10.9.2008
“Smrt i zaborav” d.d.
“Smrt i zaborav” d.d.
Čovjek ne mora biti tanatolog da razumije smrt. Istina, jedna je smrću opsjednuta Švicarka od smrti i njezinog prihvaćanja napravila cijelu znanost, utemeljivši Kuebler-Rossovu skalu od pet stupnjeva žalovanja. Jadno je započela, još jadnije završila svoju mučnu egzistenciju. Rođena kao jedno od trojki od tek kilogram težine, bila je nevoljeno dijete, kojem je okrutni otac skuhao kućnog ljubimca-zeca i malu Elizabetu natjerao da i sama učestvuje u kanibalizmu obiteljskog objeda. Ne čudi da je ozbiljno poremećena Liza odlučila studirati psihijatriju i da je cijeli život posvetila smrti i umiranju. Kad, vidi vraga! Nju, vjernicu, Bog kazni moždanim udarima i tjelesnom oduzetošću, osudivši je na muku invalidskih kolica da, tek proklinjući boga, skonča u osamdesetoj godini.
Negacija je obrana, znam. Unatoč nesmiljenim i brojnim dokazima, nje više nema: dobre i drage, uvijek zaigrane i umiljate, koja mi razdraga srce kad je vidim. Kažu, nezrelo je negirati. Kažu, ne znaš učiti iz prošlosti, ne znaš se nositi s realnošću. Negiram činjenice, odgovornost, učinke, svijest,da se vrtim u krugovima...negiram da negiram.
Ljutnja je došla s treptajem oka. Adrenalin u meni vrišti, dok mi se mišići stežu u grču, znoj na čelu, a srce u sljepoočnicama. Shvaćam da je u redu biti ljut na onoga tko je tu ljutnju skrivio. Ali, zašto na sebe? Uostalom, neki misle da samo imbecili i životinje nemaju sposobnost ljutnje. Ako Dalaj Lama može prihvaćati ljutnju, mogu i ja, pomislim.
Cjenkam se sa samim sobom, samo da je još jednom vidim. Da je barem potrajalo još godinu-dvije.Da je barem...
Depresija još nije mirenje, tek spoznaja da ćemo ionako svi umrijeti.
I onda, prihvaćanje gubitka - nema je.
Ali, nakon izvjesnog vremena,probudio me njezin miris u nosnicama, toliko živ da mi se učinilo da nije umrla, da je živa i ležimo pripijeni kao dvije žlice. Njezin me miris prati u liftu, iznenadi u jutarnjoj vrevi na pločnicima, zbuni u restoranu nabijenom raznoraznim teškim mirisima jela, ljudi i kasnog ljeta. Pokušavam ga se otresti uzastopnim tuširanjima, mirisnim osvježivačima prostorija, čak i namjernim umakanjem ruku u blato i naftu. Ništa ne pomaže. Miris njezine kose, pregiba vrata, kože na zapešću ruke poguban je. Vadim iz ladice neotvoreni crveni Bulgari parfem koji sam joj kupio za rođendan, koji joj nisam stigao pokloniti na vrijeme.
Konačno odustajem od neuspjelog egzorcizma i odlazim potražiti profesionalnu pomoć.
- Smrt i zaborav, izvolite! - djevojka na recepciji ima iritantno veseli glas koji pršti od entuzijazma, toliko u neskladu sa tvrtkom koju predstavlja da je to neukusno. Nadam se da je ostatak firme decentniji i svjesniji boli s kojom se njihovi klijenti nose. A onda se djevojka nasmiješila i nekako prisno, s razumijevanjem položila svoj dlan preko mojega.
- Smrt ili Zaborav? Znate, mi smo jedinstveno pogrebno poduzeće! Možemo se, umjesto vas, pobrinuti za vašeg dragog pokojnika ne samo zbrinjavanjem i ukopom tijela, već i vašim uspomenama i sjećanjima. Naš se osnivač ingeniozno sjetio poigrati mnogostrukošću značenja pojma smrti. Dakle, ne samo smrti kao kraja jednog trajanja, već i smrti kao teške, naporne ili opterećujuće uspomene. Rješavamo se čak i kompletnih sjećanja na pokojnika, posebno ako se radi o dragim osobama, čiji vam je gubitak nenadoknadiv, a bol zbog toga nepodnošljiva. Naravno, u pola cijene možemo vas riješiti i uspomena na lošu osobu ili iskustvo iz vaše prošlosti. Ipak, takvih je slučajeva mnogo manje - nije prestajala govoriti kao navijena, a ja sam bio sve uvjereniji da sam na pravom mjestu.
