23.10.2008
Ljubi me prejaka riječ
Ljubi me prejaka riječ
"Govorim iz iskustva - čuvajte se prejakih riječi. Nekad će vas ljubiti, ipak najčešće - ubiti. Baš kao Branka!" Mentor je čitao moje zadnje rečenice, teatralno podižući guste obrve iza okvira naočala. Očito mi se rugao.
- Pišeš crno kao i on, koketiraš sa smrću - rekao je konačno optužujućim glasom i odložio moju disertaciju o pjesniku Branku Miljkoviću.
Mentor, kako pretenciozno! Jaka je to riječ, autoironična. Mentor bi trebao znati više od studenta, a ovdje je to bilo naočigled nemoguće. Kako drukčije pisati o Branku? Miljkovića treba i voljeti, ne samo poznavati, da bi ga se razumjelo. Njegova najbolja, najkraća, bila je prejaka pjesma u jednoj rečenici, zlogukom proročanstvu, koje se ostvarilo. Ubi me prejaka riječ!
Kad su ga našli obješenog u centru Zagreba, svašta se nagađalo - ubili ga nacionalisti, pijani kamaradi, samosažaljenje - a on je svoj epitaf već prije napisao. Živjeli smo jedan pored drugoga, ne poznavajući se, Branko i ja. On prezren od Partije, ja - partijski sekretar, vršnjak njegove majke, obojica od prejakih riječi. Samo, njegove su neizbrisivo ostale u mnogima, pa i u meni.
Tu smo se i upoznali, Brankova majka i ja, osam mjeseci nakon njegove smrti. Jednog smo listopada sjeli na kavu u centru Zagreba i prebirali po uspomenama na Branka.
- Bio je boem i jako senzibilna osoba – rekao sam obzirno, kao da ga i mrtvog njoj opravdavam.
- Bio je pijanac, prgav i ratoboran kad se napije – rekla je jednostavno, paleći cigaretu. - Pijan je volio izazivati, potući se. Mislim da su ga ubili - Brankova majka govori bez gorčine, ne optužujući. Teško mi je slušati kako o sinu govori u sadašnjem vremenu, iako je mrtav.
Hladna faktografija ne umanjuje toplinu i ljubav dok govori o njemu i onome što mu je bilo važno. Nema u njoj jakih riječi, koje ubijaju, ni kad govori da su srodne duše. Bio je istinski pjesnik i po prirodi stvari - tragično neprilagođen. Ako su ga institucije odbacile, baš kao i on njih, ostao mu je cijeli svemir vlastitih riječi. Mi, koji smo poznavali i dijelili taj njegov svemir, osjećamo njegovu poeziju kao žig i opeklinu, koja povremeno svrbi pred kišu, koja podsjeća kako se teško nositi s vlastitim izborom riječi.
Gledam je dok zabacuje kosu s lica. Dubina njenih tamnih očiju utapa tragiku Brankovih u patetiku mojih vlastitih riječi. Oči još šute krikovima, šapću tamnim kolobarima, mrače se morskim dubinama.
Brankova majka lijepa je i danas. Žena ispod slike, s dubokim, tamnim očima kao otvorena rana, nema pojma da ima senzualne usne. Zaboravila je.
Više ne razmišljam o Branku, već o njegovoj majci. On je tek uspomena u maglovitu jesen, što ponekad navede slučajne prolaznike da se susretnu, dodirnu, makar i na kratko vrijeme. Ali njegovo proročanstvo i prokletstvo kako će jednog dana poeziju svi pisati, ostvarilo se. Otvaram prejake riječi, pažljivo mirišem jednu po jednu, prebirem po njima kao po prašnjavim slikama s tavana i onda uzmem najjaču. Jednog ću dana napisati patetičnu pjesmu o dubokim crnim očima Brankove majke. Neću sklopljene oči žene smatrati bijegom i skrivanjem vlastitog tijela, kao što je Branko slutio u pjesmi. Čak i sklopljene, njezine me oči vide.
za M.
|
Ustani , obuci se
Dobro je , svuci se
Udahni , priključi se
Kasno je, isključi se
Stani , saberi se
Vreme je pokreni se
....
