Vidimo se na Pandori 2010.godine!

Hajvan i insan u vječnosti

U našem Brčkom nema čega nema - od insana do hajvana, a ja sam oduvijek bolje znao sa stokom, nego s ljudima. I babo mi bio derikoža, pa kad sam stasao, kuda ću, nego kod njega na nauk. Šta smeta, pošten je to po'so, bolje nego sjecikesa, a takvih je, boga mi, oduvijek bilo više.

Nekad se znalo kako se štavi koža. Mukotrpan i težak zanat, rad u smradu i s kiselinama što nagrizaju ruke, pa onda uštavi da ti kožu ne izjedu crvi ili moljci. A vremena se mijenjala, sve manje se koža otkupljivalo, pa naš posao propade. Onda jednog dana u radnju dođe Talijan, lovac, vukući neke ptičurine koje je lišio života, pa zatraži da mu ih prepariram, da ih ponosno može pokazivati svojima. Svi znaju da se tu treba najprvo drob izvaditi, unutra nagurati piljevine i ljepila i eto ti, brajko, preparirane životinje. Ali nije išlo glatko s očima, glavom, trebalo je to sve sačuvati od propadanja i crva. Nisam imao izbora, već prioni na knjige i uči se drugačijem poslu. Tako započe moja nova karijera, a s njom dobih i moderno ime radnje, da me strani lovci lakše nađu –taksidermist, tako. Tako se po grčki kaže za fino uređenu kožu.

Počeo sam s pticama, a posla bilo sve više. Bolest je to, brajko, kad ti dođu s lešinom i kažu da je žele vječno u stanu ili kući. Zaredale sve životinje, k'o iz one pjesme: zec, lisica, jarebica, divlja patka, prepelica, divlji golub i grlica... Sve me bivalo strah šta dalje slijedi.

Vremenom sam se izvještio, iz Italije naručio posebne alatke - noževe, skalpele, kuke i pincete, pa sam bio u stanju i najmanjoj životinji mozak izvući na malu rupu.

Uskoro se oženih, ali ona nije htjela ni da čuje da posao radim po kući, nego me potjera u podrum. Nije mi bilo drago, dolje u vlazi i memli, s jednom sijalicom i propuhom na sve strane. Inače je bila duševna, ta moja žena, voljela me i brinula se za mene, samo se vremenom odaleči i više me nije puštala sebi u jastuke. Govorila je da smrt zaudara iz mojih noktiju, koliko god se ja prao i ribao četkom i sapunom. Što ću, pristadoh, nisam imao kuda. Ionako sam preumoran s posla odlazio iza ponoći na spavanje, pa vremenom prihvatih da smo kao stranci. Ono par puta što smo na početku spavali - ne prihvati se. Ona ostade jalova, a ja bez potomstva. Neka! I  to je za ljude, govorilo se u komšiluku, a mi smo pazili jedno drugo - ona me prala i ručak nosila, a ja davao pare u kuću.

Lovci, koji zaredaše u moju radnju, preporučivali su me drugima, pa su izdaleka, iz drugih dunjaluka dolazili da naručuju preparirane životinje. Bolest je to, kažem, ali od nečega se mora živjet. A kad već nešto radiš, treba u tom biti što bolji, pa još jače prionuh da uhvatim i zarobim za vječnost život u lešini bez života. Neki mi više nisu ni donosili ubijene životinje. Pismom bi naručivali vrstu, oblik i još dodavali žele li da životinja izgleda veselo, opako, ljuto ili baš kao da se sprema na skok. Sâm ih počeh loviti i ubijati, znajući gdje treba pucati, zarezati, kako nožem ispustiti dušu, a da ne oštetim kožu izvana. Nije da sam uživao, ali nisam ni brinuo što ubijam po narudžbi za malo para.

Solio sam ih, stavljao u glikol i etanol, vadio drob i umetao plastelin i klikere umjesto očiju. Moglo bi se reći, da sam tim životinjama davao vječni život, da dalje traju uz ljubav i brigu bogataša i njihovih nasljednika generacijama. Bogohulno je reći, ali jesam - od života sam preko smrti stvarao novi život u vječnosti.

Para je bivalo sve više, ali nije to bilo najvažnije. Želio sam biti još bolji u svojem poslu, pa sam noćima proučavao knjige i zapise iz medicine i biologije. U knjižnici su me s čuđenjem gledali kad sam uzimao knjige o kiparima i njihovim skulpturama. Tražio sam kako u glini uloviti pokret, kako učvrstiti kičmu i rebra, da zvijeri koje oživljavam budu savršene.

Od običnog deranja kože i štavljenja, postadoh i drvodjelja i kipar i  umjetnik. Jednog mi dana iz Amerike stigoše specijalni alati  - tanka kašika za mozak, otvarač ušnih kanala i zakrivljene makaze, pa sam mogao početi s krupnijim zvijerima.

A onda, jedne noći, užas! Baš sam preparirao medvjeda što ga naruči mletački trgovac, kad me snađe nesreća. Dok sam jednu ruku držao u utrobi zvijeri, snažno zarezah skalpelom duboko, do kosti. Nisam mogao ni vrisnuti, samo sam s nevjericom gledao, kako iz lešine kulja tamna, skoro crna krv. Sve je u meni vrištalo, ali vani ni jauka da izađe.

Ode mi ruka, doktori jedva spasiše batrljak, a s mojim je poslom sve bilo gotovo. Za savršenstvo u vječnosti treba barem deset prstiju, a ne kljakavi invalid, što ni pticu više ne mogu sašiti, pa to ti je.

Životarimo žena i ja, snalazimo se kako znamo i umijemo. Ona se zaposli kao čistačica u bolnici - smilovali joj se, dok me posjećivala svaki dan, a i svidjela im se njezina briga. Nije bilo dana da nije pomela po sobi, pa i hodnik, kad bi spazila da je prljav. I tako, dok dlanom o dlan, prođe deset godina, kad i ona pade u krevet. Penziju dobila, pa smo nekako gurali dalje od tih para. Ja se jednoruk potucao posvuda. Ničega da se prihvatim pravo, a i kako ću, bez desnice. Ona za to vrijeme kopnila u postelji, sušila se, žutila, dok je jednog jutra ne zatekoh  hladnu i ukočenu.

Kad su suze presušile, uzeh iglu i konac i sađoh još jednom, zadnji put u podrum. Teško je s batrljkom, ali moram nekako.

Sad oboje po cijele dane sjedimo u zamračenoj sobi. Ja do vrata, a ona u jedinoj fotelji, uz peć. Odsjaj vatre na upalim obrazima daje joj nezemaljski sjaj, pa žuto lice još jače sja  blagošću i razumijevanjem. Smiješi mi se stalno. Sjednem do nje pa razgovaramo kao nikad prije. Jedino poštar, kad jednom mjesečno donese penziju, odmahuje glavom i kaže da ona stalno šuti i previše spava.

Put u središte piramide u Visokom

Tog sunčanog jutra žurio sam na posao, uzalud tražeći ključeve od auta. Kasnim, kao i obično, pa žustro premećem papire i jeftina penkala po džepovima. Pronalazim sve od jučer, jer Bog slučajnosti opet se igra skrivača pod motom: izgubljeno- uzalud pronađeno. Srećom, nisam od onih koji u svemu traže i nalaze znakove. Slabo obraćam pažnju na sve, osim u retrospektivi, kad je već prekasno. Vani je divan, topao dan, kad se i najcrnje misli tope na asfaltu, a želja za bijegom od grada i dosade uredskog posla uporna. Ipak, pobuna se dešava samo kao apstraktna, nikad realizirana želja. Svjedoče o tome rijeke zaposlenih, koje jutrom, baš kao i ja, odlažu u zakutke mozga maštanja o bijegu, prije nego zakorače u svoje kaznionice poluotvorenog tipa. Redovnim odlaskom na posao mi pripadamo, socijaliziramo se i prihvaćamo društvo koje nas hrani, a koje zauzvrat traži jednu jedinu stvar - da ne propitujemo smisao svakodnevice od devet do pet. Kako bi maleni kotačići mogli spoznati grandioznost i magnitudu šire slike, Plana koji svemir ima za sve nas? Sjeo sam u auto, a tijelo usvojenim refleksima i radnjama upravlja vozilom prema centru grada, gdje su uredi. Kunem se da ne znam kako sam se našao na autoputu, niti koliko dugo sam vozio. Znam samo da se odjednom, iznenada, uz cestu pojavila tabla carine i graničnog prijelaza s Bosnom. Nitko me nije zaustavio, niti tražio dokumente. Policajac mi je samo mahnuo da prođem, a ja sam se po prvi puta u životu nasmiješio uniformiranom licu. Jesam li spomenuo da ne podnosim policajce, čuvare i vojnike, sve koji me podsjećaju kako i sam poslušno izvršavam zapovijedi i naredbe? Već nakon par kilometara vožnje, osjetio sam potrebu da otvorim sve prozore na autu i odvrnem radio do daske. Tako se nisam vozio već godinama. Zadnja sjećanja na Bosnu sežu daleko, u toplo djetinjstvo i put vlakom preko bosanskih gudura do mora, česta zaustavljanja i srdačne suputnike, pečene piliće, feferone u tegli i očevu bocu rakije, kojom bi nudio baš sve u kupeu. Ponekad bi ponudio čak i mene, gledajući me ozbiljno ispod oka, kad da čeka da posegnem za bocom i tako padnem na njegovom ispitu. Olabavio sam čvor na kravati, podvinuo rukave na košulji i raskopčao je nemarno. Još samo nedostaje ona rakija iz vlaka, da se konačno opustim i osjetim slobodnim i odraslim. Umjesto nje, u vrelini koja je izbijala iz asfalta zatreperile su figure autostopera uz cestu. Impulzivno sam donio odluku i počeo kočiti. Obično ne stajem stoperima, velika je odgovornost primiti neznanca u auto. Često sam slušao urbane legende o pljačkašima koji se od mirnih putnika pretvore u najgore noćne more lakovjernih vozača. Žena, koja je ušla, pružila je ruku i rekla jednostavno: - Senada! Sjela je na suvozačko sjedalo i počela tražiti muziku na radiju, dok se njezin suputnik nije ni predstavio. Šutio je pozadi i samo su nam se pogledi povremeno sretali u retrovizoru. - Idemo u piramide u Visokom!- Senada se nagnula prema meni, povjerljivo šapćući, oslonivši se rukom na moje koljeno. Bilo je to spontano i potpuno bezazleno, siguran sam, ali mi je grlo odjednom bilo suho, a dlanovi znojni u trenu. Kosa joj miriše na šumske proplanke i pokošene livade kad zapeče sunce, onako, kako se sjećam iz mladosti, dok sam još odlazio na selo godinama prije. Znam po današnjim mirisima žena po tramvajima i gradskoj vrevi, koje mirišu na parfeme, šampone protiv peruti i kreme za dnevnu vlagu lica. Povremeno je pogledam iskosa, nabrzinu, trudeći se da ona ne primijeti kako zurim. Na njenom licu tražim znakove otkud i zašto je u mojem autu, na putu prema Visokom. Tražim odgovor na pitanje, kako ne zna da su piramide izmišljene, reklamni trik nekog vještog trgovca suvenirima? Cesta na putu za Visoko poluprazna je, a prati je vijugava zmija od mutne rijeke, dok se obala bijeli od tisuća plastičnih vrećica, istrganih na komadiće vjetrom i vodenim bujicama. Bijele plastične pahulje, obješene na vodeno raslinje uz rijeku, podrhtavaju i plešu na povjetarcu, pa rijeka izgleda romantičnije nego li je u stvarnosti. - Ono iza mi je muž, ne obaziri se!- Senada golom, oblom rukom popravlja kosu, a meni oduševljenje splašnjava kao iglom probušen balon. Muškarac vidljivo stariji od nje, naboran i šutljiv. Tko zna zašto jobovski strpljivo podnosi njezino otvoreno koketiranje s neznancem, sa mnom, ali ne pitam se niti čudim, njima ni sebi, tek neočekivanom putovanju koje se odmata pred našim očima. Kao mladić sam jednom boravio u blizini egipatskih piramida u Gizi. Pamtim dodire glatkog kamena Velike piramide, klaustrofobiju uskog kamenog tunela do vrha, priče o podzemlju prepunom tajnih prolaza i dvorana, te legende o nezemaljskom porijeklu tih veličanstvenih građevina. Možda zato nisam fasciniran neuglednim, zelenim humcima kod Visokog koji, istina, imaju neku pravilnost u strmini i kosinom donekle podsjete na strukturu piramida. Ali, prije će biti da se radi o igri prirode, zgodno sličnih stijena kojima dolina obiluje. Nema tu misterije, osim za istinske zaljubljenike u taj lijepi kraj, koji bi silom da im cijeli svijet prizna ljepotu i jedinstvenost. Senada se nagnula kroz otvoreni prozor, rukuje se i zahvaljuje što sam ih povezao. Kuda ću ja, pita. Slegnem ramenima, jer uistinu ne znam. Čini se, da put putuje mene, a ne ja njega. - Hajde s nama! Ionako ti još nismo rekli zašto idemo u te piramide – ona preuzima komandu i pokazuje rukom gdje da parkiram. Njezin muž i ja se konačno gledamo u oči i na tren mi se učini kako u njegovim očima vidim iskrice. Možda razumijevanja, prepoznavanja sudbine, kakva je i njegova? Nas dvojica smo figure u rukama žene koja ima plan i cilj i odlučno nas vodi prema njemu. Rekao bih joj da se ne kaže 'u piramide', ali takva mi sitničavost ovdje zvuči neumjesno. Inače sam sklon automatskom i mahinalnom ispravljanju govornika, bez neke zle namjere, prosto, takva je priroda mojeg posla lektora u državnoj izdavačkoj kući, koja tiska nepotrebne knjige. Točnije, rječnike, enciklopedije i monografije zaslužnika, koje nitko ne kupuje, niti čita. Moj posao ima smisla samo ako su te knjige, mrtvorođenčad, barem lijepa i pravilna u svojoj strukturi i gramatici, kad već nemaju svrhe postojanja. Senada korača ispred nas, odlučno grabeći uzbrdo. U jednom trenutku zastaje, izuva se i bosa nastavlja uspon prema vrhu 'piramide' - zelenog brda bez ikakvog raslinja, osim gustih busena trave. Na vrhu nas je dočekao kameni plato, s ostacima srednjevjekovnih ruina. Uz kamene gromade, travnati teret je uleknut i osim otisaka brojnih znatiželjnika, drugih tragova ne vidimo. Sunce je već bilo na zalazu, kad se Senadin muž okrenuo i počeo silaziti niz strminu. Očito je među njima postojao neki prešutni dogovor, jer ga je ispratila dugim pogledom bez pozdrava. Nisam se iznenadio kad me Senada uzela za ruku i povukla na sebe. Iznad nas je bila tamna večer, ali kad sam sklopio oči i prepustio se njezinim rukama, prvi su bljeskovi zaparali nebo. Jasno sam vidio široki snop svjetla, koji je suknuo kao plamen ravno na nas, a zatim se počeo odbijati od okolnih vrhova piramida, dok je niz četiri savršene stranice žive piramide potekla magma. Tlo ispod nas u kovitlacima se topilo i propadalo u splet podzemnih tunela, a s horizonta se spuštala spirala od plamena. Kao vulkanske rijeke svjetlost je gmizala, rastačući travnati pokrov i ilovaču pod nama. U podzemlju su posvuda bili prolazi, oslikani jarkim slikama i nerazumljivim simbolima. - Sad znaš zašto smo morali u piramide - Senada mi šapće na uho, a njezin me rašljasti jezik škaklja, obavija kao bršljan po cijelom tijelu. Ona je drevna zmija i zmaj, a ja tek obični ključ piramide. Više nismo na planini. Dok se kroz zvjezdana vrata, kao rastaljena svjetlost, zgušnjavamo u crnilo koje treperi i svjetluca na rubovima, naše su kosti plazma i helij. A onda se u trenu rasplinemo u prah i padamo po Visokom. ---- S novim jutrom je transformacija završena. Neveliko brdo je neuvjerljiva i neugledna travnata formacija, koja dočekuje putnike na ulazu u dolinu. Piramida u Visokom ih čeka, kao bogomoljka što satima bez pokreta vreba svoj plijen. A kad joj se približe, u običnoj će prašini na cipelama jasno prepoznati zvjezdani prah.

