šaka čistio od blata jedva vidljivi malteški znak. Samo, ovaj ne izgleda kao onaj prethodni, jarkocrvene boje i oštrih rubova. Ovaj novi je skoren od blata i nagrižen vlagom, a krakovi su mu gotovo neprepoznatljivi.

- Sjećate se malteškog križa i legende? Kad odbljesak Siriusa na nebu baci sjenu na crkveni bastion, pa propadne do malteškog križa - tu je zakopano križarsko blago! Ili ćup zlata? Zaboravio sam!

Nije nam ga se više dalo tući, pa smo ga ignorirali. Uostalom, postoji samo jedan križ, pa bi ovaj novi mogao biti rezbarija neke izgubljene duše.

Ostalo nas je tek dvojica-trojica, nisam više siguran, jer pomalo haluciniram od gladi. U blatnjavim i napola potopljenim hodnicima već odavno nema smeća, otpadaka, čak niti izmeta riječnih šišmiša, a blato mi teško pada na želudac.

Jedno sam se vrijeme zanosio mišlju da mogu roniti kroz potopljene hodnike i probiti se do glavnog, koji vodi na drugu stranu rijeke, tamo gdje je sunce, hrana i vjetar u kosi.

Možda uistinu buncam u deliriju, ali najgore je bilo kad smo pojeli prvog tamburaša. Svi su se nećkali, nitko nije htio prvi, pa smo, kao u lošim filmovima strave, istovremeno posegnuli rukama i zubima za mesom. Kod drugog i trećeg nije bilo oklijevanja. Kod četvrtog i petog već smo se borili za startne pozicije. Možda mi se pričinja, ali mladoženja je bio nazdravijeg apetita.

Snažno zamahujem rukama prema svjetlu, koje se nazire kroz prljavožutu vodu Dunava.Svjetlost na kraju tunela? Zvuči mi, izgleda, nekako poznato.

Još samo malo, još metar-dva i ja sam na suhom. Zaustavite Dunav i skazaljke stare!

posted by Wall at 23:29 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (10) | Posalji komentar
24.9.2008
Donatori sperme

Donatori sperme

Kažu da su ljudi najinteligentnija bića na planetu. Ponekad se u općoj kakofoniji glasova nađe i suprotno mišljenje, ali ga zagluši samodopadna većina. Uistinu, jedino ljudi iz zabave ubijaju, bave se umjetnošću i rasipaju sjeme. Ali, postoji sve opravdanija sumnja u mnoge nedodirljive istine, pa tako i ovu - o najinteligentnijoj rasi na Zemlji, ljudima.

Rijetko idem u podrum. Ne volim te mračne, memljive prostore s ustajalim zrakom i razbijenim žaruljama. Prošle sam godine samo jednom bio u podrumu, a ove godine i rjeđe.

Ali, sila boga ne moli, pa je tako došlo vrijeme za ovogodišnji odlazak. Pročitao sam, naime, sve zalihe “Javnih financija i statističkih godišnjaka” i nema mi druge, nego po ranija godišta u podrum. Srećom, čuvam sve brojeve još od vremena prije Drugog svjetskog rata.

Smijte se koliko hoćete, ali nema uzbudljivijeg štiva od Registra neporeznih prihoda, niti fiskalno zanimljivijih izvora sredstava od ovoga. A tek, kad se udubite u pojedine stavke, od tabela i naplaćenih naknada javnih i dobrovoljnih vatrogasnih društava, kojekakvih agencija, komora fondova i zavoda? Sve te raznolike i šarene takse, naknade, kazne i polozi, pa bilance društava za samopomoć i umjetnu rasvjetu, odjednom vas uvuku u čarobni svijet javnih financija, o kojem obični ljudi nemaju pojma.

I eto, donio sam iz podruma svježi naramak godišnjaka i statističkih izvještaja i već nakon desetak dana čitanja naletio na novitet, koji mi je dao ideju za otvaranje obrta.

Umjetna oplodnja! Kako to uzbudljivo zvuči, zar ne? Ne govorim sad o osjemenjivanju svinja, goveda ili krava, koje daju čokoladno mlijeko, iako ni to nije nezanimljivo štivo. Ne, mislim na umjetnu ljudsku oplodnju, banke sperme i ogromnu lovu koja se vrti u svijetu smrznutog sjemena, ženskih jajašca i laboratorijskih testiranja.

Kako sam stručnjak za izvabilančne prihode, shvatio sam da nema uzbudljivijeg i isplativijeg posla od banke sperme. Na crno, razumije se, jer kod nas i za običnu banku treba brdo papira i dozvola, a o financiranju i projektima isplativosti, te strogim sanitarno-higijenskim uvjetima da ne govorim.

Prvo sam na Internetu otvorio svoj virtualni ured i online web-shop. Kako smo svi na mreži jedna velika obitelj, doduše, onako južnjački opuštenih moralnih kočnica i nonšalantne, razbarušene inteligencije i imaginacije, odmah sam našao zainteresirane klijente za svoj mali posao na crno. Već prvog dana se na moj upit za donatore sperme javilo nekoliko tisuća pregalaca iz svih krajeva naše zemlje. Nećete vjerovati, ali 99 posto prijavljenih nije tražilo nikakvu naknadu za doniranu spermu, dapače! Velika većina potencijalnih donatora izjavila je da im je čast i zadovoljstvo donirati, da će čak sami platiti sva potrebna laboratorijska testiranja sjemena i najvažnije, da ih uopće nije briga tko će njihovo sjeme koristiti. Naravno, većina se ponadala doniranju na staromodni način, uz ručnu manipulaciju sisate medicinske sestre, čiju sam sliku skinuo s nekog TV portala (glumica u porno sapunici) i okačio na svoj web-shop. Baš svi vjeruju da “sestra” uistinu radi za našu banku. A kad ih ne zapadne ona, već autoručni rad, uz moje isprike da je sestra prezauzeta, ali da će im osobno uzeti uzorak sljedeći put, ne ljute se. Vjeruje u onu narodnu- treća sreća!

Sestru nisam zaposlio, ali je susjed, penzionirani svećenik, zbog male penzije pristao raditi honorarno, triput na tjedan, kao website recepcioner. Odgovara na brojne mailove i zakazuje prijem uzoraka u mljekarskim kanticama pred podrumom.

Naravno, svi mailovi ne mogu biti personalizirani, pa sam mu pripremio uzorak, šprancu po kojoj odgovara:

“Cijenjeni gospodine taj i taj, budite sigurni da će vaše donirano sjeme, koje čuvamo u specijalnim kriogenim komorama s tekućim dušikom,biti zalog i spermotemeljac buduće Noine Arke, a Vaši geni upisani zlatnim slovima u Mliječnu stazu”.

Malo koja muška duša ne zadrhti ponosom i srećom, što može vlastito sjeme rasijati u solarni vjetar. Stara narodna kaže ‘kako posiješ, tako ćeš i žnjeti’, pa je to dodatni stimulans za naše višestruke recidiviste. Iako je i navala prvospermanih povelika, ipak brojimo naše zlatne donore (+10.000 pologa naviše) u stotinama. Što ćete, strah od smrti i želja za vječnošću u našim je krajevima poprimila galopirajuće razmjere.

Nakon što sam našeg recepcionera ulovio kako se na poslu samozadovoljava i pri tom drži kanticu za mlijeko pored stola, odlučio sam mu ukinuti naknadu za topli obrok i crkavicu koju sam mu plaćao. Zašto plaćati nešto, što čovjek s tolikim veseljem radi? Dapače, zatražio sam da on meni plaća režije za grijanje u stanu, te za kriohlađenje u podrumu, jer takav cool posao raditi žele mnogi! Posebno sam mu skrenuo pozornost na mogućnost da posao dodatno proširimo na intra-materinu inseminaciju (na crno, dakako!), te u posebnim prilikama, nešto intracervikalno, ili nagradnu igru s glavnim dobitkom - asistiranu reprodukciju! Istina, sumnjam da bi bilo tko iz naše male firme bio sposoban asistirati na onaj staromodni način, ali, nada umire zadnja i ljudski se nadati.

A onda se, jednog dana, naša baza podataka s donorima toliko raširila, da nam je server Ministarstva znanosti (gigantske memorije, ali skoro prazan, bez uskladištenih podataka)na kojem smo se ilegalno švercali, odjednom postao premali. Znali smo da je vrijeme da zavirimo na drugu stranu bilance poslovanja – na buduće trudnice, trudnike i ostale korisnike ogromnih zaliha sperme i drugih tjelesnih tekućina naših veličanstvenih donora.

Prvi je korak, logično, bio potražiti samosvjesne žene s viškom bioloških satova, a manjkom vremena i ostalih resursa za staromodno osjemenjivanje. Nasumce odabrani statistički uzorak iz jednog financijskog godišnjaka (žena,30-35,VSS,menadžer,3+propale hetero i 2 lezbijske veze)pomogao nam je da dođemo do prvih korisnica naših zaliha. Ali, avaj!

- Prvi se mačići u vodu bacaju –rekao sam optimistično našem webmasteru i jedinom zaposleniku osim mene u firmi.

- Žene su logična i racionalna stvorenja. Normalno da točno znaju kakvo dijete žele, pa su zahtjevne oko doniranog sjemena i samih donatora. Istina, nemamo previše nobelovaca i košarkaša s ljepuškastim crtama lica, ali zato imamo kandidate s genima koji jamče preživljavanje na ovim surovim prostorima. Oni nude spermu koja garantira balkansku čvrstinu prehrambenih i čitalačkih navika, a istovremenu fleksibilnost oko karaktera, morala i poštenja. Svaki će pažljivi kroničar statističkih godišnjaka to prihvatiti kao veliku prednost, skoro garanciju opstanka. Pa, koja buduća majka ne bi poželjela ovakvu sposobnost prilagodbe i prilagođavanja?

Nisam žalio truda ni vremena, te čak uložio sto dolara, plaćajući (na crno, razumije se!) nekim ruskim hakerima, da naše rastuće baze podataka smjeste na servere Rarotonge i Tahitija. Isplatilo se, jer smo tamo dobili i potvrde o poreznoj olakšici, nek se nađe, ako zatreba.