)
Izdahni , osloni se
Mirno je, odmori se
Nije da nije tako
A nije ni da nije
Miljković ima status poseban...iz osobnih razloga...a i osobno mi je zazvučalo to Brankovo proračanstvo .ja se branim ali riječi izviru...počinjem gledati svijet stihovima...ne volim to ali ne mogu zaustaviti...eto...:-) kao i uvijek ugodno pričanje..pričopričalice...
Branka treba voleti
odličan tekst, Wall(y)!! ; )
tebi, a i ostalima preporučujem da pročitate nešto zanimljivo na ovu temu (savet: preskočiti glupe svađe!).
http://tinyurl.com/5f63rl
ovaj deo je meni jako zanimljiv:
'Moj sin je ubijen
- Pesnikova majka sumnja u samoubistvo -
- Poveriću vam nešto što nije za objavljivanje. Moj sin je ubijen. Kada su nas obavestili da se Branko obesio u Ksaverskoj šumi nismo mogli u tu priču da poverujemo. Zar naš sin, koji je toliko voleo život i sve njegove radosti, da završi život na zagrebačkoj periferiji? Ne, to nikako nije za nas bilo pojmljivo.
Otišao je u Zagreb samo privremeno, za nepunu godinu trebalo je da ode na odsluženje vojnog roka, da bi posle, kako nam je govorio, završio studije na još jednom fakultetu. A samo nekoliko dana pre tragičnog kraja tražio je da mu hitno pošaljemo u Zagreb još neka neophodna dokumenta radi zaposlenja.
To smo odmah učinili, tako da ih je već u subotu 11. februara imao u rukama. Gde se ubija mladić koji, najzad, dobija pristojnu službu, čija pisaća mašina do neko doba noći ne prestaje da kuca? Onda, koliko je samo bio voljen od studentkinje - lepotice Madlene, koja je mesecima stanujući kod nas lila suze za našim detetom, svakodnevno mu noseći cveće obilazila grob i satima tamo ostajala, pa u beznadu obratila se Bogu i otišla u manastir iz koga su njeni, kasnije, jedva uspeli daje vrate kući.
- Istraga lagala -
I sada, ljubitelji Brankove poezije žive u zabludi na koju ih je onaj kriticar Džadžic navukao objavljujući bez naše dozvole njemu upućenu prepisku o njegovoj tobož neizmernoj ljubavi prema jedinoj ženi svog života, dok se on po svom običaju, kao što je i ranije činio, jednostavno zafrkavao.
To podmetanje ni do danas nisam mogla da shvatim jer se moj sin nikada ne bi ubio zbog jedne žene, pogotovo ako ga je izneverila. Ne kažem, bilo je i takvih, ko to živ nije doživeo, ali ih pitajte kako su prošle. Za Branka su odmah bile mrtve, a on je voleo život i mogao da bira devojke.
Koliko je samo planova imao pred sobom da ostvari. Ali, vratimo se toj kobnoj noći 12. februara, kada smo saznali za Brankovo ubistvo bili smo kao pokošeni, jedno vreme potpuno paralisani ne verujući u surovu zbilju. Sledećeg jutra krenula sam sa suprugom vozom u Zagreb.
Kako smo se osećali, bolje da ne pričam, nedostaju mi reci očajanja i patnji. Oko podne stigavši tamo odvezli smo se taksijem do bolnice na Šalati gde su nam u mrtvačnici pokazali sina. Kad sam videla nagog, mrtvog Branka nisam mogla verovati očima. Bio je sav u modricama, naročito na leđima tri veće od udaraca, dok na vratu nije bilo nikakve ozlede od omče za vešanje.
Znate li kako izgleda čovek skinut s opasača ili konopca? Možete to videti u svakom udžbeniku sudske medicine: oči izbuljene, jezik isplažen, natečen vrat s jasnim oznakama davljenja i to u vidu brazde.
Ni jednog od tih očiglednih simptoma nije bilo na našem Branku i zato sam u očajanju, poput svake ucveljene majke, izbezumljena povikala: "On je ubijen! Morate nam odati ubicu mog deteta!" Zapretili su mi da ćutim iz političkih razloga. I zato sam namerno, svetu na uvid, uzela sanduk sa staklenim prozorom naspram Brakove glave da svako može da se uveri da je imao neozleđen vrat. Time smo celom svetu ukazali na lažnu zvaničnu verziju koja mu je servirana po naređenju odozgo.