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Otok Taquile, jezero Titicaca

Nakon plutajućih otoka, krećemo prema pučini. Teško je zamisliti da naš brod vozi po jezeru, jer sve oko nas izgleda, djeluje i miriše kao more. Uostalom, veličina (cca 200km) i dubina (do 280m), te neki poveći otoci na pučini lako zavaraju.





Nakon sat i pol vožnje pristajemo uz jedan od većih otoka, Isla Taquile. Tu je previđen i ručak u kući jedne indijanske obitelji. Nadam se da na pučini ne nude gigantske žabe od 3kg, kakve su na ponudi uz obalu, u močvarnom području



Otok Taquile prilično je velik i na njemu živi oko 350 obitelji u selu na vrhu otoka. Tu je vrijeme stalo u vremenima Inka u svakom mogućem smislu. Svi ovdje žive u skladu sa strogim zakonima carstva Inka - ne laži, ne ukradi, ne budi besposlen... Kuće nemaju brava niti ključeva, a od Srednjeg vijeka ne pamte se zločini, niti prijestupi. Nekad bi rijetke prijestupnike čekala najteža kazna-izopćenje i protjerivanje, što je značilo ne samo tešku moralnu osudu, već je egzil značio i sigurno smrt bez hrane i vode.

I danas je tako. Ipak, odnedavno su obitelji u najbolju prostoriju kuće počeli stavljati brave, u skladu sa željama turista koji požele boraviti par dana u ovom prirodnom vremeplovu. Stranci nikako ne mogu bez zaključavanja i teško se navikavaju da im domaćini ulaze u sobu kad požele.

Uspinjemo se strmom kamenitom stazom. Na zidiću djevojčica prodaje rukotvorine - nakit i pletenu robu. Ne nudi, niti nagovara, samo pokazuje rukom i stidljivo se smiješi.

Na strmoj padini pase jedina krava i nešto ovaca. Na otoku nema puno vegetacije ni hrane, pa niti puno domaćih životinja.



Iako limeni krov nije praktičan jer se od krupnih kapi kiše čuje nesnosna lupnjava, imati limeni krov stvar je prestiža, ne samo (od)sjaja na suncu!



Na cijelom otoku vidio sam samo ovu kravu, pa zaključujem kad je cijela Tuzla jednu kozu muzla, što ne bi potomci Inka, koji rado sve dijele.



Ono što Jadran,. Mediteran, Europa nemaju, pa čak ni cijela sjeverna hemisfera (navodno raste uglavnom u Australiji) ima na otoku Taqwuile na jezeru Titicaca, na 3,8 km nad morem - stabla eukaliptusa:



Dok se odmaramo na pola puta do vrha, promatram jezero/'more'- zar nije kao Mediteran (kakvog više nema)?









Otočani su živopisni, kao i njihova odjeća- teška, šarena, sa ešarpom i širokim pojasom za muškarce, kape s kićankama, visokim vunenim larapama. Sliče Grcima na Krfu, Lefkasu, Kefaloniji.....dobro, možda i Zakintosu Žene, sukladno toj teoriji, također: sve, čak i djevojčice, glava pokrivenih crnim maramama, nevezane, kao pokrov.... Neugodno mi je i ovdje ljude slikati u face, kao muzejske eksponate, pa prilažem vjerne prikaze skinute odnekuda (nije autor-pojedinac).







Starac (na fotografiji ispod, on je zaštitni znak Taquilea i u svim brošurama), sjedi za ručkom blizu mene. Odsutno grabi smežuranom pocrnjelom rukom u šarenu, pletenu torbicu, sličnu našim ličkima, pa iz nje suho lišće koke. Napravi smotuljak, pa žvaće, a onda nožićem odreže komadić stvrdnutog pepela (spaljeno korijenje biljaka) i dodaje u zelenu masu u ustima- pepeo, navodno, pojačava okus i djelovanje koke.



Idemo prema prašnjavom dvorištu od skorenog blata sa postavljenim drvenim stolovima i klupama. Tu ćemo ručati, na tradicionalni način. Istina, domaću hranu, ali ne i skromni ručak kakav jedu domaćini, jer tu hrane uvijek nedostaje. Juha od povrća, jezerska riba, puno neobičnih, ljutkastih začina i palačinke od kukuruznog brašna i lokalno pivo. Istina, platili smo, ali nelagodno je jesti, dok djeca iz prikrajka motre bogate strance u gozbi.

Nakon ručka, jedan od starijih muškaraca pravi prezentaciju kako se na otoku spravlja prirodni deterdžent za pranje rublja. U posudu stavlja naramak domaćih trava zelene boje, koje gnječi kamenim avanom, a onda dugo i energično mijesi. Pomalo se stvara zelena pjena, a on dodaje vodu i sve presipa u veliki lavor, te stavlja prljavi stoljnjak. Voda pozeleni, pa se užasno zapjeni, a nakon par ispiranja tkanina je bijela -bijela, kao iz reklame za vanish! It's vanished, gone in 60 seconds Žene iz grupe oduševljeno plješću, a jedna traži recept. Sjedim malo dalje od nje, pa ne čujem treba li recept za muškarca ili za ovaj prirodni deterdžent?

Da ponovim, muškarci ovdje kuhaju, peru i pletu, tj. kukičaju. I to vrlo vješto! Možda zato izgledaju tako ispijeno, osušeno i mnogo starije od svojih godina, tko zna?

Prije odlaska na brod, jedan od domaćina pokazuje nam bijeli cvijet kaktusa i objašnjava, kako se radi o halucinogenu- meskalinu. Dobre strane su mu kratkrotrajni flashback i osjećaj kaleidoskopa boja, a o lošima nismo htjeli slušati. Ionako taj jedini cvijet uz kuću nismo smjeli ubrati, pa onda nema veze. slično je bilo i sa slikanjem- nije dosta što sam ga zumirao kamerom, pa bi dodatno snimanje fotoaparatom stvarno pobudilo zanimanje u grupi za moju ljubav prema cvijeću. A samo sam se divio ogromnom bijelom cvijetu, časna pionirska! Evo kako izgleda u wikipediji (moj je bio veći i ljepši)


Vratili smo se u Puno, a brod kontroliraju iz Obalne straže:


Update: par dana nakon našeg povratka, u Hrvatskoj su ulovili bračni par s povelikom pošijkom kokaina u dolasku iz Perua (ovog novog 'lap(t)ala', koji je uvezao pola tone kokaina, al iz Afrike, ne spominjem/o)
Zašto ljudima nije dovoljna čokolada? Dobro, tko mora, može i duhan, liberalan sam

Mašemo otočanima i idemo prema pučini. Tamo, na horizontu, vide se planinski lanci u Boliviji, napregnite oči!



Brummmm, brummmm... Moj mladi suputnik i ja sjedimo na krmi, uz mornara koji spava sa slušalicama na ušima, dok mi upijamo vodeno prostranstvo, sunce i plavetnilo vode.



Epilog:

Sutradan smo se iz Puna uputili busom do Juliace, kako bismo odatle uhvatili avion za Limu, pa Madrid, pa Genevu, pa Zagreb... U prvom mjestašcu iza Puna vodič pokazuje ograđeni zatvor, gdje i dan-danas kaznu služe vođe maoističko-lenjinističkog pokreta Sendero Luminoso. Oni su se 1980-tih (do 1990-tih) borili protiv terora bogataša, korumpiranih amerikanofila i Vlade SAD - koji su držali domaće stanovništvo u ropskom odnosu - otimanjem turista. Suosjećam s njihovim ciljevima, ali sretan sam što su danas ceste sigurne. Da su bili pametniji, trebali su.....