- Iskreno, ni sam nisam siguran što bi bilo najbolje za mene. Možete li mi pokazati neke od vaših procedura?- oprezno sam pokušao ispipati teren. Uzela me za ruku i povela u prvu od prostorija u nizu.
U prvoj, dva tipa u poslovnim odijelima i kravatama pljuvali su po plastičnoj maketi pokojnika u otvorenom lijesu, nazivajući ga pogrdnim imenima i psujući zapjenjeno. Kad je prvi lutku i ošamario, stresao sam se i zatvorio oči.
Kad sam ih opet otvorio, nalazili smo se u drugoj prostoriji, gdje su tri klauna s crvenim nosevima, kapicama sa zvončićima i tajicama drečavih boja pokušavali nasmijati trećega, koji je kao mrtav ležao na odru. Odmah sam znao da glumi, jer su mu se krajevi usana povremeno trzali. Možda su mu kolege urnebesno smiješni, a on se morao suzdržavati da ne prasne u smijeh? .
- Gledajte, smrti se treba narugati, pokazati joj srednji prst i učiniti je ljudskijom, približiti nam je. Nema boljeg recepta za to od farse, komedije, izrugivanja. Ovo je jedna od naših najuspješnijih metoda – djevojka je bila uvjerljiva i iskrena, a njezin optimizam zarazan. I sam sam jedva suspregnuo osmijeh na neke od klaunskih grimasa. Možda je tome pripomogla i neprilična izbočina na uskim tajicama tobožnjeg mrtvaca, jer pobogu, erekcija u smrti je zaista apsurd i urnebes.
- Imate li još nešto za ponuditi? Uostalom, u kojoj je funkciji zaborav u naslovu tvrtke? – pitam još u nedoumici. Ne mogu se domisliti kako zaboraviti nekog dragog, ma kako bolna bila uspomena na njega. Kako je to uopće moguće? Mozak se ne može prevariti, a selektivno brisanje memorije dešava se tek u znanstvenoj fantastici.
Bio sam sumnjičav, priznajem. A onda mi je djevojka pružila bočicu i jednostavno rekla: -Pomirišite!
Sjećam se da sam udahnuo intenzivni miris mošusa,ruža, kadulje.... Sjećam se, da na djevojčino pitanje koga želim sahraniti, nisam znao odgovoriti. Sjećam se, da sam u njihovo pogrebno poduzeće ušao s nekom određenom namjerom. Pretpostavljam da bih nekog trebao pokopati, oplakati, odžalovati?
Sjećam se, da sam na vratima njihovog čudnovatog pogrebnog zavoda pomislio - što ja tu radim? Ne sjećam se više.
Samo ponekad, kad padnu zadnje ljetne kiše na prašnjavi pločnik, šumno njušim prašinu i čudim se kako je divan, omamljujući, spokojan i siguran taj miris prašine, jedini preostali na svijetu.
|
klap, klap, klap!
zaborav je ipak jedan deo sećanja...: )
na kraju komentara od nekoliko krležijanskih rečenica kakvima uobičajeno govorim sjetih se jednostavne , ne moje, Mikine: "zašto se upuštati u tumačenja stvari kojima ne možemo sagledati obim?"..boli,miris, dodir, parfem, nezino sve...što bi trebali tumačiti ili razumijevati?...zašto?...kome?.. ako je u sjećanju znači da ima neku posebnu težinu...tu se slažemo...a tekst..lagano bridi po oštrici sjećanja -podsjeća me na trenutak izvlačenja samurajskog mača u onim crno bijelim jap. filmovima..takav :-)
SarahKay, it's okay NOT to remember; nego, zaborav čega?
NurliSoul, baš gledam Heroja, još jedan fantastičan ep o drevnoj Kini i kodeksima časti, dužnosti, odanosti. fascinantnih je boja, lirike, pa -iako prepun akcijskih scena wu shu kungfua, jako romantičan, poetičan... ali, htio sam reći, da me tvoja opaska o izvlačenju oštrice iz rane sjetilo Azre i Štulićevih stihova:
predstava je završena sljedeći put
ne diraj moje lice ispod pepela
sa svojim crnim biserima oko vrata
ti si tanka crna linija
pusti neka vrijeme traje
zamisli da imam 78 godina
i namještenu sobu s pogledom na sat
sva je prošlost iza nas
lice ispod pepela
tanka crna linija
predstava je završena
sljedeći put dosegni rukom glinenu figuricu
pravi razlog samurajskih filmova
tanku crnu liniju
:-) lijepo podsjećanje...:-)
kad omirišem mošus, ružu, kadulju - znaću...valjda. : )
Veoma sam usamljen.Nisu mi potrebni prijatelji, ali potrebno mi je da govorim o sebi, da pišem o sebi, a ja nemam sa kime govoriti. Same misli nisu dovoljne, jer nisu dovoljno jasne, razgovetne i tačne dok ih ne izrazim rečima. Potrebno ih je postrojiti u red, kao vojnike ili telegrafske stubove, protegnuti kao železničku prugu, podići mostove i vijadukte,
izgraditi nasipe i brane, na pojedinim mestima napravizti stanice i tek tada sve postaje jasno.