Čuvamo i taj kaiš, pogledajte ga, na kome je, pričaju, Branko obešen visio oslonjen kolenom o zemlju. Pa, to je apsurdna tvrdnja jer je taj kaiš s njegovog opasača tanak i kratak. Tvrdim čak da on nije ni sa pantalona mog sina. Taj kaiš može jedino da posluži kad neko psa izvodi u šetnju. On je možda svojina ubice...
Iskazu supruge pridružio se i cika Gliša koji, ponudivši me rakijom, priča uzdrhtala glasa: - Jeste, sve je tako kako ona kaže jer sam bio tamo prisutan. Kada smo u bolnici na Šalati videli Brankovo telo uočio sam i ja da na njemu, pored ostalih, ima tri veće tamne modrice koje potiču od jakih udaraca, a zatim na Brankovoj ruci nije bilo ni sata, ni prstena. Kao medicinskom radniku odmah mi je bilo jasno da su ga ubili i opljačkali.
Potom sam tražio da nam pokažu to prokleto drvo, imamo i njegovu fotografiju, toliko je tanušnih grana da se tu ni mačka ne bi mogla obesiti. Rukom sam začas savio do zemlje tu granu od tanušnog stabla. Uveren sam da naše dete nije počinilo samoubistvo mada su izvesni, nažalost, njegovi prijatelji iz Zagreba, poput Zvonimira Goluba, pokušali sa nekoliko suprotnih, izvitoperenih verzija da to ospore. Naime, da sve zataškaju konstatacijom psihijatra da bol najbližih ne pristaje na istinu, a mi nismo ludi nego imamo za svoje tvrđenje mnoge činjenice kao i svedoke.
- Naredili ćutanje -
Ali, vreme prolazi dok nadležni nisu hteli ništa da preduzmu, čineci nam još veće razočaranje i bol u duši i srcu. Savetovali su nam još ranije da o tome više ništa ne govorimo javnosti da ne bismo izazvali političke posledice, a kako u vas imamo poverenja drago nam je da to zabeležite, a ostalo ostavljamo neumitnom sudu vremena.''
Anonimni/a, držim dah koliko god mogu, jer kad izdahnem, nikad ne znam je li to posljednji.
N'Soul, stihovima jedino treba vjerovati-ali nikad povjerovati do kraja, nedajbože slijediti ih...uglavnom vode u propast.
Nemirna, hoćeš reći da je naporan i da je to teško? mislim obrnuto, teško ga je ne voljeti, dublji je od imenjaka kojem je isto lišće požutjelo, palo i koji zelenog ubrzo više nije gledao...
SarahKay, odakle samo vadiš te grozomorne dokumente i svjedočanstva, koji rasvijetle i previše, da ostaje gorko pod jezikom? pitam retorički naravno...
pa dobro Wall nadam se da neću baš propasti no, nije ni važno , sve ono između početka i kraja je puno bitnije...
N'Soul, oprosti! zaboravih da su stihovi tvoja karta za O.
)) lijepo se provedi na krilima stihova, a ako (pro)padneš, prizemlji se meko.
ne. kažem da branka treba voleti. on je jedan od meni najdražih pesnika.
pa...
ja se po zagrebu ne kurschtim...
miran sam ko bubica, iz mnogo razloga
kaj?
Vojslavko, budi mirko
)) ja sam štokavac po rođenju i uvjerenju, pa potpuno razumijem tvoj mmodus operandi po zagrebu; ni ja se (ni tamo ni nigdje) ne pokušavam uklopiti mimikrijom... zagreb ima gradonačelnika hercegovca tupog i tvrdog kamenog štokanja, ali ljigavog do bola svojim 'kaj'-kanjem.. samo njega slušati dovoljno je da odvrati svakog od mimikrije preko 'kaj'. uostalom -što nam kokoš daje to se zove- što
))))
Dobro je , svuci se
Udahni , priključi se
Kasno je, isključi se
Stani , saberi se
Vreme je pokreni se
....
Izdahni , osloni se
Mirno je, odmori se
Nije da nije tako
A nije ni da nije