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Puno (3827m n.m.) i jezero Titicaca

Nakon deset sati vožnje vlakom preko Anda, u sumrak stižemo u Puno, najveći peruanski grad na obali čuvenog jezera Titicaca. Grad ima oko 80.000 stanovnika, a poznat je prvenstveno kao ulazna vrata jezera, te folklorni centar Perúa. Na karti, Puno je u jugoistočnom dijelu države, na vodenoj granici s Bolivijom, s kojom dijeli jezero Titicaca u omjeru 60:40, koje je najveće/najviše plovno jezero na svijetu i najveće jezero Južne Amerike. Kažu da ono drugo veliko, Maracaibo u Venezueli, nije pravo jezero, jer je spojeno s Atlantikom. Noć je brzo pala i već nas po mrklom mraku voze do hotela 'Jose Antonio Puno'. Hotel je nov i smješten na par metara od obale, s vlastitim drvenim pristaništem. Svuda su uokolo tisuće svjetala, čak i površina jezera mutno sjaji. Noći su prilično hladne, ali nas uvjeravaju da ćemo se sutra, na izletu po jezeru, kuhati od vrućine. Na recepciji saznajem da smo s vremenom dolaska u Puno promašili. Velike su poklade u studenom, pa onda u veljači. Festival La Diablada baš je vražji, jer po vjerovanju Indiosa, proslave trebaju umiriti drevne duhove jezera, koji vrebaju u dubinama. Ujutro, prije doručka, šetam drvenim pristaništem. Uz močvarni dio jezera udomaćile su se ptice, patke i flamingosi. (hotel) (močvarna obala) Za razliku Cusca koji datira još od Srednjeg vijeka, Puno je relativno mlad, kojeg su španjolski okupatori osnovali početkom 19.st. prvenstveno zbog eksploatacije srebra iz obližnjih rudnika Laykakota. Nemam posebnih dojmova iz samog grada, niti nekih spektakularnih slika. Za boravak u Punu potrebna je, osim dekice za noć, i adaptacija na visoku nadmorsku visinu, ali tu smo muku već prošli. Ulice su šarene, a glavni je trg, pogađate, opet Trg oružja, Plaza de armas. Novine su tih dana bile pune skandala, korupcije i preljuba, ali ja sam, baš kao i ova Indijanka, samo gledao naslove i slike: Konačno smo krenuli na samo jezero. Titicaca je u mnogo čemu najveće, a svakako najpoznatije jezero na svijetu: površine od 8.500 kv.km, dugačko dvjestotinjak kilometara, najveće dubine 284 metra/prosječne 135m; u njega se ulijeva 5 rijeka i voda otopljenih glečera. Prva velika atrakcija Titicace su 40-tak umjetnih, plutajućih jezera, na kojima žive pripadnici naroda Uros. Legenda kaže, da su u Srednjem vijeku Inke, osvajajući područja Anda, došli i do Velikog jezera, gdje su zatekli miroljubive Urose. Kako su Inke bile veliki ratnici, dobro organizirani u svojim osvajačkim pohodima diljem Južne Amerike, sve pokorene narode aktivno su uključivali u svoje nove osvajačke pohode, slično Rimskom carstvu. Inkama su svi pokoreni narodi morali plaćati poreze, čak i njihovi najsiromašniji podanici, Urosi. Kako nisu imali baš ništa vrijedno, legenda kaže da su ih Inke tjerali da u posude skupljaju uši iz kose i tako barem plate simboličan porez. Urosi su, s druge strane, bili (i dan-danas jesu) miroljubivi ribari i zemljoradnici, bez talenta za ratovanje, pa su bježeći pred Inkama, sagradili od plutajućeg korijenja i trske improvizirane ploveće otoke za bijeg. Na njima su -prema legendi- pobjegli daleko od obale. Tradicija plutajućih jezera i života na njima održala se do danas. Zanimljivo, ali Urosi govore Quechua jezikom i danas su atrakcija kako strancima-turistima, tako pomalo i domaćima. Na obalu dolaze zbog liječnika i kupnje neophodnih namirnica, ali uglavnom žive od ribe i prodaje suvenira, pletenih od trstike. Jezera plutaju na debelom sloju istrulog korijenja trske, koje za sebe veže sloj zemlje; kad korijen, vezan za dno jezera istruli do kraja, sloj zemlje sa korijenjem odvaja se od dna i počinje plutati. Urosi na taj sloj svakih tjedan dana stavljaju nove, svježe odrezane snopove trske, koju polažu u cik-cak, pletući novu, suhu podlogu po kojoj hodaju. Od trske se radi sve: kuće, 'tlo', kreveti; od trstike se plete obuća, odjeća, suveniri... Na trsci se i kuha, s otvorenim ložištem, pa treba jako paziti da se od kuhanja ne zapali kuća, dvorište i cijeli otočić. Na otocima su i mini-ribnjaci: Mene su čamci, koje Urosi pletu od trstike, podsjetili na lijeno klizanje felucca po Nilu, a i oblici imaju sličnosti sa staroegipatskima, čak i sa "Ra II" Thora Heyerdahla. Još samo da snimim i domaćine na otoku: A onda nastavljamo premo udaljenim prirodnim otocima na pučini- prema otocima Taquile i otocima Sunca i Mjeseca- Isla de sol i Isla de la luna. To će biti u zadnjem, posljednjem i konačnom nastavku.

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Vlakom preko Anda

Završni su dani naše dvotjedne avanture u Perú. Krećemo na desetosatni put panoramskim vlakom preko Anda, na relaciji Cusco-Puno, na obali jezera Titicaca.


Unutrašnjost vlaka je luksuzna- fotelje i stolići sa starinskim lampama i abažurima, žućkasta pozlata i štih iz Orient Expressa Agathe Christie.


Ali, pravo je otkriće zadnji vagon u staklu, otvoren na kraju, samo sa željeznom ogradicom iza koje odmiču željeznički pragovi i pruga, kroz beskrajne doline koje se smjenjuju.


Vizure su različite, svaka na svoj način posebna. Visko vrhovi pod snijegom, ravnice i prostranstva kao u pampama, sela i gradovi kao sa starinskih razglednica, pa pustoš koju tek oživljavaju raštrkana stada ovaca, ljama i alpaka. Nema previše priče. Većinu vremena provodimo u zadnjem vagonu, upijajući prizore.















Povremeno prolazimo pokraj sela i rijetkih gradova. Ljudi i građevine ovdje su fascinantni u svojoj jednostavnosti. Čujem komentare o velikoj bijedi i siromaštvu, ali ja ih tako ne doživljavam.





Snježni vrhovi sad su veoma blizu, znači da smo na većim visinama.


Konačno stajemo na najvišoj točki od 4,5 km nadmorske visine.Pogled je spektakularan.







Smjenjuju se boje i brda.





Na kratko vrijeme ostavljamo brda i doline i usmjeravamo pažnju na događanja u vlaku, gdje se smjenjuju nastupi folklornih grupa s modnom revijom za žene (džemperi, šalovi, majice) i muškarce (dvije prekrasne manekenke, koje se nabrzinu presvlače iza paravana).



A onda, poslije još jednog koktela, vraćamo se oblacima i planinama, da nam ne promakne još neka zanimljiva vizura.









Tuga ravnica zarobljenih neprekinutim planinskim lancima, prolazi tek kad pruga presiječe još neki gradić.







Ostaje nam najveći industrijski grad Anda, Juliaca, na 3820 m n.m. toliko velik, da je i buvljak ogroman i širi se duž pruge, pa i na samim tračnicama. Vlak ipak ovuda ne prolazi tako često.





Dok vlak gmizi kroz gomilu koja se ne odmiče, a onda i konačno zaustavlja, pogledi domorodaca prema novovjekim okupatorima- bogatim turistima koji prolaze u svom pozlaćenom vlaku- idu u rasponu od posvemašnje ravnodušnosti, do otvorenog animoziteta. Fuck you, gringo! piše na čelu nekoliko ljutitih trgovaca, kojima vlak rastjeruje kupce.





Srećom, osjećaj nelagode uguši osmijeh dječaka i mahanje žena. Odmahujemo im, kao Phileas Fogg iz svog balona na putu oko svijeta, a vlak se konačno probije i udaljava.



Vlak grabi prema našem konačnom odredištu. Nema još puno mjesta i gradića, kroz koje ćemo proći do Puna na obali velikog jezera.







Konačno, nakon deset sati vožnje preko dolina, rijeka, planinskih prijevoja, pampi i velikih ravnica- približavamo se močvarnom području. To je prvi znak velikog jezera Titicaca, koje je pred nama.



Nad močvaru se brzo spušta noć.

 Prije odlaska autobusom s grupom (zbog glupog ručka), ranije nego što bih želio, pitam lokalnog vodiča za posjet mlađem bratu najpoznatije planine Južne Amerike- Wayna Picchu. To je onaj niži, prepoznatljivi vrh na svim razglednicama i vizurama, koji se uzdiže uz Zabranjeni grad Inka.

Nažalost, od konca 2006. tamo je ograničen broj posjeta, ili bolje reći -uspona, koji je izuzetno strm i opasan, a uska staza nedovoljna za mimoilaženje. Sukladno tome, dnevni su usponi ograničeni na 400 penjača u 2 grupe -rano ujutro i u podne. Sve posjetioce prebrojavaju i zapisuju na ulasku na stazu, baš kao i na povratku, kad čuvar radio-vezom javlja broj preostalih penjača.

Osim nas dvojice mladića, ostatak grupe nije zainteresiran za ponovni dolazak sutra. Ruine su vidjeli i obišli, pa ih ne zanima ponavljanje gradiva. Ja bih, s druge strane, ovdje dolazio svaki dan!. Kako sutra imamo pola slobodnog dana u Aguas Calientes, neću ih protraćiti na odmaranje. Na recepciji Bojanu i meni nude ranojutarnji obilazak prirode i promatranje ptica uz stručnog vodiča. S veseljem prihvaćamo, pa naručujemo buđenje u 5h ujutro. Kad se mora, kao sada, može se doručkovati i tako perverzno rano! Na dogovorenom mjestu, odmah uz rijeku, čeka nas hotelski vodič - simpatična djevojka, naoružana dalekozorima i katalogom s karakteristikama i slikama desetaka vrsta ptica ovog kraja. Uz nas dvojicu, tu je i mladi američki par, dovoljno radoznao da se odrekne duljeg spavanja.

Atrakcije koje se nude, kao na pladnju, skoro su nevidljive užurbanim grupama i nestrpljivim vodičima, fokusiranima da 'odrade' još jedan uspon, ispričaju statistiku i grupu sretno vrate u udobnost hotela. Ova naša grupica od tek 4 osobe za promatranje ptica odjednom upada u drugačiji protok vremena. Tu je sve usporeno i vidljivo oku tek kad se umirimo, zašutimo i počnemo pozorno promatrati sve oko sebe.

Ptice su najuočljivije i najbrojnije: endemski peruanski cock-of-the rock pjegaste papige i još brojne druge, kojima sam odmah zaboravio ime. Kad nam se oči priviknu, a vid izoštri, uočavamo i ostatak prirodnih ljepota: raslinje, stabla, orhideje, insekte i leptire, te konačno- najljepša bića s krilima: kolibrije! Njih ovdje ima 19 različitih vrsta, uglavnom veličine palca. Mašu krilima tako brzo (80-tak puta u sekundi!!!), da vidite samo vrtlog zraka oko njih i čini se, kao da lebde na mjestu. Posvuda na stablima su pribijene cijele banane za privlačenje ptica, a hranilice za kolibrije (bočice jako zašećerenog soka, okrenute naopako) omogućavaju turistima susret izbliza.

Kolibri su autohtone ptičje vrste Srednje i Južne Amerike, a u Andama, posebno ovdje oko Machu Picchua, ima ih najviše različitih vrsta.

Domorodačko stanovništvo oduvijek ih je smatralo svetim pticama, slično Aztecima. U predjelu pustinje Nazca, sjeverno odavde (čuveni crteži 'svemiraca', navodno iz vremena 200 god. p.n.e.) Nazca crtež uglavnom sliči pavijanu ogromnog repa, kako drži kolibrije u rukama.

Uglavnom, kolibri jako kratko žive - prebrzo mašu krilima, prebrzo im kucaju srca (a kako su najmanji, sigurno stalno žive u strahu-moja verzija istine o kratkom životu!), pa završavamo bird-watching seansu i jurimo prema Machu Picchu- opet.

Prošli smo ruine i dolazimo do ulaska na stazu za Mladi vrh, Wayna Picchu. Radi se o jako strmom usponu, mjestimice kozjim stazama i čuvar na ulazu nas zaustavlja- 400 uspona za taj dan već je prodano. I to jučer!!! Pokvarenjaci nam nisu rekli još jučer, ovako smo dolazili uzalud. Dobro, nije uzalud, jer cijeli kompleks je uistinu mističan, a kad razgrnemo izmaglicu, otkrivamo nove stotine detalja koje smo propustili s grupom.

Na visini od 2.720m n na vrhu Wayna Picchua, na luđački strmoj kosini, ostaci su hrama u kojem su obitavali vrhovni svećenik i posvećene djevice za .... Mmmm! Navodno su prije svitanja silazili niz strminu do Machu Picchua, da svečano pozdrave rađanje Sunca i novog dana. Dobro, to nizbrdo još ide, ali povratak je morao biti iscrpljujući, opasnom i skliskom stazicom bez rukohvata.

Wayna Picchu i hram na vrhu (jadne djevice, blago svećenicima):

Wayna Picchu)

Kad nam već ne dozvoljavaju uspon, neće nam ukrasti silazak pješice s Machu Picchua! Raspitujem se kod pristiglih turista, hoće li tko kupiti prethodno kupljene autobusne karte za povratak. Dajem ih u pola cijene, ali svi su sumnjičavi prema tapkarošu. Konačno sam pronašao zainteresirani par - mladog Amera (žrtva!) i njegovu curu iz Amsterdama. Ona je premazana svim mastima, pa spušta cijenu na trećinu. Nema veze, važno da nije potpuni gubitak. Moj suputnik i ja krećemo pješice niz planinu i onda shvatimo da pješačenje do podnožja vrijedi barem kao uspon! Pogled na vrhove u silasku je još ljepši, a osjećaj visine i veličanstvene prirode daleko dublji nego iz autobusa, u grupi. Silazimo polako, uskom zavojitom cesticom od nabijene zemlje. Svuda unaokolo cvrkut ptica, a gusta vegetacija iz planinsko-suprotpske prelazi u amazonsku. Uostalom, područje Amazone počinje nedaleko od ovih planina. Posvuda su divlje orhideje

i egzotične bobice, doduše malo izvan dohvata ruke

potoci

i minijaturni slapovi

činčile i gušteri (a nemamo hrane ni za sebe!)