Uložio sam i u uređenje okoliša, stavljajući halogene lampe u podrum, koji je sad blještao plavičastim svjetlom, kao prava klinika za rasplodnost. Umjesto starih frižidera i kantica za mlijeko uveli smo moderne laboratorijske vrčeve od vatrostalnog stakla od 50 litara, u plavoj boji za donatore s dokazanim spsobnostima pravljenja muške djece i odgovarajućim, manjim, ali zato vrlo seksi, polipropilenskim roznim kutijama za garantirane djevojčice.

Nakon razmatranja cijena za pipe i pipete, od te smo laboratorijske opreme odustali.Ionako naši donatori obavezno peru ruke prije mužnje. Od rukavica nismo odustali, ne bojte se! Svaki kandidat mora donijeti potvrdu s kemijskog, da su rukavice od lateksa čiste.

Konačno, doživjeli smo nedavno da vidimo na crnoj burzi i našu firmu izlistanu, a cijene naših dionica već su prvog dana trgovanja probile sve burzovne indekse. Poslušao sam savjet brokera - podijelili smo dionice i napravili splitting, pa sad posebno kotira naš odjel za komercijalne surogat-majke, posebno za asistiranu, posebno za in vitro, a sasvim posebno za klasičnu inseminaciju.

Brinu me jedino moguće tisuće zahtjeva za alimentacijom. Naime, zakon i pravo tu nije baš najjasnije. Tko bi takvoj djeci morao plaćati uzdržavanje? Naša firma - gdje su začeti na crno, ili crna burza? Ili nedajbože, ovi jadni donatori sperme?

Budimo realni, njihovo jedino zadovoljstvo i bogatstvo oni drže u rukama, te ga lako i brzo proćerdaju. A onda treba čekati i do par sati da se vrelo napuni. Tim tempom, uz naše troškove, oni jedva da smognu novaca za platiti što ih uvrstimo u naše donor-liste.

Tko će, k vragu, toj djeci plaćati alimentaciju?
posted by Wall at 17:26 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (6) | Posalji komentar
24.9.2008
Zbogom Una!

Una je umrla u 47. godini.

pitam se, je li živ Mišel Babić?

 

 

 

posted by Wall at 12:10 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (7) | Posalji komentar
12.9.2008
Velečasni u Madonni

Velečasni u Madonni

Pripazite! Trinaestog rujna će pun Mjesec ući u klimavu vezu s nesigurnim Uranom. Kako tjedan bude odmicao, Merkur, Venera i Mars će ući u odnose, koje će donijeti napore i izazove kod kuće i na poslu. Ne grizite sve oko sebe, ali niti nemojte susprezati ljutnju. Uzdahnite duboko i odbrusite im, ljubazno ali odlučno. Recite im točno što vam je na umu. Bit ćete ugodno iznenađeni kad svježi zrak zapuše u vašim odnosima s drugima.


Vlč. Divinio je kleknuo uz jarkocrveni Ferrari 599GTB Fiorano, brišući rukavom svećeničke halje golubje govno sa sjajne haube.

- Divice mi, ovi su gadovi vragovi poslanici, ne mogu ti posranci bit od našeg milostivog Svevišnjeg!- huknuo je, brišući oznojenu ćelu i hvatajući se za križa. Opet ga je presjeklo, ovaj put toliko jako da mu se na tren zamračilo pred očima.

- A jebenti iruda, čim-čim-dalje, tim-tim-gore! Ovo ni Marija neće likarijama moć’ istjerat’. Triba mi i duhovni seminar preskočit’. Možda neke travarije, ili barem oblog od travarice? – velečasni je konačno odahnuo, uvalivši se u kožno sjedalo, anatomski prilagođeno njegovom punijem stasu.

Motor automobila je skoro nečujan, sve dok naglo nije otpustio kvačilo, a šesto dvanaest konjskih snaga u četiri sekunde dostiglo stotku. Brrrummm! Odavno su jedina iskrena svećenikova strast utrke, još otkad je u sjemeništu igrao Gran Turismo. Eh, tad mu je ovaj model bio samo maštarija. Da ima ceste za isprobat’ ovih trista na sat, kako nudi knjižica vozila, ne bi vlč. Divinio žalio benzina. Nema ljepše nego među nogama oćutit’ moćni stroj! Užario se svećenik na samu pomisao, a dlanovi oznojili od adrenalina.

U ulici, gdje je smješten župni dvor, škripa guma i oblak prašine uzbude tek ponekog od mlađarije. Samo se rijetki osvrnu za velečasnim, najčešće uz zavidne uzdahe. Kad odjuri kao vihor, a cvilež guma na asfaltu utihne, starice u crnom križaju se i mrmljaju u bradu: - Čuvaj nam, Gospode, našeg župnika!

A onda se, jednog dana, u novinama zateklo svećenikovo ime na nezgodnu mjestu, u crnoj kronici. Napalo ga, po glavi opalilo i opljačkalo župni dvor. Svaki je bogobojazni mještanin sa jezom čitao dalje, kako su bogohulnici i moralne ništarije odnijele crkavicu od milodara, zajedno s teškom čeličnom kasom i svećenikovim privatnim stvarima unutra.

Šuškalo se, istina, među zavidnim ženama koje milost velečasnog nije dotakla, bilo na propovijedi ili ispovijedi u strogoj privatnosti sakristije iza oltara, kako su provalnici u sefu pronašli neke pornografske slike i seksualna pomagala. Sačuvaj nas, Bože, poganih usta i prljavštine tijela! Tek rijetki među župljanima,oni sumnjiva morala i vjere, naslađivali su se lažima i objedama vrlog pastira.

Policija je bila nemoćna, naravno, jer je vlč. Divinio tvrdio da je u blagajni bilo tek sitnine od milodara i komad stakla iz Širokog Brijega, na kojem se ukazala Gospa dvije tisuće puta jednoj vidjelici, a ova to oporučno ostavila fra Diviniju. Staklo je, govorio je pobožno se križajući, od neprocjenjive vrijednosti. Posebno je sentimentalno vezan za to staklo, jer je u noćima iskušenja njemu bilo dovoljno zagledat’ se u njega i prizvati Gospu da mu dadne savjeta i pokore, pa bi opet mogao mirno na počinak. Javno je župnik pozivao lopove da staklo vrate, a novce nek’ zadrže. Uzalud, jer apel lovovima na moralnost i poštenje je kao pozvati političara na iskrenost i kajanje!

Tapkala je tako istraga na mjestu, a velečasni sve zabrinutiji bio. Vidjelo se to na nedjeljnim propovijedima kad bi mucao, gubio nit, pa se češkao po tjemenu i govorio ‘što je ono Gospodin htio reći’. Prvi su redovi povlaštenih klecala u crkvi redovito dvostruko davali u lemozinu, ali nije pomagalo. Velečasni je kopnio, kao da ga je sam Nečastivi spopao, pa mu dahće za vrat. Vidjelo se to za volanom Ferrarija, jer ga je startao sporo, bez tragova guma na cesti. Vozio je ispod stopedeset na sat, pa bi ga pastva zabrinuto promatrala kroz zavjese, moleći krunicu za njegovo duševno i tjelesno zdravlje.

Tragedija gubitka vidjeličinog stakla burgijala je u duši vlč. Divinija tako duboko, da se potpuno okrenuo i od svetovnih iskušenja. Na krstitkama i vjenčanjima jeo je umjereno, pio slabo ili nikako, a i svađe i tučnjave među njegovim miljenicama opasno su se prorijedile. Mnogi su otvoreno za njega strahovali - kopni i nestaje velečasni pred očima!

Te nesretne subote, trinaestoga, dok je i Vrag kasnio sa svojim bogohulnim namjerama da zavlada svijetom, mještani su hitali na kioske, tražeći Jutarnji list viška. Na trinaestoj, nesretnoj stranici novina, u rubrici ‘Vjerovali ili ne’ kočio se crveni naslov skandalozna sadržaja: “Velečasni u Madonni”. Odmah se vidjelo da je vjestica lažna, iskonstruirana, komunistički pamflet dezavuiranja vjere, Crkve i osobe vlč. Divinija.

Svejedno, svaka je duša gutala očima šturi tekst pregnantnog sadržaja:

“ Policija potvrđuje, da je otkrivena pronevjera u vjeri i gotovu novcu od preko milijun eura, koje je župnik Angjelko X., poznatiji kao vlč. Divinio, drsko otuđio, fingirajući pljačku vlastitog sefa. Gorenarečeni je naručio od dvojice lopova -amatera iz Hlebina kraj Koprivnice, da otuđe sef, u kojem su ojađeni lopovi, umjesto velikog obećanog plijena, pronašli pornografske slike svećenika i redovnica u bludnim pozama, te nekoliko vibratora oguljene, neprepoznatljive boje. Istovremeno je na žiro-računu župe otkriven manjak od rečenih milijun eura, koliko je Ministarstvo prosvjete doniralo za restauraciju pročelja osamnaest crkava u Humu na Sutli. U suradnji s tajnom vatikanskom policijom, osumnjičeni vlč. Divinio lociran je u Madonni di Campiglio. Ekskluzivno saznajemo, da je Papinska garda već dobila nalog za prebacivanje osumnjičenika iz Madonne na eksteritorijalni prostor Svete stolice, gdje će kandidatu biti ponuđeno mjesto ministra financija”.

 

posted by Wall at 17:22 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (11) | Posalji komentar
11.9.2008
Crveni prah vodenice

Crveni prah vodenice

Tutnjava mlinskog kola zaglušuje misli, dok zavlačim prste u vrelo brašno što sipi pod prstima. Damari na sljepoočnicama u sinkopama preskaču svaki drugi otkucaj srca, a kameni žrvnji sudaraju se kao šišmiši, uzbunjeni mojim prisustvom. Nad glavom trošne grede podrhtavaju, naigled krhke kao paučina što visi i treperi svakim naletom zraka. Odnekud dopire izmaglica i stapa se s bijelom prašinom u zraku. Vodenica vibrira kao živo srce, steže u kontrakcijama, pa otpušta uz lepet krila i novi sudar kamenih žrtvenika. Nesmiljeno srce gnječi i melje zrnevlje i moje vlastite misli, uz grohot i divlje otimanje ledene vode ispod trošne drvene konstrukcije.

