Znam da nećete vjerovati, ali prije mnogo godina bio sam divna i normalna osoba - smiren i obrazovan policajac, štoviše, šef policije našeg malog mjesta - sve dok se jedne noći nisam probudio iz višegodišnjeg sna. Naglo sam sjeo u krevetu, upalio noćnu lampu i prodrmao ženu, koja je spavala mirom pravednika.

- Ženo, probudi se i spašavaj! Sanjao sam da se možda ne kaže uhititi već uhapsiti!

Bila je budna u trenu, brižna moja Marica, brišući oči krpicom za krmelje s noćnog ormarića.

- Otkud sad to? Pa barem ti poznaješ pravopis! Znaš da je haps turcizam, a uhidba lijepa naša novohrvatska!

- Ma normalno da znam, ali u snu je sve bilo logično i jasno. Ne sjećam se više obrazloženja, nešto u stilu da su te ukrudbe i uhidbe arhaizmi s natruhama orwellovštine, da je haps -zatvor, a ostalo...ne sjećam se točno. Znam samo, kako sam u snu vidio stranicu pravopisa otvorenu baš na oblicima tog glagola. A sad, pri punoj svijesti, stalno mi se ta turska hapsana mota po glavi. Poludjet ću!

Do jutra nisam zaspao, već ranom zorom krenuo na posao, otvorio sve službene riečnike i pravopise koje smo držali pod ključem u staklenoj vitrini, odmah ispod oružja, i bacio se na posao. Avaj i utaman! Kao maljem po glavi, lupila me spoznaja da pola riječi u službenom Riečniku odjednom više ne prepoznajem, već sve čitam nekako iskrivljeno kod zdravih očiju!

Uzeo sam par dana bolovanja, bilo me sramota objašnjavati prave razloge, pa slagah kako me boli žučna kesica (evo ga! kaže se vrećica, vraže!). Kako ću pred svojim podčinjenima, kojima trebam biti uzor (ili se kaže uzorom? upomoć!), pokazati neznanje i nesposobnost za odgovoran posao šefa Jezične policije?

Vratih se na posao za par dana, ali ništa više nije bilo isto. Gdje god bih se okrenuo, neki bi mi vrag iz glave mrmorio, šaptao da ono što piše - nije ispravno napisano. Jedne se noći probudim u znoju i zaurlam kao oparen – eureka (heureka? Marice, jel' ovo slovo H bezvučno?).

Počeo sam tajno, a kako drugačije, voditi dvostruki život. Danju ispravan građanin, čuvar javnog ćudoređa i pravilnog govora, a noću tajanstveni pravopisni terorist! Ubrzo je od mene drhtala cijela općina, a komunalni redari imali pune ruke posla. Ja sam, naime, noću šarao izloge zgrada preuređujući natpise po ustanovama, institucijama i trgovinama od općeg značaja.

- Je li, majkoviću, koliko slova Č ima u riječi čevapčiči? –upitao me neki dan, sav zabrinut, uvaženi pisac i dobitnik književne nagrade „Branko Čopič“.

- Ne jebi muhe, brajkoviću! Trik pitanje, jel’da? Tri, naravno – odgovaram, a u sebi pucam od ponosa.

Znam zašto me pita! Njegov lanac čevapčičnica “nepoznati” je vandal uništio grafitima, iskrižao natpise i stavio turcizme najgoreg, jugonostalgičarskog tipa. Zamislite, napisao je ĆEVABDŽINICA! A našu izvornu, domaću riječ čvapi bijesno je križao do neprepoznavanja. Horor!

- Ma, marš s tim turskim slovima B i DŽ! Nema ti više Otomanovskog carstva - zapjenio se pisac, ratnik i čevapčičar.

Smirujem ga, govorim, sve će mo mi to strogo procesuirati, a ovaj val jezičnog terorizma sasiječi u korienu, tako mi Pravopisa! Srećom, prije se žestoko ugrizoh za jezik (ne onaj naš sveti, Državni jezik, već ovaj svoj, pogani) i suzdržah da ne lanem, kako se kaže otomanski, kao onaj turski ležaj za popodnevno knjavanje,kunjanje i krnjenje.