Ohrabreni, zavirujemo u gustiš- tu je navodno rijetka, endemska vrsta medvjeda (jedini u cijeloj Južnoj Americi) tzv. Andski medvjed(s "naočalama")kao rakun  ali ništa. Prvo sam mislio napisati da nas je napalo 3 takva na silasku s planine, ali sam odustao. Ali je, fakat, nešto gadno šuštalo u grmlju

Na pola puta niz planinu, pronašli smo i prilično strme kamene staze za odvažnije:

Na zadnjoj čistini, prije nego opet uronimo u prašumsku stazicu, pogled na ruine iz žablje perspektive:

A onda smo opet u gustoj vegetaciji:

Na svakom koraku mini-slapovi:

Nakon dva i pol sata spuštanja, evo nas u podnožju:

Još samo da prijeđemo preko mosta na drugu stranu

Zadnji komad puta pješke na putu za Aguas Calientes, kućica od blata, trava oko nje,

kad bi u njoj bilo (čaja od) koke imali bi sve :

I to bi bilo to. Popodne se vraćamo u Cusco na jedan dan, a sljedeće jutro krećemo vlakom preko Anda, do završne točke našeg putovanja- jezera Titicaca.

U sljedećem nastavku: 10-satna vožnja panoramskim vlakom Andean Explorer.

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Machu Picchu (Stari vrh) aka Izgubljeni grad Inka

Vrhunac svih vrhunaca Južne Amerike, pa time i Perua, predstavlja planinski vrh Machu Picchu , koji sa s nepunih 2,5 km visine i nije najviši, naročito u odnosu na prosječnu nadmorsku visinu od 3,8 km u andskom distriktu Cusco. Vozimo se busom do Ollantaytamba, a odatle panoramskim, uskotračnim vlakom prema Aguas Calientes, gdje se nalazi najzanimljivije nalazište i vrhunac našeg putovanja u Peru.

Prije ukrcavanja samo da popijemo kavu u kafiću:

a onda na željezničku stanicu:

Zasluge za 'pronalazak' Izgubljenog grada Inka pripale su 1911. američkom arheologu-amateru Hiramu Binghamu. On je u Južnoj Americi boravio na nekom kongresu u Čileu, vraćao se preko Perua i od lokalnih stanovnika čuo o Zaboravljenom gradu Inka, kojeg konkvistadori nikada nisu otkrili. Legenda kaže, da je lokalnom vodiču plaćao tek dolar na dan. Nakon fascinantnog otkrića vratio se u Ameriku, dobio sponzorstvo Yalea i National Geographica, pa se sljedeće 3 godine bavio Izgubljenim gradom, pokupio slavu i vrijedne artefakte, te zauvijek u povijest upisao svoje ime- Danas se u Peruu po njemu zove željeznica, autobusna linija i autoput. Zanimljivo, ali tek nedavno su Amerikanci i sveučilište Yale vratili dio od 40.000 odnešenenih artefakta i mumija, opljačkanih iz Machu Picchua.

Još jedna kontroverza prati njegovo 'otkriće'- slično kao i s Kolumbom, i za Machu Picchu su izgleda i prije njega znali, jer su u blizini živjeli strani misionari, a pronađeni su i grafiti sa imenima ranijih posjetitelja. Svejedno, Binghamu se ne može poreći zasluga za svjetsku popularizaciju i konačni status Izgubljenog grada Inka, kao najvećeg i najvažnijeg arheološkog nalazišta, danas najveću atrakciju Južne Amerike.

Već 1924. peruanska je vlada izgradila je željezničku prugu do mjesta Aguas Calientes, a odatle do skrivenog grada Inka ima tek par sati hoda. Danas na ovoj liniji voze luksuzni panoramski vlakovi uz tok divlje Urubambe i kroz gustu vegetaciju, u prosjeku 40 km na sat, pa taj sat i pol vožnje uistinu predstavlja atrakciju samu po sebi. Povremeno, na zavojima rijeka, gdje se sijeku malene udoline, vlak staje, a osoblje vlaka ručno prebacuje skretnicu. Zatim nailazi vlak iz suprotnog smjera, a turisti (jer samo se oni ovim vlakovima i voze) mašu jedni drugima i slikaju se za uspomenu.

Pruga prati rijeku Urubambu, koja se polako zahuktava, a brzaci su sve fascinantniji.

Izlazimo u Aguas Calientes. Kako mu ime kaže, ovdje su termalni izvori s vrelom vodom, pa u jednoj od brdskih uličica primjećujemo i reklamu za iznajmljivanje ručnika i kupaćih kostima!!! Vjerojatno je bogatstvo imati vlastite kupaće, prosuđujem po sebi, jer ni sam ih nemam, pa ništa od testiranja termi u Andama.

Mjestašce se smjestilo u podnožju poznatih vrhova, a naš butik-hotel Inkaterra je razbacan u više minijaturnih, savršeno uređenih bungalova, s obje stane željezničkih tračnica. Dočekuje nas tradicionalni koktel pisco, večera i smještaj u egzotičnim kućicama. Ujutro doručak uz cvrkut brojnih ptica, pa minibus, kojim se dvadesetak minuta prstenastim krugovima penjemo prema ulasku na arheološko nalazište. Machu Picchu je, konačno, na dohvat ruke! Još samo da se popnemo iznad magle.
 

A onda, prizor sa razglednica, iz putopisnih i povijesnih knjiga:

 Ništa čovjeka ne može pripremiti na doživljaj vlastitih osjeta, kad se jednom nađe na platou, odakle puca pogled na Zabranjeni, izgubljeni grad Inka. Samo je stotinjak kilometara udaljen od glavnog grada, kasnije i španjolske utvrde Cusco. Brojne su teorije zašto grad, sagrađen u 15.stoljeću, na vrhuncu moći Inka, u više od 4 stoljeća nisu pronašli. Ne radi se o najvišim vrhovima, niti posebno nepristupačnom terenu. Možda se grad skrivao od znatiželjnih očiju stranaca pomoću prirodnih sila, koje su oduvijek bile na strani domorodaca? Magle i kiše dugo su zaklanjale Machu Picchu od grabežljivih pogleda i ruku stranaca. A kad su oni konačno došli, bili su toliko fascinirani ljepotom i netaknutošću grada i prirode, da su ga uglavnom štitili. Danas je Machu Picchu UNESCO-va zaštićena "baština čovječanstva", a ogromni broj turista iz cijelog svijeta donosi lijepu zaradu vladi Perua. Ipak, pola milijuna posjetitelja godišnje mora ostaviti štetne posljedice, pa se navodno razmišlja i o ograničavanju posjeta ovom fascinantnom arheološkom nalazištu.

Inke su bile majstori gradnje pomoću suhih kamenih blokova, bez ikakvog vezivnog tkiva. To je bilo nužno, jer su Peruom oduvijek, sve do današnjih dana, često drmali razorni potresi. Od pacifičke obale Kalifornije s vrha Sjeverne, pa do krajnjeg juga Južne Amerike, tektonske ploče se ovdje neprestano pomjeraju. Kažu da je lani u Peruu bio gadan zemljotres, a svaka današnja moderna građevina ima zakonski obavezno sigurno mjesto od potresa. U 15.stoljeću, Inke su se od potresa osiguravale savršeno rezanim i uklopljenim masivnim kamenim blokovima, ali i oblikom rezanja kamena - u trapezoid, koji se sužava prema gore, pa je građevina rasla u obliku tupih piramida. Tako se osiguravala veća stabilnost kod podrhtavanja tla.

Sveti grad Inka sastoji se od 140 građevina za svetišta, svećenstvo i kraljevsku obitelj, te ostale stanovnike grada. Naravno, Hram Sunca i svetišta posvećena ovom najvišem božanstvu dominiraju gradom. Tu su i sveti izvori, veliki broj kamenih fontana povezanih kanalima, parkovi, platoi, ceremonijalne i obredne građevine, žrtvenici.... Nažalost, Inke nisu poznavale pismo, pa nema zapisa. O vremenu i načinu života svjedoče samo građevine, iznenađujuće dobro očuvane. Nekima samo fali krov, prozori i vrata, da bi se vratili u funkciju. Ovaj Unescov grad-spomenik zaslužuje zaštitu, a možda i obnavljanje nekih svojih prvobitnih funkcija. Ja bih tu rado gledao prinošenje ljudskih žrtvi bogovima Prirode, recimo, najgorih političara današnjeg čovječanstva, krivih za patnje i stradanja milijuna. Burning bush, kakav bi to biblijski prizor bio!

Ovdje je priroda toliko fascinantna i uklopljena u Sveti grad Inka (ili je obrnuto?), da ostajem fasciniran gdje god pogledam. Sve oduzima dah - građevine, priroda, planinsko-prašumska vegetacija (divlje orhideje na svakom koraku), biljni i životinjski svijet. Ako su ljame i alpake, koje pasu u blizini arheoloških nalazišta, odličan trik muzejskih vlasti, činčile koje posvuda žive oko kamenih gromada prekrasni su prirodni ukrasi.

 A za žene i dame, najljepši ukrasi (ljame, alpake i činčile), fino šivani i za ukras zimi:

 (ljame) 

(činčile)

(i alpake- za cure i snajke).

Nažalost, ogranizatori su za grupu predvidjeli ručak u podnožju, restoran se zatvara, brzo, brzo, idemo, idemo... Kad ćemo i kako se popeti na drugi, javnosti skoro nepoznat vrh, Wayna Picchu? Sutra!

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): arheološka nalazišta Tambomachay, Saqsaywaman, Chinchero i Ollantaytambo

Puzzle-gradnja uz pomoć ogromnih kamenih blokova, savršeno izrezanih i bez ikakvih vidljivih razmaka, kao niti ikakvog vezivnog materijala, svjedoče o još jednoj (od brojnih) poveznici između arhitekture Inka i starih Egipćana, na primjer. Kao i kod egipatskih piramida, i ovdje su kameni blokovi ogromni, neki teški i do 100 tona, savršeno upasani i priljubljeni i dan-danas.

Inke su poštivale vodu, kao i ostale elemente Zemlje (i neba). Princezine kupke nisu bile za obične domoroce, već samo za plavu krv. Prigodno, zid uz kupalište ima ugrađene kamene niše za mumije, koje su nakon mumifikacije stavljaju u sjedećem, zgrčenom položaju, kao kod prirodnog rađanja. Vraćanje u drugi, novi život?

Još par klanaca i gudura, pa stižemo u živopisno mjestašce Pisac u kojem, začudo, nema pisaca uopće! Ali ima šarena indijanska tržnica, ispod ogromnog stabla koje naktriljuje cijeli trg, smješten ispod još jednog moćnog planinskog vrha. Prelazimo željezni mjest preko divlje i mutne rijeke, razgledamo štandove s turističkim mamcima (vuna, koža, suveniri, svirale, sve pod montažnim nadrstrešnicama od grana i prljavog najlona). Bojanu je dosadno, pa idemo uskim uličicama visoko u brdo, do mrtvačnice i groblja. Mnogi od grobova imaju živopisne aranžmane od cvijeća i kičastih malenih oltara za Djevicu. Možda su iskusnijem oku vidljiva i indijanska obilježja osim katoličkih, ali ja ih ne vidim. Ionako skoro svaka kuća na krovu ima maleni križ i keramičkog bika za sreću. Viva toro!

Na pola puta do Ollantaytamba je Chinchero, prljavo indijansko mjestašce, ogrezlo u blatu prečestih kiša. Poznato je po najvećem platou na kojem su se okupljala plemena Inka odasvud, na velikim sajmenim i religiozno-obrednim okupljanjima. Danas su iz tog vremena ostali samo platoi i podziđa, slična dalmatinskim terasama i prekrasan pogled. Dolaskom konkvistadora, pa kasnije španjolskih upravitelja, domoroci su bili prisiljeni na tom simboličnom platou srušiti postojeće građevine Inka, te sagraditi na njihovim temeljima katoličku crkvu. Julio Iglesias, kao ljigavi pojam svega španjolskog što ne volim (iako puno toga i volim) se, na primjer preziva Crkvenac (Iglesi=crkva), pada mi prvi na pamet, dok ulazim u ckrvu, simbol španjolskog pokoravanja. Unutrašnjost crkve prekrasno su oslikali indijanski umjetnici, ali ključni je oltar i mural koji prikazuje bijelog anđela/sveca, koji probada kopljem klečećeg Inku. tom odvratnom idolu/simbolu stoljeća su vladavine dala legitimitet, pa danas tamnopute Quechue pobožno mole i ispod tog herojskog sveca. Brzo izlazim iz Tame na Svjetlo, vani je mlaka kišica, a zvona i procesija najavljuju još jednu crkvenu svetkovinu. Ipak, Chinchero je najpoznatiji po izvornoj tržnici, na kojoj se ne prodaje uobičajena turistička ponuda, već Indijanci prvenstveno trguju jedni s drugima. Prodaje se svježa riječna ribba, povrće i voće, kukuruz i  sjemenje. Dobar dio tržnice obični je najlon na blatnoj zemlji, obrubljen betonom i natkriven drvenim šibama. Naravno, tu su džemperi od alpake i ljame višestruko jefiniji nego u Cuscu. Kupujem jedan za pedesetak kuna i dvije panove frulice. Prodavač i ja naizmjence probamo ustima po istim frulama, dok tražim jednu koja najbolje svira.