Nepoznati glasovi u glavi nagovaraju, da se ne opirem. Da se prepustim.Oči mi se priviknu na tamu,pa polako uočavam boje u njihovom začetku, rađanju. Crnilo se razdvaja u nijanse sivog, pa smeđeg i zelenog, a svaka nova dioba geometrijskom progresijom, kao virus pod mikroskopom, rađa stotine novih nijansi do beskonačnog spektra. Rasute dugine boje pretvaraju vodenicu u jato šarenih tropskih ptica, a boje im se rastapaju,sudaraju i vrište. Nekako znam da su boje tek u mojoj glavi, ali se ne opirem. Gledam radoznalo oko sebe, dodirujući prstima svaku novu nijansu. Grimiz, purpur, skrletno, čak se i brašno pretvara u jarko crvenilo. Zaronim šake i prosijavam crvenu prašinu, kao osušenu krv nekog mitskog bića. Vodenica mi diše za vratom,u kontrakcijama koje su i moje vlastite.

Konačno spuštam tešku vreću na trošni pod od crvotočnih dasaka, otirem znoj sa čela i kao hipnotiziran prilazim žrvnju.

- Skoči! – nečiji hladni dah na vratu mi šapuće.

- Lezi, odmori se!- crvena vrelina pod nogama uvjerljiva je.

- Pridruži nam se, bit ćemo jedno, bit ćemo zajedno, zauvijek.

Netko, nešto uzdahne, a dah zakovitla brašno u vrtlog koji zapleše iznad kamenih kolutova.

Kad se crvena prašina slegne, vidim jasnije nego ikada. Još sam tu, ali ruke i ramena više ne bole. Osjećam gipkost u našim gredama, naizgled trošnim, a tako snažnim od mnoštva naših tijela, od našeg stoljetnog trajanja. Ja sam svi oni, vodeničari; kameni smo žrvnji i paučina; slobodni smo u krilima desetina šišmiša. Mi smo vodenica.
Puhnemo u crvenu prašinu pod svojim nogama od dasaka, nasmijemo se grohotom svojih vodenih slapova, a onda tutanj smirimo, stišamo do neprepoznavanja.

Čekamo na one koji tek dolaze. Na one, koji će nam se tek pridružiti.

posted by Wall at 12:05 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (18) | Posalji komentar
10.9.2008
“Smrt i zaborav” d.d.

“Smrt i zaborav” d.d.

Čovjek ne mora biti tanatolog da razumije smrt. Istina, jedna je smrću opsjednuta Švicarka od smrti i njezinog prihvaćanja napravila cijelu znanost, utemeljivši Kuebler-Rossovu skalu od pet stupnjeva žalovanja. Jadno je započela, još jadnije završila svoju mučnu egzistenciju. Rođena kao jedno od trojki od tek kilogram težine, bila je nevoljeno dijete, kojem je okrutni otac skuhao kućnog ljubimca-zeca i malu Elizabetu natjerao da i sama učestvuje u kanibalizmu obiteljskog objeda. Ne čudi da je ozbiljno poremećena Liza odlučila studirati psihijatriju i da je cijeli život posvetila smrti i umiranju. Kad, vidi vraga! Nju, vjernicu, Bog kazni moždanim udarima i tjelesnom oduzetošću, osudivši je na muku invalidskih kolica da, tek proklinjući boga, skonča u osamdesetoj godini.

Negacija je obrana, znam. Unatoč nesmiljenim i brojnim dokazima, nje više nema: dobre i drage, uvijek zaigrane i umiljate, koja mi razdraga srce kad je vidim. Kažu, nezrelo je negirati. Kažu, ne znaš učiti iz prošlosti, ne znaš se nositi s realnošću. Negiram činjenice, odgovornost, učinke, svijest,da se vrtim u krugovima...negiram da negiram.

Ljutnja je došla s treptajem oka. Adrenalin u meni vrišti, dok mi se mišići stežu u grču, znoj na čelu, a srce u sljepoočnicama. Shvaćam da je u redu biti ljut na onoga tko je tu ljutnju skrivio. Ali, zašto na sebe? Uostalom, neki misle da samo imbecili i životinje nemaju sposobnost ljutnje. Ako Dalaj Lama može prihvaćati ljutnju, mogu i ja, pomislim.

Cjenkam se sa samim sobom, samo da je još jednom vidim. Da je barem potrajalo još godinu-dvije.Da je barem...

Depresija još nije mirenje, tek spoznaja da ćemo ionako svi umrijeti.

I onda, prihvaćanje gubitka - nema je.

Ali, nakon izvjesnog vremena,probudio me njezin miris u nosnicama, toliko živ da mi se učinilo da nije umrla, da je živa i ležimo pripijeni kao dvije žlice. Njezin me miris prati u liftu, iznenadi u jutarnjoj vrevi na pločnicima, zbuni u restoranu nabijenom raznoraznim teškim mirisima jela, ljudi i kasnog ljeta. Pokušavam ga se otresti uzastopnim tuširanjima, mirisnim osvježivačima prostorija, čak i namjernim umakanjem ruku u blato i naftu. Ništa ne pomaže. Miris njezine kose, pregiba vrata, kože na zapešću ruke poguban je. Vadim iz ladice neotvoreni crveni Bulgari parfem koji sam joj kupio za rođendan, koji joj nisam stigao pokloniti na vrijeme.

Konačno odustajem od neuspjelog egzorcizma i odlazim potražiti profesionalnu pomoć.

- Smrt i zaborav, izvolite! - djevojka na recepciji ima iritantno veseli glas koji pršti od entuzijazma, toliko u neskladu sa tvrtkom koju predstavlja da je to neukusno. Nadam se da je ostatak firme decentniji i svjesniji boli s kojom se njihovi klijenti nose. A onda se djevojka nasmiješila i nekako prisno, s razumijevanjem položila svoj dlan preko mojega.

- Smrt ili Zaborav? Znate, mi smo jedinstveno pogrebno poduzeće! Možemo se, umjesto vas, pobrinuti za vašeg dragog pokojnika ne samo zbrinjavanjem i ukopom tijela, već i vašim uspomenama i sjećanjima. Naš se osnivač ingeniozno sjetio poigrati mnogostrukošću značenja pojma smrti. Dakle, ne samo smrti kao kraja jednog trajanja, već i smrti kao teške, naporne ili opterećujuće uspomene. Rješavamo se čak i kompletnih sjećanja na pokojnika, posebno ako se radi o dragim osobama, čiji vam je gubitak nenadoknadiv, a bol zbog toga nepodnošljiva. Naravno, u pola cijene možemo vas riješiti i uspomena na lošu osobu ili iskustvo iz vaše prošlosti. Ipak, takvih je slučajeva mnogo manje - nije prestajala govoriti kao navijena, a ja sam bio sve uvjereniji da sam na pravom mjestu.

- Iskreno, ni sam nisam siguran što bi bilo najbolje za mene. Možete li mi pokazati neke od vaših procedura?- oprezno sam pokušao ispipati teren. Uzela me za ruku i povela u prvu od prostorija u nizu.

U prvoj, dva tipa u poslovnim odijelima i kravatama pljuvali su po plastičnoj maketi pokojnika u otvorenom lijesu, nazivajući ga pogrdnim imenima i psujući zapjenjeno. Kad je prvi lutku i ošamario, stresao sam se i zatvorio oči.

Kad sam ih opet otvorio, nalazili smo se u drugoj prostoriji, gdje su tri klauna s crvenim nosevima, kapicama sa zvončićima i tajicama drečavih boja pokušavali nasmijati trećega, koji je kao mrtav ležao na odru. Odmah sam znao da glumi, jer su mu se krajevi usana povremeno trzali. Možda su mu kolege urnebesno smiješni, a on se morao suzdržavati da ne prasne u smijeh? .

- Gledajte, smrti se treba narugati, pokazati joj srednji prst i učiniti je ljudskijom, približiti nam je. Nema boljeg recepta za to od farse, komedije, izrugivanja. Ovo je jedna od naših najuspješnijih metoda – djevojka je bila uvjerljiva i iskrena, a njezin optimizam zarazan. I sam sam jedva suspregnuo osmijeh na neke od klaunskih grimasa. Možda je tome pripomogla i neprilična izbočina na uskim tajicama tobožnjeg mrtvaca, jer pobogu, erekcija u smrti je zaista apsurd i urnebes.

- Imate li još nešto za ponuditi? Uostalom, u kojoj je funkciji zaborav u naslovu tvrtke? – pitam još u nedoumici. Ne mogu se domisliti kako zaboraviti nekog dragog, ma kako bolna bila uspomena na njega. Kako je to uopće moguće? Mozak se ne može prevariti, a selektivno brisanje memorije dešava se tek u znanstvenoj fantastici.

Bio sam sumnjičav, priznajem. A onda mi je djevojka pružila bočicu i jednostavno rekla: -Pomirišite!

Sjećam se da sam udahnuo intenzivni miris mošusa,ruža, kadulje.... Sjećam se, da na djevojčino pitanje koga želim sahraniti, nisam znao odgovoriti. Sjećam se, da sam u njihovo pogrebno poduzeće ušao s nekom određenom namjerom. Pretpostavljam da bih nekog trebao pokopati, oplakati, odžalovati?

Sjećam se, da sam na vratima njihovog čudnovatog pogrebnog zavoda pomislio - što ja tu radim? Ne sjećam se više.

Samo ponekad, kad padnu zadnje ljetne kiše na prašnjavi pločnik, šumno njušim prašinu i čudim se kako je divan, omamljujući, spokojan i siguran taj miris prašine, jedini preostali na svijetu.
posted by Wall at 17:47 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (29) | Posalji komentar
29.8.2008
Srebrno runo
Srebrno runo
Tri su srebrne guske sletjele na moj prozor -jedna od olova, jedna od bolova i jedna od govana.