Ovaj robijaški inženjerski put oni nazivaju, čini mi se logikom i zaključivanjem, i on je obavezan za sve one koji žele biti pametni; za sve ostale on nije neophodan i mogu lutati kako im se svidja..
Taj posao je spor, težak i odvratan za onoga ko je navikao da jednim jedinim...ne znam kako da to nazovem – jednim jedinim dahom obuhvati sve i jednim jedinim dahom da sve izrazi.Zato oni toliko poštuju svoje mislioce, a ti nesrećni mislioci, ako su pošteni i ne varaju pri izgradnji kao obični inženjeri, ne dospevaju uzalud u ludnicu. Svega sam nekoliko dana na ovoj „zemlji“ a kraj mene su već par puta promicali njeni žuti zidovi i ljubazno otvorena vrata
***
Postoji još jedno pitanje na koje čekaš odgovor: zbog čega sam došao na Tvoju Zemlju i rešio se na tako nepovoljnu razmenu iz „svemogućeg, besmrtnog vladara „ i obratio sam se u Tebe??
Umorio sam se od reči kojih nema i odgovoriću ti na engleskom, francuskom, italijanskom, arapskom, nemačkom, na jezicima koji obojica dobro razumemo.
Postalo mi je dosdno u adu i došao sam da se poigram tvojom oskudnom maštom.Da igram igru, da glumim i da istovremeno kažem sve ono što je najiskrenija suština Tvog oblika.
****
Taj jasan i glasan i odbrojavajući zvuk, koji govori o smrti koliko i o životu, izazvao je u meni nedoživljeni strah i nemir. Oni svuda podmeću svoja brojila. Ali kako mogu u svojim grudima da nose Ovo brojilo, koje medjioničarskom brzinom ispraća sekunde života???
A onda slušajući uporno lupnje brojila, počeo sam da razmišljam : „ Neću stići“! „Šta necu stići“ ? Ni sam to nisam znao ali puna dva dana sam ludački žurio da pijem, jedem, čak i spavam : pa brojilo ipak nije dremalo dok sam ja hrkao kao klada!
Sada više ne žurim. Znam da ću stići i sekunde mi se čine neiscrpnima, ali moje brojilo je nečim uznemireno i lupa kao pijani vojnik u doboš...
Leonid Andrejev / Satanin Dnevnik
SarahK, NurliSoul, mirišite, udišite punim plućima, dok/da ne zaboravite....
MaryJane, kako dobro pogođen citat (potrebno mi je da govorim o sebi, da pišem o sebi, a ja nemam sa kime govoriti)
Izmenio Wall dana 10.9.2008 u 20:58Ja ti rekoh davno da me tvoje pisanje strahovito asocira na Andrejeva.... :))))
kako li je platio uslugu?
MaryJane, na Andrejeva ili Satana/Sotonu? pa ja, ovaj, on- ne postoji!!!
Nemirna, pa platio je, taj se naplaćao, valjda zaborav makar može bez dodatnog plaćanja.
možda jedinim preostalim mirisom prašine. malo je samo to
..tada mozak pokušava da razreši situaciju, tako što opet počne da lovi po magli sećanja za prethodnim
iskustvima te vrste.
a takvih iskustava nema - nikad ranije nismo umrli..
eh.. da bar nismo:
dvaput san umra..
najmanje
Nemirna, prašina divno miriše nakon ljetne kiše; nije to bezvrijedno...
MaryJane, stoput umiremo i ne treba nam biti žao.treba požuriti dok nije čika Alzheimer pokucao na vrata...
"Secam se uzbudjenosti koju sam osecao dok sam jeo patku a l'orange kad je postojala mogucnost da ja budem onaj izabrani za umiranje. Osecanje koje je Ramos opisao, osecanje ulaska na privilegovanu teritoriju gde je sve jasno i neizbezno i kad se covekova cula pojacavaju do n-tog stepena. Teritorija osudjenog coveka ili degustatora fugu, prema Lusidijevom opisu.