 Nažalost, slike s Chinchero tržnice posudio sam s neta, jer  je kišilo, a ja sam imao zauzete ruke šopingom, kamerom i još koječime :)

Još nam ostaje Ollantaytambo, sa superuskim kamenim uličicama, uz čije rubove, umjesto pločnika, prolaze kameni kanalčići za kiše i nabujale potoke, koji se slijevaju odasvud. Ispod grada nekoliko klanaca otkriva udolinu u kojoj se Ollantaytambo smjestio, a iznad gradića dominiraju ostaci Hrama Sunca, nazvani po proscu kraljeve kćeri, poglavici Ollantu.

S najviše platforme hrama stvarno je blizu, bliže Sunce, pogledajte:

 Stvarno je sve u životu stvar vizure i skučenog/proširenog horizonta! Uz pomoć koke, raširenih srca i očiju (ali ne i zjenica!), upijamo sve, bez trunke umora u nogama ili plućima. Ko-ko-ko-kokolo moj!

Sunce u suptropskom pojasu brzo zalazi, pa se spremamo na povratak u Cusco. Još samo preko Urubambe, koja je ovdje smirena i ne divlja. Još ne!

 U sljedećem nastavku: Machu Picchu

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Ande i Cusco, glavni grad Inka

Polijećemo iz Lime prema Cuscu, davnoj prijestolnici Inka, smještenom u dolini na „samo“ 3,5 kilometra nadmorske visine. Vadim kameru da snimim veličanstvene Ande, ali mi stjuardesa LAN-a prijeti prstom. Moram ugasiti kameru, tobože, snimanje će poremetiti elektronsku navigaciju. Svašta! Da sam znao kako će snimka na mojoj staroj Hi8 kameri biti na kraju ispasti loše, ne bih se ni gnjavio. Ipak, vrijedi zumirati brojne nazubljene vrhove Anda, od kojih se tek rijetki bijele od glečera. Većina ih se zeleni, iako su preko 5 km visine. Eh, što ti je ekvator!

Nakon sat i pol nadlijećemo Cusco. Osnovan početkom 12.stoljeća (na jeziku Quechua- Qosko; Inka, a ne Inca), grad je najveće andsko središte sa oko 350.000 stanovnika.Kečua danas ima oko 10 milijuna i žive još u okolnim zemljama- Boliviji, na jugu Kolumbije i Ekvadora, te na sjeveru Argentine i Čilea. Naravno, puno je i dijalekata, iako se svi mogu smatrati jednim, izvornim 'indijanskim' jezikom domorodaca. Da su Inke imale pismo, tko zna što bismo sve još saznali. Njima je bolje išla astronomija i matematika, a brojčane podatke i poruke slali su sistemom čvorića quipu.

Na aerodromu putnike dočekuje glazbena čestitka- trojac u tradicionalnim nošnjama od šarenih vunenih kapica, sto slojeva vunenih prsluka, džempera (sigurno i donje rublje imaju od vune, a ne pamuka!) svira i usput prodaje vlastiti glazbeni CD. Zaboravljamo da nas još čeka puno kupovanja, pa odmah navaljujemo. Cijena-prava sitnica od 10 dolara (nekoliko dana kasnije, sličnu glazbu kupovat ćemo po 5 sola, otprilike dolar i pol, ali svaka se škola plaća). Ono što nitko ne propušta su smotuljci lišća koke po 1 sol (1,5kn). Kupujemo i bombone od koke. Mmmm...

polusuho lišće koke za žvakanje)

Minibus nas vozi kroz ulice Cusca, koji izgledom, arhitekturom i okolnim planinama podsjeća na zabačena sela u bosanskim gudurama.

Jedino, za razliku od današnje Bosne, ljudi su ovdje uglavnom nasmiješeni. Oni koji nisu, na licu ne nose tragiku, osim u tamnim, prepečenim borama na licu (slika ispod nije moja; uvijek mi je neugodno slikati lica ljudi bez dopuštenja; oni koji u Peruu pristaju na poziranje, prilično su zahtjevni oko poziranja/isplate):

(žena na slici tipična je Quechua -ako i žive dulje zbog koke, sunce i Ande postaraju ih prije vremena)

U Cuscu stajemo kod glavnog trga, a splet uskih kamenih uličica vodi u svim smjerovima.

 Na pet minuta hoda je Novotel Cusco, hotel smješten u španjolskom zdanju s maurskim lukovima i velikim svijetlim atrijem pod staklenom kupolom. Na sredini 'arapskog' dvora je fontana i ogromna jelka s mašnicama. Skoro smo zaboravili da je za par dana Nova godina!

Imamo cijeli dan na raspolaganju za prilagodbu na ogromnu visinsku razliku- iz Lime, sa 50m n.m., čelični kondor nas je spustio u gnijezdo na 3,5 km! Lokalni vodič savjetuje suzdržavanje od alkohola i teške hrane i puno tekućine- najbolje čaj od koke. U predvorju hotel stoji aparat s čajem, te košara s lišćem koke tko želi pojačati dozu.

slika svježih listova; nisam ih probao svježe, jer ne rastu oko hotela. šteta

Svi poslušno ispijamo čaj, a nas nekoliko hrabrih i znatiželjnih žvaćemo. Sve za zdravlje! Sve za prilagodbu! Sutradan ujutro u foajeu zatičem smiješnu sliku- recepcioner je dogurao ogromnu duguljastu plinsku bocu, sličnu acetilenskima za zavarivanje, a jedan postariji Amerikanac prima dozu kisika na plastičnu, prozirnu masku. Tek kasnije ustanovljavamo, da razrijeđeni zrak na velikoj visini nije šala, kad se jedan iz naše grupe onesvijestio u kupaoni.

Sad, u retrospektivi, vidim da su svi američki napori da unište trgovinu kokainom (tako što savjetuju i financiraju uništavanje uzgoja, korištenja lišća koke - umjesto prerađivače/industrijace/američke posovne exportimport partnere) uzaludni. Kako sam jednom negdje pročitao, to je kao da u Indiji iu/ili Texasu branite uzgoj krava, ili u Slavoniji zabranite makovnjaču, jer se, eto, od maka pravi opijum. Po povratku sam, iskusan i osvježen novim saznanjima i širim vidicima (ne i zjenicama!) mogao samo uskliknuti: Koka nas je (na visinama) održala, koki hvala! Valjda zna Evo Morales što valja na domaćem terenu!!!!

Službena medicina priznaje kokinom lišću brojne blagotvorne učinke: pomaže kod visinske bolesti -provjereno! daje snagu i energiju-provjereno! razbuđuje i djeluje stimulirajuće-provjereno! utjeruje nesanicu -provjereno (oops! neželjeni učinci)!

Sad nam je jasno kako su 'indijanci' mogli izdržati surove Ande uz koku, jer žvakanjem nestaje glad, žeđ i umor. Dokazano pomaže kod reume, malarije, astme, čira na želucu, ranica, krvarenja... U ustima proizvodi efekte slične anestetiku novocainu... Navodno, služi i kao afrodizijak (nažalost, neprovjereno!), ali i produljuje životni vijek. Naravno, umjereno žvakanje lišća i konzumiranje čaja od koke ne stvara ovisnost, niti će vam u krvi ustanoviti znatniju razinu kokaina ili halucinogenih alkaloida. Uostalom, koka spada u porodicu magnolija, tješim se. Istina, ostatke koke pronašli su u mumijama starim i do 3.000 godina, pa ne bih sad baš išao na neka vađenja krvi. Možda, kad potrošim zalihu lišća i čaja :)))

Sutradan se borimo s visinskom bolešću, privikavamo na 3,5 km nm i otkrivamo novi svijet u brojnim strmim ulicama Cusca.

Narednih dana putovat ćemo na jednodnevne izlete u okolicu Cusca, na brojne lokalitete civilizacije Inka, ali i drugih naroda prije njih. Također, tu je i dolina Urubamba, Sveta dolina, a nakon toga- Machu Picchu!

-nastavlja se (nadam se) -

Kažu, da je Lima dobila ime po rijeci koja kroz nju protječe,

rijeci Rimac. Zamišljam Japance s govornim poteškoćama

oko izgovaranja R i L. Sigurno je tako i Rimac postala- Lima,

preveliki grad za presuho korito Rimaca.

Dolaskom Kolumba (španjolski:Cristobal Colon, odatle

riječ 'kolonizacija', osvajanje,naseljavanje, ali to ste već znali!),

na Karibe sve se promijenilo za obje Amerike i njihove izvorne

stanovnike i vlasnike. Za Perú je bio koban Francisco Pizzaro, srednjestaleški plemić iz planinske Extremadure, gadan tip upalih

obraza i slabašne brade,ali gladan uspjeha, bogatstva, zlata...

Sa šačicom plaćenika sličnih njemu, prvo je osvojio Panamu (sa Balboom), pa Nikaragvu 1522., da bi konačno stigao u Perú 1531. sa 180 vojnika i 30 konja, ornih za zločin, krv i pljačku, uz križ i podršku gladne Katoličke crkve i još gladnijeg kralja. Inke nisu ni slutili da ih čeka pljačka, smrt, genocid... Za krvožedne hordu Španjolaca domorodačka su plemena bila- 'Indijanci', jer je Colon/Kolumbo vjerovao da je stigao u (zapadnu) Indiju. Posljednji kralj Inka, Atahualpa, (zanimljivo, neki ga pišu i Atalhwallpa) i njegovi ratnici bili su šokirani izgledom konja i gromoglasnom pucnjavom topova i musketa, protiv kojih su imali tek kamene sjekire i praćke. Kralja Inka su na prijevaru prvo pokrstili, obećavajući slobodu, a onda ubili garotom.

Pizzaro je, kao i svi konkvistadori, osvajao zemlje i gradove po ustaljenom obrascu.Nakon vojne pobjede postavili bi glavni trg, nakrcali ga armadom-vojskom i oružjem, nazvali Plaza de armas (Trg oružja), uz njega sagradili crkvu i i svoje nastambe, a oko tog nukleusa širio se dalje grad...Nekadašnja Lima je u 15.stoljeću tako osnovana, baš u siječnju...Trebalo se to desiti na Sveta tri kralja, stvar je malo zapela, no gradu je ostalo ime (Ciduad de los reyes, Grad sveta tri kralja).

U Chincheru u Andima vidjeli smo crkveni oltar i fresku, koja prikazuje sramotnu ulogu Katoličke crkve u genocidu. Djevica uviđa kako su tamnoputi (kao Arapi, dakle, "Mauri") premoćni, pa šalje u pomoć sveca-zaštitnika Španjolske da, jašući na konju, pobije Quechue/Inke ("indijance"). Ta slika i oltar ponosno stoje i dan-danas, a genocidu na slici/oltaru klanjaju se i današnji domoroci. Pokoreni su ognjem, mačem, križem, jezikom, kasnije novcem, politikom 'matice Španjolske', u novo doba političarima i svjetskim kapitalom... Danas je Katolička crkva i službena religija po ustavu Perúa. Kome se većinsko domorodačko stanovništvo klanja u privatnosti svojih kuća, drugo je pitanje. Nadam se- Suncu i Mjesecu, kao i za srednjevjekovne vladavine Inka. "Vjera" i ckrva i danas složno stupaju, ali većina vrhunskih umjetnina, filigranskih predmeta od zlata

istopljena je i u zlatnim polugama odvežena u Španjolsku.

Umjetnine, koje nisu istopljene, završile su u privatnom Muzeju

zlata u Limi.

Danas Perú ima Parlament ,parlamentarnu 'demokraciju',

predsjednika... evo, kako to izgleda:

Knock, knock, knocking on parliament/church/heaven's door,

ali đon, zatvoreno, cerrado!

Ipak, njihov je predsjednik opet (i u drugom mandatu)

u skandalima do grla. Kad ga ulove u korupciji, na

naslovnicama osvane njegova sexy afera s plesačicom.