Nisam ih prepoznavao, onako blještave, na suncu, niti sam mario za njihovu nutrinu, bilo mi je važno da su sjajne. Nisu govorile, lepetale su krilima i pokazivale na sve četiri strane svijeta - prema sjeveru i jugu, istoku i zapadu. Nisam, u to drevno doba, još poznavao vještinu čitanja znakova, još nisam bio izabrao sudbinu slijepog proroka. Bio sam površan i slijep kod očiju, zaokupljen varljivim.

Ponekad sjedim na tom prozoru, zagledan prema horizontu i mislim - evo, sad će mi stići golub pismonoša, ili pasti ćup zlata na glavu, jer baš pod mojim prozorom ponire još jedna šarena duga.

Sve jednoj su krila bila okrznuta, kljasta i deformirana, ali od sjaja, ili odbljeska sunca na sjajnoj površini njihovih tijela, nisam to zamjećivao. Nije mi bilo važno. Glavno da su ovdje, makar ostale tek kratko, na odmorištu dok čekaju nastavak putovanja, vođene vlastitim unutarnjim kompasom.

Nijedna ne govori, ali osjećam da pričaju bez prestanka, u kakofoniji nemuštih znakova, nagnutih vratova i stavljanja glave pod krilo. Umišljam da u nosnicama osjećam miris spaljenog perja, nagovještaj zime i samoće, nešto toliko različito od ovog ljeta. Prihvaćam ih kao dugo iščekivani rod, kao najbolje prijatelje, iako oblike i izgled ne prepoznajem,
a oni govore više od riječi onome tko zna gledati. Ja nikad nisam znao, priznajem.

Moje je zlatno runo u naravi srebrno i rascijepljeno na tri dijela: od olova, od bolova i od govana. Dugo to nisam znao. Ponekad se tješim, to je ionako nemoguće prepoznati bez pomoći bogova, proročica ili heroja. Argonauti su odavno tek točkice u daljinama i samo ponekad namignu sa zvjezdanog neba. Kastor je smrtan, prijetim stojeći na rubu, a onda me moj blizanac, moje drugo ja, povuče nazad s ruba bezdana, u sigurnost sobe. Na otvorenom prozoru sjajno runo od srebra i olova, od smrtnih bolova i od govana što kipte u svakome od nas, vibrira i čeka oslobođenje od zmajeve vlasti.

Ima dana, kad srebrne guske lepetom krila privlače pažnju – one bi krenule ka magnetnim polovima ili drevnoj Trakiji, ne znam. Pobjeći negdje, prokletstvo je od želje koju nosi svatko od nas, imao vidljiva krila ili ne.

Dok ih njegujem, svoje kljunove okreću ravno prema meni, a umišljam da prepoznajem razumijevanje i mudrost iz njihovih zjenica.

Od olova mi prsti postaju crni, a težina napisanih redaka i progutanih slova pada teško na želudac. Nadimam se, kao da ću ja sam, umjesto njih, snijeti ogromno jaje

Kad na sebe navlačim srebrno runo, dio od bolova pada na ruke i ramena. Tih dana ne idem na posao, nemam snage niti podići šalicu čaja. Plutam u nemoći, s rukama položenima u tri srebrna srca, stisnut uz njihovo toplo perje i čekam, da probadanje u kostima i tkivu prestane.

Onda zaredaju dani, kad se budim u smradu, zbunjen i nesretan, brišući srebro, sjajno od guščje masti i govana. Pokušavam isprati neugodni zadah i mirise, koji se ne daju oprati, ma koliko trljao njihova tijela, svoje ruke, prozorsku dasku na kojoj stojimo danima, zagledani prema daljinama, iščekujući.

Čini se da runo mijenja oblike i prostor koji zaprema, jer kožu i pera od srebrnih niti ponekad vidim kao zlatno grumenje, koje se treptajem oka u trenu vraća u paperjastu bjelinu perja.

U sobi s prozorom, srebrno runo postaje klupko bez jasno definiranih udova i krila, tek jedno živo tijelo koje pulsira i guta svjetlo i sjenu, prostore i obrise. U one dane, kad ne zurim očarano u blještavilo runa, gledam kroz prozor u daljinu i jasno mi je da se horizonti sužavaju, a čarobne guske gledaju ljudskim licima na tijelima ptica.

Možda sam od sjaja runa pomislio da je moje. Ili, da sjaj dolazi od mene samoga, jer nema ljepote bez prepoznavanja u nečijem oku? Jesam li runo stvorio sam, od tri zalutale srebrne guske na mojem prozoru, malo olova, dosta bolova i mnogo govana? Ponos i arogancija bez opravdanja - za to se u drevna vremena gubila glava. Bilo je pitanje vremena, kad će me taj hubris i prkošenje bogovima gurnuti preko litice.

Moja zla kob, moj Nemesis, došao je, kako i priliči božanstvu, bez oklijevanja, s osvetom bogova.

Srebrno runo odletjelo je prema novim horizontima, čekajući nove argonaute, a ja na Kavkazu ispirem zlato, nalazeći govna.
posted by Wall at 08:09 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (5) | Posalji komentar
20.8.2008
Černo bil

Černo bil

Stani odmah tu, uz cestu!- Nataša me uzbuđeno zgrabila za koljeno. Jedva sam dočekao da joj udovoljim. Nisam se trudio parkirati auto u šipražje, jer nas je vrelina požude zapljusnula iznenada, bez upozorenja. Znao sam da nas putnici u automobilima koji prolaze mogu vidjeti, ali nisam mario. Put iz Donjetska prema Jugoslaviji bio je dug, ali prilično uzbudljiv, prekidan iznenadnim zaustavljanjem svakih stotinjak kilometara.

Kad smo se posljednji put dohvatili, gladno i očajno, Mađarska nam je već bila za leđima. Kosa joj je bila mokra i slijepljena od znoja, ali mirisala je divno, na zrele šumske jagode, koje su tih dana rasle kao lude, sočne i krupne po proplancima.

Tog kasnog travnja 1986. godine još nismo gledali u nebo i proljeće je bilo puno dobrih iščekivanja. Nismo se, kao drugi, hranili ogromnim vrganjima, niti ribama sa dvije glave. Bili smo oboje protiv ubijanja životinja, pa smo s gnušanjem gledali kako vojska na poljima masakrira tisuće goveda i raznih drugih mutiranih životinja. Mi smo ih doživljavali tek kao posebna Božja stvorenja, a ne opasnost.

Ona se pred mojim očima transformirala i ja sam s mukom prihvaćao tu činjenicu. Ne, nije joj raslo treće oko, niti rožnate izrasline po tijelu. Bilo je mnogo gore, jer se mijenjala naočigled, prelazeći iz stanja zaljubljenosti u sumnjičavost, pa bijes, a zatim suze i kajanje. Kad bih joj obzirno skrenuo pažnju na eratično ponašanje, krivila bi svoju žensku prirodu, hormone ili položaj zvijezda... Uvijek je imala neko razumno opravdanje, pa bih stisnuo zube i čekao da mi se divna djevočka, u koju sam se ludo zaljubio, opet vrati.

Ah, Nataša, što ti zdjelala sa mnoj! Zapjevao bih sonornim baritonom, nastojeći je udobrovoljiti, a ona bi se nasmijala i tjerala dalje po svom - red strasti, pa sumnjičenja, a onda bijesa i kajanja. I tako u krug, danima, vrtjeli smo se grizući jedno drugom repove naših verzija istine, odbijajući vidjeti jedno drugo ičijim drugim očima, osim naših vlastitih.

Uskoro je počela nazivati sve svoje prijateljice u Ukrajini i Rusiji, ispitujući ih o meni. Poznaju li me? Jesu li se ikad sa mnom dopisivale? Jer, bio sam poznati rusofil, tako sam i naučio jezik, dopisujući se s curama. Obično smo razmjenjivali poeziju, poštanske marke ili salvete. S jednom, koja je isto voljela Ahmatovu, skoro sam se oženio.

Vremenom je njezina opsesija počela opterećivati naš kućni budžet - znao sam dati pola plaće na telefonski račun, dok se ona pravdala kako oboje poznajemo jednu pjesnikinju iz Vladivostoka, ili Čeljabinska, ne sjećam se više. Samo je htjela od nje čuti jesmo li bili više od prijatelja?

Kad sam joj rekao da više ne možemo zajedno, načisto je poludjela, da je s ruskog automatski prešla na ukrajinski. Sve teže sam je pratio, posebno kad je u svaku treću rečenicu stala ubacivati rumunjske pogrde. Kako ostaviti Ruskinju ili Ukrajinku bez posljedica? Ne znam. Vjerujem da je to čak i nemoguće.

U vrijeme dok smo prekidali, stotinjak kilometara od Kijeva jedan su cijeli grad stavljali u karantenu od betona i olova. Reaktor broj četiri rastopio se kao maslac u pregrijanoj mikrovalki u pola dva iza ponoći, a zataškavanje incidenta nije spriječilo tmaste oblake na putu prema usnulim susjedima u Bjelorusiji, Poljskoj i na Baltiku. Skrivalo se od spavača, ali i danima kasnije, dok smo svi bili budni i zabrinuti, jedino je mlijeko iz Mađarske nekim čudom bilo sve ukusnije i sve jeftinije. Kupovali smo, znajući da se baš svim kravama crno piše na ovim prostorima. Nekako, nismo marili, kad se radilo o mlijeku.

Nataša se naočigled i fizički počela mijenjati. Nekako se zgođušno zaokruglila, ten joj se proljepšao, a oči dobile poseban sjaj. A možda sam od radijacije i ja postajao sve lakomisleniji, zaljubljeniji, tko će znati? Bili smo iste visine, no ona se nekako znala izvinuti, podići na prste i veselo smijati, pozivajući me gore, da i sam bacim pogled s novih visina. Kao da su joj se horizonti proširili, a vizure postale zaokruženije. Kao iz aviona, na deset tisuća metara visine, gotovo da vidite zakrivljenost Zemlje. Takvim je očima Nataša počela gledati na svijet. Propinjao sam se na prste, naravno, ali bez uspjeha. Radijacija, očito, nije jednako djelovala na sve. Ja sam, u strahu od mogućih posljedica, počeo neumjereno jesti. Počeo sam s celulozom, zbog straha od zatvora, a tomovi knjiga ionako su uzalud čamili na policama knjižnica. Ruska književnost uglavnom - idioti, braća Karamazovi, a vani tihi, prijeteći Don! Ali, tko bi pametan dirnuo u to? Zato sam jeo one fine, tanke sveske pjesnika, od Ljermontova i Jesenjina, do Majakovskog i Jevtušenka. Nisu mi legli, nadimali su, izazivali gorušicu i podrigivanje. Probao sam s pjesnikinjama - Cvjetajeva i Ahmatova za doručak, Vasilenko i Pavlova prije spavanja. Bio sam očajan, jer - što donosi smrt, nego poraz? da parafraziram jednu od njih.