Naravno, moj alter ego radi svake noći, po cijele noći, jer tumor koji mi izgleda pritišće (pritiska?) mozak opako mi je poremetio osjećaj za Državni jezik, centre za Domoljublje i Purizam (puritanizam? puritanstvo? upomoć!). Stradali su i čeoni režnjevi za strah od posljedica ako me ulove, osijećaj za mjeru (jer sam ispravljao natpise i na nevinim trgovinama dječijom robom, zamislite! Što su mi skrivila nevina diječica? Zašto sam svugdje pisao DJEČJI? upomoć!).

Da ne duljim, dok sam vlastitim otuđenim prstima ispisivao grozomorne ispravke i griešio protivu Države, Crkve i Narodnog jezika, istovremeno sam našim noćnim patrolama preko službenog tuđman-eriksona davao lažne pravce bijega grafitera (grafitista? pošarala? pomagajte!).

Adrenalin koji me lupao bio je očaravajući, uzbudljiv i stostruko jači od šmrkanja Čokolina. Uh, na samu se pomisao stresem od uzbuđenja, a napetost klizi u vrhove (vrške?vrhuške? pomoć!) ekstremiteta.

U uredu sam neispavan, s podočnjacima, dok mi, preko video-linka, predsjednik Državnog zavjeta korienskog pravopisa čestita na cjelonoćnim potragama i naporima da se gada zauzda i uhiti (uhapsi? ulovi?skenja? zbuksa? ).

Zvao me i ministar (ministrant? misni brat? upomoć!) . Njegov službeni zamjenik Vlado Šegrt, podministar (ispodministar? državni podtajnik? sub-tajnik? jebiga!) nije još stigao s naputkom za hitno djelovanje.

Na video-linku, ministar se beči očima (zvuči bolje od buljiti, to me uvijek asocira na bulju i guženje; ali, Marice, je li ispravno bečiti se, može li to biti povratno?).

- Vladoja nema? Buš mi ga poslal kad se vrne!

Tu sam pukao (puknuo?), pokazao mu jezik i skresao kako mi je puna kapa i svečani šešir sklanjanja muških imena, koja završavaju na tragično O. Spomenuo sam mu majku i Oca domovine u nepriličnom kontekstu (on se, šokiran, raspitivao mislim li na starčevićevskog (starčevićanskog?) ili tuđmanskog (tuđmanovskog?), a ja sam pao u histeriju, razdrljio košulju i vikao u monitor s video-linkom:

- Pucajte, vaš sud i Korienski pravopis ne priznajem! Ali da, priznajem da sam taj traženi terorist, koji nagrđuje fasade i ostavlja osmanske ožiljke na umivenom licu domovine!

Dok su me vezanog odvodili u podrume Jezične policije, koje odjednom više nisam prepoznavao (a toliko sam tu bubrega odbio drugima; sad je došlo i mojih pet minuta za kamence; digresija- da sam držao jezik za zubima, kao državni službenik, mogao sam živjeti kao bubreg u loju - upomoć, još jedna turska opservacija!), sa plakata zgrade Doma kulture cerio mi se plakat Teatra Ludens s najavom predstave - NORMANOVSKA OSVAJANJA. 

Urlam i batrgam se u luđačkoj košulji: - Pravilno je ‘normanska! NORMANSKA! Normanska, normanskih, normanskim, normanska…..Ayckbournov identitet nije isto što i Bourneov i Matt Damonov, nije ovo film!

Onda me preuzmu bolničari i sestre. Smiren sam. Daju mi fine tablete. U ludnici mi je liepo. Konačno razumijem suštinu stvari i svieta, glagola i glagoljanja.

Volite se, mislite pozitivno, a ja vam od Pevca (pijevca? peveca? pijetla?) osmjeh ostavljam!