Divne su dimne zavjese, tako poznate...

Još ostaju slumovi bez vode i struje, bijeda na obroncima

velegrada:

Isprat ću gorak okus Pacifikom, napasti oči, zamočiti

noge i...

A, sad je dosta pustinjske,suhe klime. Idemo u Ande!

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú):glavni grad, Lima

Iz hladne eurospke zime sletjeli smo u toplo ljeto 12-milijunske Lime, koja čini trećinu ukupnog stanovništva. Moja prtljaga je, nekim čudom, ipak iz Madrida poslana na pravi avion. Na iritantnom konvejeru pojavljuje se prva, pa ostali iz grupe čestitaju na sretnom događaju.

Čeka nas lokalni vodič, ljubazni tamnoputi čovječuljak od šezdesetak godina, s jakim orijentalnim crtama lica. Ne usuđujem se pitati, ali sigurno ima japanske krvi, jer Japanaca (nakon Brazila), ima najviše baš u Perúu, oko 100 tisuća. Uostalom, vodič sliči na Nippon Peruanca i bivšeg predsjednika Fujimorija, koji je zbog korupcije i zloupotrebe vlasti završio s presudom od 6 godina zatvora, unatoč skrivanju u pradomovini, Japanu. Eh, Balkane moj! Do kada će naše diktatore spašavati smrt, biologija i ostale olakotne okolnosti??

Vozimo se pored luke Callao, koja ima status i položaj sličan Pireu/Ateni. Pravi je lučki grad od dizalica i vatrenih ulica. Po dolasku u hotel na lokalnoj televiziji gledam skoro uživo prijenos crne kronike s epilogom - ubijen policajac, drugi ranjen, u okršaju s lučkom mafijom. Slike izbušenih auta, rupe dovoljno velike za slonovski kalibar. Brrr! Neće nam biti ništa, turisti su svugdje dobrodošli!

Doduše, do prije nekoliko godina, Lima je bila opasan i nesiguran grad, a večernja šetnja mračnijim ulicama opasna kao mahanje novčanikom u favelama Rio de Janeira. Onda je policijska država uzela stvar u svoje ruke, pa je sad opasno tek s lažnim taksijima, koji te jeftino prevezu, istovare u nekoj slijepoj ulici i...

Ostavljamo jakne i ostalu zimsku odjeću u kojoj smo doputovali, oblačimo majice kratkih rukava i krećemo iz hotela Nuevo Mundo Lima u obilazak obližnje bogataške četvrti grada - Miraflores. Sve je čisto, umiveno, samo su ulice pomalo prašnjave. U Limi nikad ne pada kiša, vodič kaže da je zadnja pala prije 7 godina. Vjerujem mu, jer svi na ulicama izgledaju pomalo dehidrirano. Kupujemo vodu, jeftina je, samo 1 sol (malo više od kune i pol). U hotelu su lopovi na vodu u minibaru istaknuli cijenu - 2,5 dolara! Ladrones!

Odlučujem otići sam do obale. Kažu da od Mirafloresa nije daleko i zaista- 10 minuta vožnje taksijem i već smo na obali.

Grad doslovce visi na rubu provalije od pedesetak metara, a obala je kao nožem usječena ispod litice od naslaga stvrdnutog pijeska i šljunka.

- Zar se ne bojite odrona?- pitam čuvare plaže, a onda mi sine da nema kiša, niti opasnosti. Sasvim na rubu lijepo uređeno šetalište s cvijećem u cvatu, nizovi hotela i restorana sa staklenim terasama i pogledom. Za ručak ne štedim- naručujem jumbo shrimps Miami style,ogromne škampe s ljutim umakom i coca-colu za 12 dolara. When in Rome... Zanimljivo, ali coca-cola je prvobitno sadržavala koku, a onda prešla na ove šećerlema-recepte. Također, i prvobitna boja bila je prirodna, zelena, kao lišće koke. Baš kao današnje nacionalno piće Inca-Kola. Da, dobro ste pročitali, nije Inka-Cola, kako bi bilo logično, već su marketinškim trikom C i K zamijenili mjesta. Naime, Inke nisu poznavali pismo, unatoč superiornosti nad ostalim domorodačkim - da ne kažem, indijanskim - narodima ovih krajeva. Njihov su (iz)govor Kechua indijanci, koji i danas čine većinu stanovništva, prvobitno čuli kao jako izraženo K, pa su ga tako i pisali. Dakle, Inka, a ne Inca; Kusko (ili Qosko), a ne Cusco... Konkvistadori, pa ostali Španjolci i na kraju, globalizacija... Konačni osvajač je CocaCola Inc., koja je jeftino kupila domaću Inka-Kolu i sad je trži onima, koji se uporno opiru smeđem zaslađenom govnu, čiji sam i sam ovisnik.

Ali, zastranio sam, a baš sam krenuo pričati o Limi, ogromnom gradu na rubu Pacifika, gdje stavite prst u vodu i već ste spojeni s Japanom i Kinom.

Obala je od crnog, vulkanskog stijenja,a sasvim uz vodu su savršeni kamenčići, okrugli od nesmiljenih valova. Pravi raj za surfere! Gledam ih kako u desetinama, kao ogromni, crni galebovi, leže na daskama za surfanje i čekaju prave valove. Ostatak posjetilaca plaže su roditelji s djecom, tinejdžeri i sredovječne žene, koji se sunčaju. Hrabriji se povremeno približe vodi da namoče noge, samo-treba biti spretan i hitar! Krivo sam izračunao brzinu povlačenja valova i već sljedeći trenutak zapljusnulo me do koljena i smočilo hlače!

Nije baš toplo, ali nema veze. Svlačim se i hrabro bacam u valove. Jedan sam od rijetkih plivača i skoro mi je neugodno bez daske za surfanje, jer tu nitko ne pliva. Sušim se na vulkanskoj stijeni i promatram surfere. Eh, da imamo vremena...

Popodne odlazimo u razgledanje jednog od dva najpoznatija muzeja u Limi - Muzej zlata. Naravno, kao i sve što vrijedi, u privatnom je vlasništvu s više od 8.000 vrijednih zlatnih izložaka naroda Inka, Chavin, Mochica, Chimu i Nazca iz predkolumbovskog perioda. Oko muzeja je sve u cvatu.



U muzeju je i ogromna zbirka oružja iz cijelog svijeta, uključujući i fascinantnu kolekciju samurajskih mačeva i čega sve ne. Ipak, ne dijelimo očaranost oružjem sa osnivačem muzeja, pa nastavljamo razgledanje glavnog grada. Posjećujemo predsjedničku palaču, pred kojom stražare u borbenom vozilu s mitraljezom na kupoli. Oklopno vozilo s vodenim topom je iza palače, za rezervu valjda. Samo da Bandić i Sanader ne saznaju za ove modele!

Ljudi na ulicama Lime izgledaju pristupačno i simpatično. Neke pitam za povratak do hotela. Nemaju pojma, pitaju u kojem je to distriktu, jer Lima ih ima puno i previše za zapamtiti, čak i domaćima.

Čak niti taksist ne zna naći put (kasnije sam doznao da je trebalo reći San Ysidro), pa nas vozi naokolo. Navečer idemo u šetnju do Glavnog trga (Plaza Mayor). Lima je i tu izuzetak, jer svi ostali gradovi Perúa imaju glavni trg istog, pregnantnog naziva - Plaza de Armas, Trg oružja.

Vozimo se minibusom do hotela, a na svakom raskrižju vidim zanimljiva lica.

Još samo da čistač počisti za nama, pa u krpe.

Pred nama je put u Cusco, staru prijestolnicu Inka, u srcu Anda, na prosječnoj nadmorskoj visini od 3.850 metara. Treba se naspavati!

U sljedećem nastavku : Cusco

Inka,kraljevstvo Sunca (Perú):Putovanje na Južnu hemisferu

Ostalo mi je još samo šest mjeseci života! Dobro, možda malo više, ali ponašam se, kao da ću već sutra otegnuti papke, pa križam s liste prioriteta jednu po jednu stavku. Moja okolina misli da se radi o krizi srednjih godina, a ja znam da je u pitanju glad za novim horizontima. Sad je na redu Južna hemisfera, donja polovica Zemljine kugle.

- Zašto baš Perú? Samo kratko, u par riječi - pita moj blazirani poznanik, nemajući strpljenja za epska objašnjenja.

- Ande, Inke, Titikaka, ljame i tupamarosi ! - dajem nakraću dijagnozu.

Čuo je za ljame, kaže. Dobra vuna! On je istaknuti član HDZ-a, pa mu objašnjavam da ja, kao prononsirani ljevičar, idem novim putevima revolucije: prvo sam išao na Kubu, pa u Vietnam, a sad u posjet zemlji maoističkog pokreta Sendero Luminoso.
Tupamarosi forever!

Iz Hrvatske nije baš jednostavno doći do Južne Amerike: iz Zagreba letimo za Zurich, a zatim presjedamo do Madrida, odakle kreće najveći broj letova za Latinsku Ameriku. Tako barem glasi slogan najgore aviokompanije na svijetu, španjolske Iberia. Kod njih sve kasni, upravo štrajkaju kontrolori leta, pa zajedljivo komentiram kako će avione sigurno navoditi pomoćni radnici na utovaru prtljage. Zloguko proročanstvo, jer su mi odmah putem zagubili kovčeg. Navodno će me dočekati na konačnom odredištu. Samo, pitanje je- kojem? Kao šlag na tortu, Iberia nam za bljutavi obrok u avionu traži lovu! Deset eura za šugavi sendvič, tko nema gotovinu, može i na karticu. Sredovječne stjuardese vješto guraju pod nos aparate za peglanje kartica i zdrave pameti. ˇIberia, vete a la mierda! Hajde, barem ćemo letjeti kraće, tek šest sati. Točnije, toliko pokazuju satovi, jer letimo u pravcu suprotnom od vrtnje Zemlje. Sjedišta u Airbusu 747-300 su, avaj, od iskrzane tkanine umjesto kožnih, a prozorska sjedišta, po dva u paru sa svake strane aviona, odavno rasprodana. Sjedamo u uska, nagurana, središnja sjedala za stoku sitnog zuba, dok business klasa zv

Dva filma i dva obroka kasnije, vidim kroz prozore obrise Anda. Stotine nazubljenih planina, nastalih brojnim tektonskim poremećajima i potresima, koji i dan-danas svakodnevno podrhtavaju Peruom, uglavnom su zeleni do samih vrhova. Između njih se smjestilo stotine dolina, uvala, klanaca i kanjona. Kao pošumljena Mjeseč ili Venera kakvom je ponekad zamišljam!

Svuda između planina vijugaju prljavožute rijeke, od kojih većina pripada slivu Amazone, a dok jumbo jet gubi visinu, pomalo razaznajem i blještave, srebrne vodopade. Još malo, pa ćemo dostići obalu Pacifičkog oceana, na kojem leži glavni grad Lima. Službene statistike vode ga kao grad od 8 milijuna, ali postoje slumovi i 4 milijuna nevidljivih, koji žive na rubu grada i civilizacije.

Popunjavamo imigracijski listić. Stjuardese upozoravaju, da ga dobro čuvamo, jer bez njega nema izlaska iz zemlje. Dočekuje nas vrelina i pritisak zraka na izlasku iz aerodromske zgrade. Tu, na Južnoj hemisferi, upravo počinje ljeto.

U sljedećem nastavku: Lima

Podstanarski blues

Posljednji film čika Gliše

Nikad nećemo u kino

Pišem ti, da znaš kako često mislim na to. Mi nikada nećemo završiti u kinu, a sto puta smo pomislili na to. Čarolija mraka i velikog platna, ljudskih sudbina i zapleta koji nas oboje zanima toliko da gutamo filmove nepoznatih ljudi, u parku smišljamo scenarije za sebe i druge, nas neće ni okrznuti. Umjesto toga, ispisujemo nerealizirane sinopsise i pomalo gorke uspomene s nekim drugim ljudima, nečijim drugim slikama, uz šuškanje vrećica bombona i rasipanje kokica u mraku kino-dvorane.

Javljam ti, da sam puno puta bio blizu te savršene slike - nas dvoje u mraku poluprazne dvorane, uz zujanje starinskih kolutova s celuloidnom trakom, prije nego su kompjuteri progutali taj dio naših neostvarenih snova, pa sad na ekranu, prije početka, vidimo klik miša na ikoni BSPlayera, kao grubo podsjećanje da je film i kompletni zaplet na običnom disku koji glumi kino projektor i nekadašnju čaroliju.

Jučer sam u mraku, napeto zureći u zadnji red, ugledao par koji bi mogao odglumiti nas dvoje. Ona je držala glavu na njegovom ramenu, a on lice zagnjureno u njezinu majicu. Ruke mu nisam vidio, više se nadam i uvjeravam, nego što slutim, da su stisnute vrelinom njezine kože i odsustvom zanimanja za događaje na platnu.