U našem invertiranom svijetu, Nataša je postajala sve ezoteričnija, s glavom u oblacima, prognozirajući kisele kiše i nebo od pepela, a ja, ja sam se odmicao u latitudama. Nadimao sam se kilometrima u širinu, odmičući postojano od ekvatora i šireći se prema sjeveru i jugu.

Nisam je od tada viđao. Nataša je davno probila ionosferu, pa statički elektricitet i krčanje u slušalici telefona priječe da čujem bilo što. Pretpostavljam da ću saznati na vrijeme, jer i radijacija ima svoj vijek trajanja.

Nisam tužan, shvaćam kako je nuklearni reaktor divna, iako opasna stvar. Rado bih otišao u posjet mjestu njezinog taljenja, da položim vijenac, ostavm stručak cvijeća. Kažu, više nije opasno. Kažu, čak i turističke grupe obilaze napušteni grad i postrojenje. Kažu, život tamo opet buja. Poslije Nataše, više ne volim taj glagol. Kad nešto buja, to mora završiti kiselim kišama.
posted by Wall at 17:30 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (9) | Posalji komentar
16.8.2008
Dvije dravske nemani

Dvije dravske nemani

Ja sam Sam. Samo, punim imenom, ali ovdje ljudi baš ne vole Slovence, pa sam ime skratio. A i brate, kad god bih rekao 'Samo', ljudi bi dizali obrve, češkali se iza uha i pitali: „Samo, što? Ispljuni, dovraga!“. E, a kad bih pljunuo, rekli bi da tjeram šegu, pa ljutito odmahnuli rukom i odlazili. Sad sam Sam. Da, i to isto- ja sam uglavnom sâm. Osim kad sjedim kraj rijeke, tu na ušću Mure u Dravu, gdje oblaci jure, komarci grizu, a štuke ganjaju kečige na mađarskoj strani. Na našoj jedino somovi bućkaju pod vrbama, praveći virove i krugove na površini, kao da podzemne vode izviru pod vrbom. Ili kao da nafta bubri. Imao sam prijatelja-naftaša: taj se u našem kraju "naradio" hodajući po selima, nagovarajući seljake na probna bušenja na svojim njivama. Prvo bi obećao brdo novaca, pa fino jeo, pio i pokoju snašu obrlatio u šašu. E, a onda bi njegova firma bušila i rušila do sudnjega dana. Na kraju bi sve svršilo na smrdljivom plinu, pa mulju, stotinjak litara masne nafte… A onda, ćorak! Naftaši bi lijepo spakirali opremu, stavili ispušnu cijev i zauvijek unakazili kukuruzište.

Ali, opet sam skrenuo s pričom, a želim vam pripovijedati o prijateljstvu s jednim somom. Ribom, ogromnom i neobičnom. Som je, kao i ja, tu na riječnom ušću pod vrbama, najčešće  jako, jako sâm. Dođu ribiči, istina, ali nemaju nit' strpljenja, nit' alata, nego zabacuju neke ankere, lajne i kukice kao da će, božemeprosti, pecati kedere cijelog života. Na pecaroše som ne obraća pažnju, jedino onda kad neki pijan padne iz čamca, pa ga on mora izvlačit'. Osim onih bezobraznih - te ne spašava. Te jede! Uostalom, tako je počelo i naše prijateljstvo.

Pecao sam, sjedeći na grani vrbe, koja se nadvila sasvim na vodu. I tako, pazim da ne smočim cipele, a onda se okliznem i buć! Smočim se cijeli. A imao sam nesreću da sam pao baš na tog soma, koji je pod površinom pravio gnijezdo između korijenja vrbe i potonulih, trulih dasaka od starih čamaca.

Ma nemojte, da somovi ne prave gnijezda? Što vi znate, gradske neznalice! Vidio sam na svoje oči, gnijezdo k'o ježeva kućica, samo pod vodom. Imao je moj som i problema s friško doseljenim dabrovima, kradu mu granje i daske za svoje ružne instalacije, koje som baš i ne shvaća. Ti su dabrovi izbjeglice iz Ukrajine: kupilo ih prirodoslovno društvo, pa nadobudno naselilo tu, na Murinom ušću. Kažu, nekad su tu živjeli dabrovi, pa što opet ne bi! Ma, glupa priča izuzetno, som mi se često žalio, ojađeno sučući brkove.

Jel' da nisam rekao da som ima sto pedeset kila i da je veći od čamaca? Ne lažem, jahao sam na njemu, dok me vadio kad sam se utapao. Brzam pred rudo, opet, a htio sam ispričati to s dabrovima. Som veli, da su te napasti prvo počele krasti građu iz njegovog gnijezda, a onda i širiti grozne priče po rijeci. Navodno, našli u granju zapletenu čizmu nekog ribiča. Čizma, čizma, pa što? E, ali u čizmi je bilo i stopalo, pa je som došao na zao glas na Dravi. Tobože, da se udebelio od utopljenika, što je za riječane apsolutni tabu. Nitko tu ne jede utopljenike, osim soma (zna riba pokoja, bez kućnog odgoja, pojesti oko, dva, ali dalje od toga ne idu). Zatim podmeću, da je nenormalno velik, jer ljulja čamce da ribiči ispadnu, utope se, a on onda čisti. Baš! Som mi se kleo na sve svoje mile i drage (sad pokojne, sve ih nadživio, to ga također tišti!), da ne ljulja čamce i da jede samo jako bezobrazne, a djecu ne dira. Ja mu vjerujem, na svoje sam oči vidio kad je ispljunuo jednu curicu, cijelu, u komadu, neokrznutu.

Da se vratim dabrovima. Gadovi  kradu, lažu i strašno psuju na nekoj mješavini rumunjskog, ukrajinskog i ruskog. Osim toga, sve najbolje mladice pojedu, a izgrizu i više nego im treba, pa ostave pregrizeno da propada. Kao svi prognanici, puno su propatili. Ovi, navodno, od pretoplih rijeka kod Černobilja. No, dobro sad - ni naše bilje nije više tako zeleno. Bude i tu černoga skoro!

Som je isprva patio zbog glasina: da je mastan k'o Fatboy Slim; danima nije jeo ništa osim podvodne trave, pa mu se zgadila za cijeli život (pokušao sam mu objasniti  taj fat/slim oksimoron, nije upalilo - som je duduk za jezike). Probao je i makrobiotičku dijetu, ali su mu ljuske zapadale u protezu, a brkovi zveckali od kojekakvog smeća. Zbog glasina o djeci, stalno ih je tjerao ispod vrbe, da mu se tu slučajno ne utope, pa da svi njega okrive. Znao bi ih škakljati brkovima po tabanima, po trbusima, a mali su napasnici vrištali 'zmija, zmija'. Srce ga skoro strefilo! Nećete vjerovati, nisam ni ja - tako velik, a boji se zmija! Kaže, da su mu ljigave i fuj! onako vijugave, pletu se oko brkova i repa kao vodena trava, a on travu sad mrzi iz dna duše. Nekad ju je brstio da je se riješi, ali od dijete mu se gadi i pipnuti je.

Kakva smušena priča, reći ćete i pogoditi! Kad ju je som meni pričao, isto sam uskliknuo, ali na svoje sam se oči uvjerio u većinu.

Sjedio sam na najnižoj grani vrbe, odmah uz vodu i pecao, kad sam se poskliznuo, udario glavom u podvodni panj i onesvijestio. Pao sam somu ravno na gnijezdo, dobrano se zabrinuo. Dok me vukao za nogu prema površini,  rekao sam sve četiri čarobne riječi (i vi ih znate od predškolskog odgoja- izvoli, hvala, molim, oprosti) i to je soma raznježilo i odobrovoljilo. Odmah mi je oprostio, izvukao me van i dao mi umjetno disanje, sve dok nisam štrcnuo svu progutanu vodu.. Srećom, ribiči su se pokupili pred bijesnim ugrizima komaraca i obada, a spremala se i ljetna oluja, pa ribe ne grizu. Obala pusta, osim mene i soma. Disali smo obojica teško, na škrge, a njegovo je lice plemenito sjalo u mraku. A možda sjaji od Krškog, ne znam. Meni je Krško mrsko, iako je u Sloveniji, jer čujem da će i njihova obadva dabra preselit ovdje kod nas. Gore im pretoplo, izgleda.

Dakle, ležali smo obojica u plićaku i teško disali, a on je prvi počeo s tiradom. Ispovijedao se, kao da je sudnji dan, ili dvadeset sedmi srpnja na svetu Anu u Halasz Csardi. Za mog soma je taj dan svake godine kao smak svijeta, jer nagrnu turisti, ribiči i kupači, pa bućkaju, viču, motornim čamcima paraju vodu i guše ga masnim mrljama od nafte. Sirotan je stoput dobio veslom po glavi, a i šokirao se par puta kad je gricnuo neke gliste na površini, a ono- prsti turista koji namaču ruke iz čamaca!

Povjerava mi se som o svemu, vidim da prijatelja nema, a i kako bi imao s ovolikom tjelesinom? Ljudi se boje debelih, bježe od njih, pa teško nađu i prijatelja, a kamo li srodnu dušu, ženu ili ljubavnicu. Tako je i som prošao u životu, a smrt nikako ne dolazi. Da je barem vještijih ribiča, palo mu napamet samoubojstvo uskakanjem u neki čamac. Probao par puta, opekao se, kaže, jer bi čamac pukao a ovi se pijanci (jer ti u čamcima svi loču nemilice!) utopili k'o miševi. Od smrti izgladnjivanjem je odustao, jer je od gladi bio nervozan, otresit i zloban, pa je znao udarati glavom u podvodno korijenje, tresti vrbe, da djeca s grana padaju k'o kruške u vodu (neke je pojeo sasvim slučajno, kune se). 