"Samjuele, reci mi nesto."
"Sta?"
"Kako si dosao do riblje krljusti, identicne sa Lusidijevom?"
"Pitaj Lusidija kako je on dosao do riblje krljusti identicne sa mojom. I uzgred budi receno, slagao je."
"Gde si ti nabavio svoju?"
"To je poklon."
"Zasto kazes da je Lusidio slagao u vezi riblje krljusti?"
"Zeleo je da probudi tvoju radoznalost. Cela ta prica o fugu ribi je njegova izmisljotina. On je samo zeleo da te zainteresuje. Znao je da volis neobicne stvari."
"Kako je to znao?"
"Mora da mu je neko rekao."
"Da li mislis da je to uradio samo da bih ga pozvao da kuva za nas, da bi mogao da nas truje?"
"Pa, uspelo mu je."
"Ali, zasto nas truje?"
"Ti postavljas pogresno pitanje."
"Koje je pravo pitanje?"
"Zasto mi dozvoljavamo da budemo otrovani?"
:))))))))
moja asocijacija je pepeo...
pa gde si bre ti, hajvane jedan :) Elizabetina skala se odnosi na neizlecive bolesnike i njihovo prihvatanje i suocavanje sa bolescu, mada se slicno ponasaju i oni koji izgube nekoga. Znas, bila je cudesna ta zena, iako je zasla i u ezoteriju i Kroulija izucavala, prilicno ozbiljno, ali cudesna je njena zelja da izucava smrt ukazujuci ljudima koliko je zivot velik, jer prihvatajuci neciju smrt mi zapravo prihvatamo zivot. :)
... spava, sa ocima izvan svakog zla ...
Centri koje je ona osnovala se i dalje sire, a bice jedan i u Srbiji, jednog dana. ;)
daleko sam od anonimnog korisnika :D
ono iznad sam ja. :)
lepo miriše. ako je jedini miris nedostaje mnogo.
Maryjane- oduševljavaš me citatima, majkemi! zaista nisu odgovori bitni, već pitanja, pa još ako su prava...eh. zašto dozvoljavamo da nas tako (slatko)truju?mazohizam nije.
Lady, pepeo/prah/feniks? ili pepeo i prah, kao konačno padanje pozorišne zavjese?
Bamby, molesteru!! nema većih bolesnika od zaljubljenika; a ta se pošast prenosi s generacije na generaciju i izgleda neizlječiva/o.A Crawley, eh, on se trudio pobijediti Život pomoću Smrti, ali ide to i obrnutim smjerom.
Nemirna, nedostaje mnogo,al tako se preživi
to sam bio ja, Leclerc (skidam naočale)
hehehe, aj priznaj imaš li i ti one specijalne cvikere ? :))))))))
nemam, više nemam (samo mentalne, unutar glave!) naime, prije 10dana bio na laserkoj operaciji, sad vidim savršeno, superman-vidom; istina, to je ponekad gnjavaža, vidjeti baš sve izraze lica, suptilne grimase neodobravanja, nećkanje i sumnju.dobra strana svega je, da konačno prepoznajem znance na ulici, čak i pozdravljam i prvi se javim; onda, vidim kroz odjeću (kod žena je to zabavno, kod muškaraca turnoff); ipak, čini se da je jedna od nuspojava da vidim (do) srca...još nisam odlučio je li to dobro.
Da, da Wall, tako nekako.
možda je jeftino prošao? ko zna...
Ružne uspomene brišem sama. Kao gumicom. Kao da nikad nisam ni doživela nešto loše. A kuda sa lepim uspomenama...? Dva puta dnevno po šaka tableta da ne osećamo više poznate mirise, da ne čujemo zvukove koje niko drugi ne čuje, da pobedimo insomniu ili nam ipak treba jedno ovakvo d.d.? Život je negde između. Rešenje je negde između. Kada to shvatimo, nastavićemo borbu, ustaćemo nakon svakog pada...
Nemirna, sve sam ubjeđeniji (u tom konkretnom smislu) da jeste.
BubaErdeljan, negdje između, da. Middle Earth za hobbite, a za nas zemljane (i Zemljane) nema druge do ponovnog pada. Kako bismo inače ikad više doživjeli vrhunce?
eh... jednom kad ovaj medij bude prenosio mirise...
jednom...
Uzivala sam dok sam citala tvoje reci...
Mazzo, nekad mi se čini da već prenosi
Toxicity, hvala ti.
Ostavi komentar
zaborav je ipak jedan deo sećanja...: )