Nije da nismo ljubili druge usne u mraku kino dvorane, a neistina je i da se i dan-danas ljubavnici ne skrivaju ispred filmskog platna. U kinu često naslutim nečije pokrete glavom, ali kad se zagledam bolje - nema grozničavo priljubljenih tijela. Sve sluti na mlaku, potrošenu strast prije ulaska u kino, već potrošeno i otprije razriješeno u haustoru, parkiranom autu ili na šetalištu uz rijeku. Uostalom, davno su prošla vremena, kad se žudnja nosila u džepovima kao teško kamenje, teret koji se odbacivao kad se pogase svjetla u dvorani za projekcije.

Sjećam se, ili samo slutim, ne znam, da dugo odlažeš odlazak u kino sa mnom.

Neću u kino! Jednu ćeš mi ruku držati na ruci, drugu na koljenu! Tko onda može pratiti film?'

Smijali smo se tvojem šaljivom tonu, iako smo znali da misliš ozbiljno. Da će se sve desiti baš tako. Da je neizbježno. Kad bih brojao, mogao bih mirne duše reći da je bilo mnogo nečijih toplih dlanova u mojem. Da si iskrena, mogla bi priznati barem sebi, da je bilo i bit će još mnogo nestrpljivih prstiju među tvojim nogama, nema nikakve sumnje. Ali, taj dobro izbalansirani omjer strasti za filmom i tuđim životima na platnu i istovremene podudarnosti usana i naših dlanova, ruku, to sumnjam. Uostalom, danas strast iscuri prije nego se i poljubimo za rastanak, onako ovlaš, nabrzinu, kad usne tek okrznu obraz i vrat, kao žeravica.. Trznem se, trzneš se, pa opečeno mjesto hladimo plitkim komentarima i banalnostima svakodnevice.

Uostalom, čemu odlazak u kino, osim ako nije reinkarnacija onih dobrih osjećaja iz mladosti? Samo, mi smo neki drugi, tinejdžeri u nama začepljenih su usta i svezanih ruku, kao taoci nas samih, mudrijih i hladnijih glava. Zamijenili su nas ovi starci što tek nalikuju na nas. Oni povremeno pobjegnu iz dobro ograničenih, utabanih ruta, trčeći na kratke staze, roneći na dah kroz minsko polje zrelih godina, strogo kontrolirane pašnjake ograđene žicom i strujom da opeče, podsjeti gdje nam je mjesto... Gdje pripadamo u takozvanoj sadašnjosti.

Znam da lažeš, kad oholo izjaviš da ti ne nedostaje ruka na tvojem koljenu. Nekad si misila o toj ruci, tim prstima, kao ostrašćenom lososu što pliva uzvodno, nestrpljivo i bezumno uz vodopad. Čuo sam ti misli, dok si ih skrivala od same sebe, da nikad nije prerano dostignuto krajnje odredište, mriješćenje unaprijed kodiranih misli i prstiju u Sargaškom moru tvojih bedara. Istovremena, paralelna radnju na platnu, uz šuškanje vrećica bombona i hrskanje čipsa u redovima ispred nas, tek je poznato okruženje koje tražimo pogledima, dok drugi ne postoje, bez obzira na prodane karte i sjene koje popunjavaju redove, kao vojnici od terakote.

Samo da te pozdravim i kažem, da više ne možemo u kino. Nema više filmova, za koje bi vrijedilo potražiti nekoga kao ti, da odglumimo scenu, toliko puta ponavljanu u mislima. Ta slika se izlizala i postala prozirna kao izmaglica, za koju ne znaš je li san ili činjenično stanje. A i što bismo u kinu, u kojem više nema junaka, crnobijele pravde i happyenda na kraju? Dugo još, nakon što se upali svjetlo i širom rastvore vrata na izlazu iz kino dvorane, ostaju odrvenjele usne, utrnule ruke, obamrli prsti od stodvadeset minuta čiste nostagije. Nečeg neopipljivog iz davno prošlih dana, kad smo bježali u mrak i trudili se da potraje, sve dok nas blještava svjetlost raskriljenih vrata kino dvorane ne bi razdvojila na kraju predstave.

Jesmo li bili na velikom platnu ili ispred njega? Znam da bi nas kraj zatekao na vratima i odlasku, dok su još slova lijeno odmicala prema najmanje važnim akterima filmske čarolije.

I da me sad iznebuha nazoveš, javiš se nakon sto godina i pozoveš u kino, uzalud ti je. Prsti i usne pamte, a tu su i sterilne multipleks dvorane, bez mirisa i bez zrnca prašine da sipi iznad naših glava, u zadnjem redu, odmah ispod projektora.

Uostalom, ruka u ruci, druga na koljenu - uvijek vodi do usana, a toliko intimni nismo. Više ili još, ne znam.

Trideset dana do sarajevskog atentata (1)

Ispovijed smušenog uma

Ljubi me prejaka riječ

Ispovijed pravopisnog terorista

Izlog

Uvijek stanem pred tim izlogom, pa se zagledam u zatamnjeno staklo. Promatram savršeni odraz vlastitog, nesavršenog lica s upalim očima i dubokim borama na čelu, isprva kritički, a onda mi apsurdnost situacije natjera kiseli osmijeh na lice. Namignem si sućutno, jebi ga, živ si, što hoćeš više, pa uzaludno popravljam neurednu kosu i zamrljanu kravatu.

Taj uglancani izlog, u kojem se ogledam svako jutro na putu za posao, stoji kao čudo u nizu jednoličnih, prljavih izloga bez sjaja. Čekam da rijetki prolaznici prođu, a pločnik pred izlogom bude prazan kad stanem pred reflektirajuće staklo i promotrim vlastiti odraz. Znam da možda pravim budalu od sebe, ali si ne mogu pomoći. Čemu zastajkivanje pred izlogom bez reklama, izložene robe, ikakvog natpisa koji bi odao što se krije unutra? Taj lokal, za razliku od susjednih, ne nudi ništa osim vlastitih odraza prolaznika, pa opet pred njim često primjećujem mnoge. Samo nagađam da su zastali zbog iste radoznalosti. Kad nekog spazim, usporim i puštam ih da se ogledaju u prolazu, kako bih se pred izlogom zatekao sam. Narcisoidnost ili znatiželja da ulovim odraz vlastitih osjećaja? Na putu do izloga često razmišljam, hoću li jednom u odrazu prepoznati drugačijeg sebe, s licem koje obećava, sjajem u očima?

Nijednom s druge strane stakla nisam zamijetio pokret, ljudsku priliku, baš ništa. Nijednom nisam zatekao ikog da izlog pere ili lašti njegovu besprijekornu površinu. Koliko god zurio unutra, zatamnjeno staklo ne propušta poglede. Kad se na njega naslonim svojim oznojenim čelom i dlanovima, sutradan na površini nema mojih otisaka.

U zadnje vrijeme zamjećujem, kako s veseljem i sve ranije krećem na posao. Jedva čekam da stanem pred zrcalnu površinu izloga. Dugo se u glavi formirala želja, da saznam čemu služi izlog, možda i zavirim s druge strane ogledala.

U odvjetničkom uredu nisu postavljali pitanja, kad sam zatražio da ispitaju vlasništvo i eventualnu mogućnost kupnje. Žena mi još ne zna, ali sa zajedničkog računa sam podigao cjelokupnu ušteđevinu, namijenjenu crnim danima. Po prvi put u životu sam vlasnik nečega, za čim uistinu žudim.

Sad stojim u praznom lokalu, o kojem sam mjesecima opsesivno razmišljao. Unutar tih desetak kvadrata prostora nema ničega, osim stolice pred staklom. Na stolici je debeli album s tisućama fotografija. Na njima su ulovljeni pogledi, oči i usne svih, koji su se ikad ogledali u lažnom zrcalu. Nisu ni slutili kako ih s druge strane neprozirnog stakla netko gleda, snima, proučava. Da im netko uzvraća pogled, radoznalo, ispitivački, prodirući u njihove strahove, tajne i bore na čelu. Radoznalo listam album i ubrzo pronalazim vlastiti pogled na nekoliko slika. Na slikama izgledam, kao da pokušavam proniknuti u budućnost, neuspješno očito, jer usne su u grču, a oči starije nego ih patim s bilo koje vlastite slike. Predatorsko oko kamere ulovilo je trenutak i zarobilo vrijeme, a s njim i dobar komad duše.

Kad sam na još par slika prepoznao svoje lice, znao sam što me vodilo izlogu. Kod kuće se ponašam normalno, ne otkrivam kako jutrima više ne odlazim na posao, već u skrovište iza zrcala. Opkoračim drvenu stolicu, nalaktim se na naslon i zurim s druge strane ogledala. Strpljivo čekam da prođe prepoznatljivo lice iz albuma ili, ako bude sreće - netko posve nov, nepoznat. Taj muškarac ili žena, svejedno, će prići i zagledati se u vlastiti lik, tražeći odraz kojem se nada, koji očekuje. A ja, ja ću mu se kroz oči zagledati u dušu i onda, pritiskom okidača na kameri, ukrasti jedan komadić za sebe.

Donatori sperme

Una je umrla u 47. godini.

pitam se, je li živ Mišel Babić?

Velečasni u Madonni

Pripazite! Trinaestog rujna će pun Mjesec ući u klimavu vezu s nesigurnim Uranom. Kako tjedan bude odmicao, Merkur, Venera i Mars će ući u odnose, koje će donijeti napore i izazove kod kuće i na poslu. Ne grizite sve oko sebe, ali niti nemojte susprezati ljutnju. Uzdahnite duboko i odbrusite im, ljubazno ali odlučno. Recite im točno što vam je na umu. Bit ćete ugodno iznenađeni kad svježi zrak zapuše u vašim odnosima s drugima.


Vlč. Divinio je kleknuo uz jarkocrveni Ferrari 599GTB Fiorano, brišući rukavom svećeničke halje golubje govno sa sjajne haube.

- Divice mi, ovi su gadovi vragovi poslanici, ne mogu ti posranci bit od našeg milostivog Svevišnjeg!- huknuo je, brišući oznojenu ćelu i hvatajući se za križa. Opet ga je presjeklo, ovaj put toliko jako da mu se na tren zamračilo pred očima.

- A jebenti iruda, čim-čim-dalje, tim-tim-gore! Ovo ni Marija neće likarijama moć’ istjerat’. Triba mi i duhovni seminar preskočit’. Možda neke travarije, ili barem oblog od travarice? – velečasni je konačno odahnuo, uvalivši se u kožno sjedalo, anatomski prilagođeno njegovom punijem stasu.

Motor automobila je skoro nečujan, sve dok naglo nije otpustio kvačilo, a šesto dvanaest konjskih snaga u četiri sekunde dostiglo stotku. Brrrummm! Odavno su jedina iskrena svećenikova strast utrke, još otkad je u sjemeništu igrao Gran Turismo. Eh, tad mu je ovaj model bio samo maštarija. Da ima ceste za isprobat’ ovih trista na sat, kako nudi knjižica vozila, ne bi vlč. Divinio žalio benzina. Nema ljepše nego među nogama oćutit’ moćni stroj! Užario se svećenik na samu pomisao, a dlanovi oznojili od adrenalina.

U ulici, gdje je smješten župni dvor, škripa guma i oblak prašine uzbude tek ponekog od mlađarije. Samo se rijetki osvrnu za velečasnim, najčešće uz zavidne uzdahe. Kad odjuri kao vihor, a cvilež guma na asfaltu utihne, starice u crnom križaju se i mrmljaju u bradu: - Čuvaj nam, Gospode, našeg župnika!

A onda se, jednog dana, u novinama zateklo svećenikovo ime na nezgodnu mjestu, u crnoj kronici. Napalo ga, po glavi opalilo i opljačkalo župni dvor. Svaki je bogobojazni mještanin sa jezom čitao dalje, kako su bogohulnici i moralne ništarije odnijele crkavicu od milodara, zajedno s teškom čeličnom kasom i svećenikovim privatnim stvarima unutra.

Šuškalo se, istina, među zavidnim ženama koje milost velečasnog nije dotakla, bilo na propovijedi ili ispovijedi u strogoj privatnosti sakristije iza oltara, kako su provalnici u sefu pronašli neke pornografske slike i seksualna pomagala. Sačuvaj nas, Bože, poganih usta i prljavštine tijela! Tek rijetki među župljanima,oni sumnjiva morala i vjere, naslađivali su se lažima i objedama vrlog pastira.