Tu je som stao s pričom i obzirno pitao kako sam, zašto sam Sam, to jest, sâm. Moja je priča bio lakonski odgovor - težak sam. Som je bio oduševljen - isti njegov slučaj, mogli bi biti prijatelji, iako ja imam duplo manje kila, al' karakter težak. Pa, neka, kaže on, meni ne smeta, tolerantan sam, prilagodljiv, a dosta mi slušati onu narodnu 'šuti k'o som' !

Što sam mogao, nego pristati? Ili je halucinacija, utapam se, pa pred smrt mala podvodna mora - ili je sve istina, pa ako ga odbijem, mogu ga razjariti. Ne bih volio da na obali nađu samo moje čizme, sa ili bez stopala u njima!

Gnijezdo već imam, pravio sam ga godinama!- kaže som ponosno, a meni neugodno reći, kako je to rupa  u podvodnom mulju i da, iako podstanar, ipak imam više životne standarde i navike.

- Znam da nije ljubav na prvi pogled, ali za početak i toleramtan suživot partnera, makar i tako različitih, dobar je početak svakog odnosa - kaže som mudro i ja tu nemam što dodati.

Ispočetka život nije bio loš, ali kad je ponestalo dobre hrane (rakovi, školjke i riječne alge i malo riječnog cvijeća) som je počeo prigovarati, da barem jednom mjesečno želi okusiti meso, a ljetna je sezona kupanja, šteta toliko dobrih čamdžija (natjerao sam ga da ih prestane zvati komadima, topljenima, ribičima, sve mi je bilo morbidno). Nikad nisam bio oženjen, ali slušao sam razne priče o braku. Kad u kuću uđu razmirice i svađe, tu sreća pobjegne kroz prozor.  Istina, nismo se svađali oko novca, ali oko svega ostalog jesmo: oko hrane, nabavke, stana, čišćenja i spremanja… Som je bio boemčina i sve je gurao u granje i mulj. Znao je lutati do kasna, ostavljajući me samog da se dosađujem u gnijezdu. Od usamljenog dobričine postao sam zloban i osvetoljubiv svat, pa sam i sam išao plašiti kupače u predvečerje, ribičima trgati flaks i mreže, bušiti čamce…Ipak, zgadio sam se samome sebi kad sam jedne večeri lokalnom župniku viknuo iz vode 'bu!', dok je na obali, na prostrtoj dekici, gnječio neku tinejdžerku. Odmah sam vidio da je zlo, jer je poplavio u licu i počeo se gušiti, a cura je pobjegla vrišteći. Da umirim savjest i udobrovoljim soma, odvukao sam velečasnog u gnijezdo pod vrbom i fino razveselio partnera.

Avaj! Bio je to početak našeg kraja, jer som više nije htio jesti ništa drugo. Naprotiv, počeo je prijetiti da će me cinkati, ako ne namamim još ovakvih komada. Znate kako kažu 'kad jednom probaš masne, stalno tražiš velečasne'. Svakom od nas od nekog posebnog trenutka ili događaja jednom krene sve nizbrdo.Tako je bilo i sa mnom, Samom, a ni som nije prošao bolje.Tinejdžerka i mnogi ribiči počeli su širiti nebuloze o dravskoj nemani, valjda aludirajući na nas dvojicu. Čuo sam razne verzije te budalaste priče, a glupana koji se posebno isticao objašnjavajući kako imam(o) trokutastu glavu - samome sebi obećao sam za večeru. Ovdje su ljudi lakovjerni i praznovjerni dozlaboga, pa su počele procesije, egzorcističke seanse na Dravi. Nagrnuli luterani, protestanti i obični katolici, počeli su hodočastiti svakodnevno. Nanjuši ta sorta novce kod puka koji plaća mise i moli se svetoj Ani, koja malu djecu brani!

U toj sam fazi već jeo i djecu, neku s osobitim zadovoljstvom, prepuštajući tuste svećenike svom drugu u muci, svojoj srodnoj duši, svome somu. Od dva dobrodušna božja stvorenja okolnosti i bešćutno društvo stvorili su kriminalce i osvetnike.

Prežderavali smo se gotovo svakodnevno, pa čak počeli, kao dabrovi, slagati zalihe. Kad topljenika nije bilo, ljuljali smo čamce budalama koje bi hrabro noću isplovile. Jednom smo združenim snagama prevrnuli mađarsku skelu, ali to je jedna druga priča.

Ovih dana učim soma hodati, jer sprema se jesen, pa će nam uzmanjkati kupača. Planiramo se odvesti do županijskog središta i potražiti kakvo sjemenište, fratarski red ili nešto slično. Treba misliti na budućnost i planirati zalihe dugoročno.
 
dravske nemani

 

posted by Wall at 12:09 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (5) | Posalji komentar
14.8.2008
Pred vratima vodenice

Pred vratima vodenice

U njezinoj kući zidovi su goli, osim jednog jedinog ulja na platnu sa starinskim motivom vodenice uz planinski potok. Onako bijeli i sterilni, zidovi bacaju čudnovate sjenke nepravilnih oblika, satkane od sfumata bijele kave u tami, ljeskajući se i plešući na raskriljenim staklima prozora. Mrlje zatrepere, pa se kao plimni val proliju i nestaju u podovima. Sparna je ljetna večer, zrikavci s obližnjeg potoka luduju, natječu se s kreketanjem žaba i noćnim zvukovima na periferiji.

Sparina puzi, šunja se parketom prema otvorenim balkonskim vratima.

- Hoćemo li na terasu? – nevoljko pita, ne pokazujući namjeru da ustane iz fotelje. Sjedi golih, podvijenih nogu ispod sebe, nesvjesna praznine sobe koja nas oboje omotava u klupko od mraka i vreline, stvarajući zagušljivu kukuljicu. Zidovi se šire, rastavljaju na slobodnomisleće stranice i sklapaju u neku čudnu geometrijsku cjelinu.

- Ne treba, ako ti je ovdje dobro – odgovaram, upijajući sliku nje ispod jedine slike na zidu, a mirisi i zvukovi u oštrom su neskladu sa svežinom naslikanog slapa iznad oronule vodenice. Škiljim prema platnu, napeto zureći u polumrak. Sjene sa zidova igraju se sa sjenama na slici. Moja domaćica šuti u mraku, uronjena u svoj tok misli, ali ne osjećam tu šutnju kao teret. Radije zamišljam da smo uz vodenicu, čije drveno kolo grabi vodu iz potoka, prskajući sa drvenih lopatica prema našim dvjema šutljivim figurama u ovoj sparini bez zidova.

Čini mi se da čujem huk sove i lepet moćnih krila, kojima je upravo zarobila plijen u obližnjem parku. Pomalo otkrivam sve širu lepezu zvukova i užurbanog života iz mraka, koji paralelno živi s nama, umrtvljenim ljudima koji šutnju uz puno riječi zamjenjuju potpunim odsustvom govora.

Mislim, kako do sada na platnu nisam zamjećivao naslikanu figuru čovjeka, koji stoji pred vratima vodenice. Očito se sprema ući. Ali, zašto su mu ruke oko vlastitog vrata, a oči iskolačene u strahu, kao da se brani od uboda rojeva stršljena? Skoro da sa slike čujem njihovo zujanje i na vlastitoj koži osjećam stotine sitnih igala. Nije kao ubod komarca, gdje prodiranje rilca u kožu ne osjetim, sve dok ne zasvrbi na mjestu uboda. Stršljenova žaoka je kao široka igla za punktiranje, što grubo razdire kožu na mjestu uboda, a bol kod prodiranja u venu skoro paralizira. Kad konačno klip igle pogura sadržaj u krvnu žilu, osjećaš otpor krvi i plazme, dok se uštrcana tekućina grubo širi prema stijenkama žile, pa dalje u krvotok. Zagledam se u vlastite ruke pred sobom i osjećam slabost, zbog koje moram odložiti čašu s pićem na rub stola.

- Oprosti, zavrtjelo mi se od sparine, ovdje tako nema zraka! – kažem uzrujano, no moja domaćica i dalje šuti. Ne mogu je nazvati sugovornicom, jer među nama nema dovoljno izgovorenih riječi da bi se satkala paučina razgovora. Čini se, kao da me iz polumraka gleda sa smiješkom i razumijevanjem, da zna o čemu pričam, ali fizički je odvojena od naša dva svijeta, ovog u sobi i onog na slikarskom platnu, koji se nekako stapaju u amalgam od zagušljivog zraka i vreline što prodire u svaku poru tijela.

Konačno odložim čašu i jedva vraćam ruke u krilo, ne razumijevajući u kojem su se trenutku ti naši svjetovi stopili u zajednički oblak koji plovi zrakom, zidovima i paralelnim svjetovima.

U tami sve manje vidim sobu oko sebe, ali opet, ne čudeći se, slika na zidu je sve jasnija, a novi i novi detalji izranjaju iz slikarskih premaza kistom. Čovjek na slici sad izgleda kao da se povlači iz vodenice, korak po korak odstupajući od kolopleta kolibe, vodenice i potoka. Vrata od hrastovine širom su otvorena, malo nakrivljena u stranu, kao da su željezni okovi popustili od silnih tereta i prečestih otvaranja. Zamjećujem crvotočinu na drvenoj građi, na potpornim gredama koje strše u kutovima i zelenu plijesan na šindri, kojom je vodenica pokrivena.

Da fotelja u kojoj sjedim ima bolji naslon, mogao bih se konačno opustiti i zagledati u sliku kao napeti film. Jedino se ne mogu odlučiti radi li se o pastorali, trileru ili možda filmu strave. Atmosfera na slici mijenja se dugotrajnim gledanjem i sad mi se čini da se sjene u sobi pretaču u sliku. Ili je obrnuto? Ne znam. Strašno me bole leđa od ukočenog sjedenja u mraku, dok ruke više ne miruju na krilu, već mahinalno provjeravaju vlastitu tjelesnost predmeta i sebe samoga. Zapremam li još uvijek isti fizički prostor, ili sam se i sam prelio u sliku? Svejedno ne prestajem napeto zuriti u vodenicu na platnu i vrata, kroz koja samo što nije izašao netko. Ili nešto, nisam više siguran ni u što, osim da se slika svakom minutom preobražava: Sve je kao na filmu, kad se kamera počne udaljavati, a vizura pretače u široki kadar. Oko lika na slici je krčevina, čistina s još vidljivim panjevima i posječenim raslinjem. Šumski puteljak vodi prema šumi sasušenih stabala i groteskno savijenih grana. One se nadvijaju do samog puteljka, šumske staze kojom nitko više, izgleda, ne prolazi, jer su ljudske stope i tragovi kotača tek skorena udubljenja obrasla travom.

Zašto u vodenicu ljudi više ne zalaze i što radi ovaj, očito posljednji čovjek na slici?

Razmišljam je li možda zalutao, pa iznenada u vodenici otkrio ucrvano truplo vodeničara, davno zaboravljenog od ljudi i zvijeri? Sigurno je tako. Vodenica je odavno napuštena i u njoj sve stoji osim slapa. Jedino je vodeno kolo u pokretu, uzaludno grabeći i vraćajući slapove kapljica potoku. Možda su stršljeni napravili gnijezdo baš iza vrata? Uz ključanicu, sami u praznoj vodenici, kao u razbojničkom gnijezdu odakle kreću u ratničke i pljačkaške pohode? Slučajni ih je putnik uznemirio, otvarajući teška vrata. Možda je ramenom gurnuo i srušio gnijezdo, pa se sad brani od bolnih uboda pobješnjelih stršljena? Ako ubodu vratne žile, njihov otrov može paralizirati, pa čak i ubiti odraslog čovjeka.

Ali, zašto se muškarac na slici ne brani, ne maše rukama da odbije roj? I zašto se drži objema rukama za vrat? U duhu se približavam slici, iako mi je jasno da i dalje sjedim uspravnih leđa na rubu fotelje, zagledan u obrise slike. Svuda oko mene je tama, više ne vidim ni moju domaćicu, tek čujem njezino disanje prekoputa. Što ona radi? Razmišlja li o životu, o meni, ili nekom trećem? Dobro da ne očekuje uzaludnu priču, isprazne razgovore. Imam pametnijeg posla, zagledan u svijet kojeg prije nisam primjećivao.

Vodenica izgleda kao obična drvena koliba, kakvih ima na desetine u Lici. Ne zamjećujem ih dok vozim prema moru, nikad me nisu privukle izgledom ili sudbinama ljudi koji u njima obitavaju. Čudno je, da tek neka radnja ili ljudska mašta može predmetima, kućama i vodenicama podjednako, dati neko značenje i smisao, neki razlog postojanja. Ova je više od slike, jer je slikar uspio višestrukim premazima boje oživjeti platno sitnim detaljima koji, sklopljeni u cjelinu, pričaju epske priče.

Lik pred vodenicom uzmiče korak po korak, a na raskriljenim vratima kolibe, kao u nekom inverznom ogledalu, stoji njegova sjena s rukama oko vrata.

U sparnom, zagušljivom zraku kapljice vode na slici ne rashlađuju, naprotiv, donose vrelinu. Nagla provala dugo priželjkivane hladnoće iznenadila me, da sam zadrhtao. Prošla me jeza niz vrat, niz kralježnicu od gume i prste, kao kod lutke u izlogu. Ledeni drhtaj niz tijelo u snažnom je kontrastu s vratom i glavom, koji plamte. Stotinu igala mi se zabadaju u vrat, a dvije suprostavljene struje, led i vrelina, nastavljaju kao sveobuhvatna groznica kroz tijelo.

Na slici, sjena sa vrata zakorači prema muškarcu pred vodenicom, isprva polako, a onda se naglo obruši, stežući ga rukama od tekućeg mraka i stapajući se u jedno, jedino tijelo. Sve teže dišem, fascinirano zureći u tamu, nemoćan da odvratim pogled od vodenice i sjene koja proždire muškarca na slici. Kao da se brojni ubodi stršljena pretapaju u razdiruću bol u mozgu, u gušenje i muklo grlo, što ne uspijeva protisnuti krik.

Glas mi je bez zvuka, ne uspijeva pobjeći iz zatvorenog grla i usta. Prijeteća tama halapljivo guta liniju usana i konačno ih izbriše u grotesknoj grimasi. Oko mojeg vrata se dva para ruku konačno razdvoje kao leptiri nakon ljubavnog plesa i moje vlastite šake polako kliznu u krilo. Uzalud očekujem pomoć od šutljive domaćice, koja sjedi pod slikom. Ona ništa ne primjećuje. Nekako se čini da njezino disanje, kao šumni slap, dopire negdje iza mojeg uha. Kao da ne sjedi prekoputa, već je obavijena oko vrata svoje gosta, svoje žrtve. Njezino se disanje omotava oko mene kao zmija, prije konačne kontrakcije, prije zadnjeg hropca žrtve.

Odjednom čujem lepet krila i struju zraka iznad sebe. Vodenica nas uvlači oboje kroz crvotočna vrata što se za nama zatvaraju. Praznu sobu konačno ispuni sparna ljetna večer i zrikavci s obližnjeg potoka. Sve je opet na starom mjestu i istom poretku stvari.

Sve, osim nas.
posted by Wall at 14:26 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (11) | Posalji komentar
13.8.2008
Dr. Žiga Fraud i literarno zastupstvo uz 25% provizije

- Ne bojte se! Ja sam Vaš prijatelj – rekao je doktor svilenim glasom, uzimajući Dunjinu drhtavu šaku u svoj ljepljivi dlan.

– Možete mi potpuno vjerovati! Jedini sam doktor s tri doktorata, dva iz medicine i jedan iz lijepe književnosti.

Dunja je teško uzdisala na njegovom kauču, prevrćući u rukama doktorovu posjetnicu, ispisanu baroknim zlatotiskom, na kojoj je vitičastim slovima pisalo: “Dr. Žiga Fraud, M.D. Ph.D, D.Lit., Académie des Inscriptions et Belles-Lettres, Literarni agent“.

U ušima joj je zujalo, a doktorov oznojeni dlan pomalo je izazivao napade panike. Ipak, početni strah i gađenje progutala je uz usiljeni smiješak. Žarko je željela da je netko razumije, a doktor je kvalificiran i veoma voljan. Vidjelo se po tome, što njezinu ruku nije ispuštao iz svoje. Dok joj je obećavao potpuno izlječenje i uz to, kao bonus, besplatno zastupanje kod renomiranog izdavača, Dunja nije mogla, nego da sklopi oči i prepusti se umirujućem glasu i uznemirujućim prstima iskusnog doktora.

Pet minuta kasnije, već je sve bilo gotovo. Vješto zakopčavajući hlače, doktor se nakašljao i suhim, službenim glasom saopćio joj da sad žuri, ali da joj ga prepisuje triput na dan.

- Ovaj, na mjesec, triput na mjesec! - zagrcnuo se i zakašljao, skidajući i brišući zamagljene naočale.

- Znate, triput na dan uobičajena je fraza, ali to bi ipak bilo malo previše – dodao je, šeretski namigujući. Dunja je ostala sjediti i kad je dobri doktor već odavno nestao iz ordinacije.

…….

Te jeseni, dunje u ormaru doktora Žige posebno su zamamno mirisale. Danima je njuškao drvena vrata ormara, odgađajući zadovoljstvo prvog zagriza.Unaprijed se veselio danu, kad će miris nadvladati njegovo odgađanje. Već je znao cijeli, poznati scenarij unaprijed: jednog će jutra, na putu iz kupaonice, bosonog došetati do kuhinjskog kredenca, onjušiti zrak i polako otvoriti vrata. Dunje će ležati žute i mirisne, pomirene sa sudbinom, a on će kao dijete odigrati eci-peci-pec i onda izabrati pobjednicu. Kad je lizne i konačno zagrize, trpki će sok ispuniti njegova usta; on će zagrgljati u grlu, ispljunuti, a nagriženu dunju pokriti čistom, bijelom maramicom s monogramom. Bio je to ritual, vrijedan muke i odgađanja, kruna njegovih cjelogodišnjih napora kao ljubitelja, poznavatelja i znanstvenika.

Dunje! Tko im može odoljeti? Na to ushićeno, retoričko pitanje doktora Žigu bi žignulo pod srcem od osjećaja ponosa i ispunjenja.

Naravno da mu je i ova Dunja vjerovala! Ako biste pitali doktora Frauda, sve su one bile iste:bez iznimke, mlađe žene na rubu živčanog sloma - zbog djece, nevoljenog muža, prevelikih očekivanja okoline… Nije im trebalo puno, naravno. Topla riječ, razumijevanje, uglađen i kićen govor i pohvale - bujica pohvala, koje su one upijale kao žedna lončanica vodu. Naravno, da su bile neshvaćene! Naravno, da su bile zapostavljene, crnčeći u kuhinji, na poslu, u krevetu, podajući se raznim muškim prohtjevima bez imalo razumijevanja za njihove unutarnje nemire; za njihove valunge, vreline koje su ih obuzimale u prsima, među koljenima, na zapešćima ruku, koje su tako željno čekale smiraj u nježnom zagrljaju razuzdana ljubavnika! Ili je bilo obrnuto – razuzdanom zagrljaju nježna ljubavnika?

- Ma, nema veze! - zaključio je samodopadno doktor Fraud.
- To sam ja, isto ja, sve opet ja, kako god okrenu!

Sad ste već nestrpljivi, dragi čitatelju, osjećam vaše zdvojno pitanje: tko je, dovraga, doktor Who i kako izgleda taj vrli primjerak ljudskog roda, ta muška esencija ljepote, vještine i muškosti?

Doktora Žigu upoznao sam slučajno, u mješovitom pjevačkom zboru. Sjedio je tri reda dalje od mene, među ostalim tenorima, na koje smo mi, pravi muškarci – ergo, basovi i baritoni – posprdno gledali s visoka. Naravno, lagali smo se i obmanjivali, kako tek dubina glasa muškarcu jamči testosteronski primat. Kako naše glasove svaka ženka, žena, po mogućnosti još sopran, prepoznaje kao jedine vrijedne primjerke za rasplod, dugoročne veze ili običnu zborsku avanturu. Tada još nisam znao da je Žiga doktor, liječnik dapače. Onako visok, plave kose i pomalo tupasta pogleda, bio je predmet poruge basova, pa čak i ponekog alta. Soprani, naravno, po definiciji nemaju pojma. Zna se, da mladost i neiskustvo idu pod ruku, iako su zborske cure u biblijskom smislu poznavale većinu nas u zadnjim, muškim redovima.

Ako iz mene i progovara teška ljubomora, oprostit ćete mi, jer sad znam dubinu svoje propasti. Ali, brzam s pričom i nepovezano govorim, moguće, pa mi dozvolite da nastavim.

Ljudi smo, dakle, površni smo, pa nije čudo da nas je sve smela dvojnost i sveobuhvatnost liječničkog poziva, struke i znanja našeg doktora Žige. Ipak je on jedini kompletni doktor za tijelo i dušu. Doktor Fraud je, naime, specijalizirao psihijatriju i patologiju, pa jedini može meritorno svjedočiti bolestima i opačinama ljudskog tijela i psihe, ante- i post-mortem. Kao i druge, i mene je fascinirao svojim titulama, stečenim dugotrajnim školovanjem, ali i briljantno odabranim specijalizacijama. Žiga je, potpuno opravdano hvaleći se i likujući, izvadio zlaćane posjetnice s titulama i objavio da je i doktor belles letres, na što su se baš svi soprani i pola altova htjeli podati dušom i tijelom istog časa!

Nije me bilo briga za druge žene, ali kad je i Dunja impresionirano zakolutala očima i počela se blesavo hihotati, teška me zavist i ljubomora ujela za srce. Priznajem to nevoljko i nijedna pokora nije dovoljna da ispere gorčinu iz usta, dok sam po ustima prevrtao njegove titule, olimpska postignuća i konačno, budimo realni, očitu fizičku ljepotu.Ta nordijska plava kosa i tupi, smireni pogled čovjeka koji svakodnevno gleda u onostrano, prevrćući u rukama ljudske psihe, tijela i konačno - trupla! Čovjek, pred kojim život nije misterij; koji doslovce drži ljudska srca i jetru u vlastitim rukama, a sutra će možda i moja muda i bubrege!

Priznajem da mu nisam vidio mane, osim što je titula doktora lijepe književnosti (tako sam si protumačio francuski belles letres) zazvučala lažno i šuplje. Zvonila je kao nešto za guske, šiparice i one koji su u školi učili ruski, umjesto francuskog. Nakon tri dana proučavanja enciklopedija i raznih definicija zadnje, sumnjive titule doktora Žige, s oduševljenjem sam uočio napuklinu u njegovom savršenom rezimeu. Belles letres je, naime, titula ni vrit-ni mimo, koja ne opisuje beletristiku, pa čak niti lijepu književnost, ili pisanje, kako sam naivno pomislio u prvi mah. Radi se o usko specijaliziranom pojmu za one, koji ne pišu ni fikciju, ni poeziju, niti dramu. Prije će biti, da je termin izmišljen zbog revnih knjižničara, kako bi lakše svrstali tu nazovi-književnost, koja se uglavnom bavi esejima, pismima, pa čak i recitalima, koje ni uz najbolju volju ne mogu svrstati niti u jednu od književnih kategorija.

- Nešto kao juha od slova, a nisu rezanci! - zaključio sam sa zluradim olakšanjem.

Naravno, da je Dunja zatražila da joj vratim njezine rukopise, koje sam joj besplatno redigirao i prepravljao po stoti put. Bila je perfekcionist, a nakon sve češćih literarnih razmimoilaženja, objeručke je dočekala ponudu doktora Žige za literarnim zastupanjem.

- Vidjet ćete, pronaći ću Vam izdavače čak i za Vaše neobjavljene romane! – rekao je svojim piskutavim tenorom.

Nije mi bilo jasno kako ijedna žena može pasti na takav glas. Gdje su joj oči i uši? Te noći, nakon što sam joj vratio njezine rukopise, dugo nisam mogao usnuti, a kad sam konačno zaspao, sanjao sam noćne more od tekstova i nobelovce koji ne razlikuju č i ć, ije i je. Probudio sam se u grču, obliven znojem, s jedinom mišlju - Dunju treba spasiti!

Na pjevačkoj probi nestrpljivo sam se osvrtao, tražeći oboje pogledom. Žiga nije došao na probu, a niti Dunje nije bilo na vidiku. Dirigentici sam se na brzinu ispričao indisponiranošću (a baš sam solirao u Kyrie eleison) i promrmljavši u bradu ‘Gospodi, pomiluj!’ požurio u Opću bolnicu, na odjel patologije. Doktor Žiga je, izgleda, bio na dežurstvu te noći.

Ono što sam ugledao, šokiralo me i obilježilo za cijeli život. Doktor Žiga Fraud imao je na jednom obdukcijskom stolu rastvorene knjige Albertusa Magnusa, Corneliusa Agrippe i Paracelsusa! Znam, prepoznao sam ih po koricama i rastvorenim crtežima Prometeja. Uostalom, i sam se amaterski bavio alkemijom pisanja.

Iz tih vrijednih knjiga doktor Fraud je trgao listove i praveći loptice od papira, punio Dunju na susjednom obdukcijskom stolu. Na moj užas, ona je bila živa, budna i očito vesela, jer su joj oči blistale onim posebnim sjajem, kao kad ti obećaju ugovor za tri romana i odmah uplate avans, dovoljan za ljetovanje u Australiji! Čitao sam o takvim literarnim agentima s nadnaravnim sposobnostima, koji zaračunavaju i više od uobičajenih deset posto provizije.

K vragu, sam bih takvome dao desnu ruku (pišem lijevom!) i cijelih 15%. Jednim sam pogledom obuhvatio prostor, radnju i aktere, te na Dunjinom licu pronicljivo i, avaj, zaljubljeno prepoznao stockholmski sindrom pčinjenosti svojim tamničarem, literarnim agentom par excellence! Uostalom, umijeće oživljavanja i stvaranja nadčovjeka, kombiniranjem medicine, semiotike i umjetnosti možda neće napraviti zlato, ali nobelovca ili dobitnika Bookera svakako!

…..

Znam, opako sam podbacio i mojom krivnjom svijet sada strepi. Njemu, zlom doktoru Žigi Fraudu lako sam i bez dvoumljenja rascijepio glavu obdukcijskom satarom iz standardne obdukcijske opreme. Ali nju, onako nevinu, lijepu i ustreptalu, prepunu alkemijskih kuglica papira, to faustovsko, frankensteinovsko Stvorenje i novovjekog Prometeja, nisam mogao.

.....

Zahvaljujući (ili unatoč?) lažnom literarnom doktoru i poznavatelju anatomije, dihotomije i literarnog zastupstva od dvadeset posto, Dunjina se predestinirana literarna sudbina ostvaruje. Možda zbog položaja zvijezda, možda od sretnog utjecaja olovnog tiska na papiru alkemičarskih tomova? Ili, jer je rođena za to, da bude novi Zlatousti?

Podbacio sam, ali ipak zahvaljujem Bogu na barem jednoj sićušnoj milosti. Dok sam je oslobađao okova, Dunja mi je šapnula na uho:

- Nakon pet minuta bio je mlohav i mekan kao tijesto!

Niti ne sluti, kako ovom opaskom spašava moju smrtnu,ranjivu dušu!

posted by Wall at 13:13 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (14) | Posalji komentar
9.8.2008
Morska pijavica

Morska pijavica

Nebo se smračilo kao pred oluju. Nije mu se izlazilo iz kuće, ali ostao je bez cigareta. Iznenadio ga je jak vjetar, koji je vitlao granama drveća, noseći lišće i stare novine s obližnje klupe u parku. Kao da nije sredina još jučer žarkog ljeta, šapnula mu je usputna misao. Prve su ga kapi kiše dotakle po licu nježno, sa oprezom slijepca koji dodiruje sugovornika. Kiša je natapala zamrljanu majicu, izlizane traperice i nervozne ruke, kojima je obgrlio vlastita ramena. Krenuo je prema najbližem kiosku, odjednom posrćući pred sve snažnijim naletima vjetra, koji se pred njegovim očima pretvarao u ljetnu oluju. Nebo su parale munje, ali zvuk grmljavine nije se čuo. Na horizontu se niotkuda, neočekivano pojavila crna pijavica. Nije se iznenadio, ionako je danima tražio neki znak, nešto iščekivao. Bilo je već previše sparnih dana u opustjelom gradu, kojeg je samo tornado mogao očistiti od smeća, truleži i propadanja. Fasciniran vrtlogom vjetra, koji je metodično usisavao sve što mu se našlo na putu, stajao je i čekao da se pijavica približi. Oduvijek ga je zanimalo, koliko je istinita teorija da u središtu tornada vlada mir i ravnoteža. Trebao bih to probati, pomislio je.

Oluja se u vrtlozima primicala, noseći sve pred sobom. Iz obližnjih dvorišta drvene vratnice ograda kloparale su pred naletima, a prevrnute kante i dječji bickl kotrljali su se praznom ulicom prema pijavici. Trče joj u susret, pomislio je. Umjesto da se skloni, stao je nasred prazne ulice, širom raširenih ruku i sklopljenih očiju počeo odbrojavati. Izračunao je - dok nabroji do sto, pijavica bi ga trebala progutati.. Na pedeset, više nije izdržao. Otvorio je oči da provjeri napredovanje vjetra. Tornado je nestao isto tako nenadano, kako se i pojavio. Nebo je na horizontu bilo krvavocrveno, a ulica potpuno tiha. Pijavica je progutala zvukove, začuđeno je pomislio. Ali se zato novi svijet pred njegovim očima prelijevao u svim duginim bojama, umjesto prljavosive, koju već godinama gleda svuda oko sebe - na ulici, u stanu, u zapuštenom p