Policija je bila nemoćna, naravno, jer je vlč. Divinio tvrdio da je u blagajni bilo tek sitnine od milodara i komad stakla iz Širokog Brijega, na kojem se ukazala Gospa dvije tisuće puta jednoj vidjelici, a ova to oporučno ostavila fra Diviniju. Staklo je, govorio je pobožno se križajući, od neprocjenjive vrijednosti. Posebno je sentimentalno vezan za to staklo, jer je u noćima iskušenja njemu bilo dovoljno zagledat’ se u njega i prizvati Gospu da mu dadne savjeta i pokore, pa bi opet mogao mirno na počinak. Javno je župnik pozivao lopove da staklo vrate, a novce nek’ zadrže. Uzalud, jer apel lovovima na moralnost i poštenje je kao pozvati političara na iskrenost i kajanje!

Tapkala je tako istraga na mjestu, a velečasni sve zabrinutiji bio. Vidjelo se to na nedjeljnim propovijedima kad bi mucao, gubio nit, pa se češkao po tjemenu i govorio ‘što je ono Gospodin htio reći’. Prvi su redovi povlaštenih klecala u crkvi redovito dvostruko davali u lemozinu, ali nije pomagalo. Velečasni je kopnio, kao da ga je sam Nečastivi spopao, pa mu dahće za vrat. Vidjelo se to za volanom Ferrarija, jer ga je startao sporo, bez tragova guma na cesti. Vozio je ispod stopedeset na sat, pa bi ga pastva zabrinuto promatrala kroz zavjese, moleći krunicu za njegovo duševno i tjelesno zdravlje.

Tragedija gubitka vidjeličinog stakla burgijala je u duši vlč. Divinija tako duboko, da se potpuno okrenuo i od svetovnih iskušenja. Na krstitkama i vjenčanjima jeo je umjereno, pio slabo ili nikako, a i svađe i tučnjave među njegovim miljenicama opasno su se prorijedile. Mnogi su otvoreno za njega strahovali - kopni i nestaje velečasni pred očima!

Te nesretne subote, trinaestoga, dok je i Vrag kasnio sa svojim bogohulnim namjerama da zavlada svijetom, mještani su hitali na kioske, tražeći Jutarnji list viška. Na trinaestoj, nesretnoj stranici novina, u rubrici ‘Vjerovali ili ne’ kočio se crveni naslov skandalozna sadržaja: “Velečasni u Madonni”. Odmah se vidjelo da je vjestica lažna, iskonstruirana, komunistički pamflet dezavuiranja vjere, Crkve i osobe vlč. Divinija.

Svejedno, svaka je duša gutala očima šturi tekst pregnantnog sadržaja:

“ Policija potvrđuje, da je otkrivena pronevjera u vjeri i gotovu novcu od preko milijun eura, koje je župnik Angjelko X., poznatiji kao vlč. Divinio, drsko otuđio, fingirajući pljačku vlastitog sefa. Gorenarečeni je naručio od dvojice lopova -amatera iz Hlebina kraj Koprivnice, da otuđe sef, u kojem su ojađeni lopovi, umjesto velikog obećanog plijena, pronašli pornografske slike svećenika i redovnica u bludnim pozama, te nekoliko vibratora oguljene, neprepoznatljive boje. Istovremeno je na žiro-računu župe otkriven manjak od rečenih milijun eura, koliko je Ministarstvo prosvjete doniralo za restauraciju pročelja osamnaest crkava u Humu na Sutli. U suradnji s tajnom vatikanskom policijom, osumnjičeni vlč. Divinio lociran je u Madonni di Campiglio. Ekskluzivno saznajemo, da je Papinska garda već dobila nalog za prebacivanje osumnjičenika iz Madonne na eksteritorijalni prostor Svete stolice, gdje će kandidatu biti ponuđeno mjesto ministra financija”.

Crveni prah vodenice

“Smrt i zaborav” d.d.

Černo bil

Dvije dravske nemani

Ja sam Sam. Samo, punim imenom, ali ovdje ljudi baš ne vole Slovence, pa sam ime skratio. A i brate, kad god bih rekao 'Samo', ljudi bi dizali obrve, češkali se iza uha i pitali: „Samo, što? Ispljuni, dovraga!“. E, a kad bih pljunuo, rekli bi da tjeram šegu, pa ljutito odmahnuli rukom i odlazili. Sad sam Sam. Da, i to isto- ja sam uglavnom sâm. Osim kad sjedim kraj rijeke, tu na ušću Mure u Dravu, gdje oblaci jure, komarci grizu, a štuke ganjaju kečige na mađarskoj strani. Na našoj jedino somovi bućkaju pod vrbama, praveći virove i krugove na površini, kao da podzemne vode izviru pod vrbom. Ili kao da nafta bubri. Imao sam prijatelja-naftaša: taj se u našem kraju "naradio" hodajući po selima, nagovarajući seljake na probna bušenja na svojim njivama. Prvo bi obećao brdo novaca, pa fino jeo, pio i pokoju snašu obrlatio u šašu. E, a onda bi njegova firma bušila i rušila do sudnjega dana. Na kraju bi sve svršilo na smrdljivom plinu, pa mulju, stotinjak litara masne nafte… A onda, ćorak! Naftaši bi lijepo spakirali opremu, stavili ispušnu cijev i zauvijek unakazili kukuruzište.

Ali, opet sam skrenuo s pričom, a želim vam pripovijedati o prijateljstvu s jednim somom. Ribom, ogromnom i neobičnom. Som je, kao i ja, tu na riječnom ušću pod vrbama, najčešće  jako, jako sâm. Dođu ribiči, istina, ali nemaju nit' strpljenja, nit' alata, nego zabacuju neke ankere, lajne i kukice kao da će, božemeprosti, pecati kedere cijelog života. Na pecaroše som ne obraća pažnju, jedino onda kad neki pijan padne iz čamca, pa ga on mora izvlačit'. Osim onih bezobraznih - te ne spašava. Te jede! Uostalom, tako je počelo i naše prijateljstvo.

Pecao sam, sjedeći na grani vrbe, koja se nadvila sasvim na vodu. I tako, pazim da ne smočim cipele, a onda se okliznem i buć! Smočim se cijeli. A imao sam nesreću da sam pao baš na tog soma, koji je pod površinom pravio gnijezdo između korijenja vrbe i potonulih, trulih dasaka od starih čamaca.

Ma nemojte, da somovi ne prave gnijezda? Što vi znate, gradske neznalice! Vidio sam na svoje oči, gnijezdo k'o ježeva kućica, samo pod vodom. Imao je moj som i problema s friško doseljenim dabrovima, kradu mu granje i daske za svoje ružne instalacije, koje som baš i ne shvaća. Ti su dabrovi izbjeglice iz Ukrajine: kupilo ih prirodoslovno društvo, pa nadobudno naselilo tu, na Murinom ušću. Kažu, nekad su tu živjeli dabrovi, pa što opet ne bi! Ma, glupa priča izuzetno, som mi se često žalio, ojađeno sučući brkove.

Jel' da nisam rekao da som ima sto pedeset kila i da je veći od čamaca? Ne lažem, jahao sam na njemu, dok me vadio kad sam se utapao. Brzam pred rudo, opet, a htio sam ispričati to s dabrovima. Som veli, da su te napasti prvo počele krasti građu iz njegovog gnijezda, a onda i širiti grozne priče po rijeci. Navodno, našli u granju zapletenu čizmu nekog ribiča. Čizma, čizma, pa što? E, ali u čizmi je bilo i stopalo, pa je som došao na zao glas na Dravi. Tobože, da se udebelio od utopljenika, što je za riječane apsolutni tabu. Nitko tu ne jede utopljenike, osim soma (zna riba pokoja, bez kućnog odgoja, pojesti oko, dva, ali dalje od toga ne idu). Zatim podmeću, da je nenormalno velik, jer ljulja čamce da ribiči ispadnu, utope se, a on onda čisti. Baš! Som mi se kleo na sve svoje mile i drage (sad pokojne, sve ih nadživio, to ga također tišti!), da ne ljulja čamce i da jede samo jako bezobrazne, a djecu ne dira. Ja mu vjerujem, na svoje sam oči vidio kad je ispljunuo jednu curicu, cijelu, u komadu, neokrznutu.

Da se vratim dabrovima. Gadovi  kradu, lažu i strašno psuju na nekoj mješavini rumunjskog, ukrajinskog i ruskog. Osim toga, sve najbolje mladice pojedu, a izgrizu i više nego im treba, pa ostave pregrizeno da propada. Kao svi prognanici, puno su propatili. Ovi, navodno, od pretoplih rijeka kod Černobilja. No, dobro sad - ni naše bilje nije više tako zeleno. Bude i tu černoga skoro!

Som je isprva patio zbog glasina: da je mastan k'o Fatboy Slim; danima nije jeo ništa osim podvodne trave, pa mu se zgadila za cijeli život (pokušao sam mu objasniti  taj fat/slim oksimoron, nije upalilo - som je duduk za jezike). Probao je i makrobiotičku dijetu, ali su mu ljuske zapadale u protezu, a brkovi zveckali od kojekakvog smeća. Zbog glasina o djeci, stalno ih je tjerao ispod vrbe, da mu se tu slučajno ne utope, pa da svi njega okrive. Znao bi ih škakljati brkovima po tabanima, po trbusima, a mali su napasnici vrištali 'zmija, zmija'. Srce ga skoro strefilo! Nećete vjerovati, nisam ni ja - tako velik, a boji se zmija! Kaže, da su mu ljigave i fuj! onako vijugave, pletu se oko brkova i repa kao vodena trava, a on travu sad mrzi iz dna duše. Nekad ju je brstio da je se riješi, ali od dijete mu se gadi i pipnuti je.

Kakva smušena priča, reći ćete i pogoditi! Kad ju je som meni pričao, isto sam uskliknuo, ali na svoje sam se oči uvjerio u većinu.

Sjedio sam na najnižoj grani vrbe, odmah uz vodu i pecao, kad sam se poskliznuo, udario glavom u podvodni panj i onesvijestio. Pao sam somu ravno na gnijezdo, dobrano se zabrinuo. Dok me vukao za nogu prema površini,  rekao sam sve četiri čarobne riječi (i vi ih znate od predškolskog odgoja- izvoli, hvala, molim, oprosti) i to je soma raznježilo i odobrovoljilo. Odmah mi je oprostio, izvukao me van i dao mi umjetno disanje, sve dok nisam štrcnuo svu progutanu vodu.. Srećom, ribiči su se pokupili pred bijesnim ugrizima komaraca i obada, a spremala se i ljetna oluja, pa ribe ne grizu. Obala pusta, osim mene i soma. Disali smo obojica teško, na škrge, a njegovo je lice plemenito sjalo u mraku. A možda sjaji od Krškog, ne znam. Meni je Krško mrsko, iako je u Sloveniji, jer čujem da će i njihova obadva dabra preselit ovdje kod nas. Gore im pretoplo, izgleda.

Dakle, ležali smo obojica u plićaku i teško disali, a on je prvi počeo s tiradom. Ispovijedao se, kao da je sudnji dan, ili dvadeset sedmi srpnja na svetu Anu u Halasz Csardi. Za mog soma je taj dan svake godine kao smak svijeta, jer nagrnu turisti, ribiči i kupači, pa bućkaju, viču, motornim čamcima paraju vodu i guše ga masnim mrljama od nafte. Sirotan je stoput dobio veslom po glavi, a i šokirao se par puta kad je gricnuo neke gliste na površini, a ono- prsti turista koji namaču ruke iz čamaca!

Povjerava mi se som o svemu, vidim da prijatelja nema, a i kako bi imao s ovolikom tjelesinom? Ljudi se boje debelih, bježe od njih, pa teško nađu i prijatelja, a kamo li srodnu dušu, ženu ili ljubavnicu. Tako je i som prošao u životu, a smrt nikako ne dolazi. Da je barem vještijih ribiča, palo mu napamet samoubojstvo uskakanjem u neki čamac. Probao par puta, opekao se, kaže, jer bi čamac pukao a ovi se pijanci (jer ti u čamcima svi loču nemilice!) utopili k'o miševi. Od smrti izgladnjivanjem je odustao, jer je od gladi bio nervozan, otresit i zloban, pa je znao udarati glavom u podvodno korijenje, tresti vrbe, da djeca s grana padaju k'o kruške u vodu (neke je pojeo sasvim slučajno, kune se). 

Tu je som stao s pričom i obzirno pitao kako sam, zašto sam Sam, to jest, sâm. Moja je priča bio lakonski odgovor - težak sam. Som je bio oduševljen - isti njegov slučaj, mogli bi biti prijatelji, iako ja imam duplo manje kila, al' karakter težak. Pa, neka, kaže on, meni ne smeta, tolerantan sam, prilagodljiv, a dosta mi slušati onu narodnu 'šuti k'o som' !

Što sam mogao, nego pristati? Ili je halucinacija, utapam se, pa pred smrt mala podvodna mora - ili je sve istina, pa ako ga odbijem, mogu ga razjariti. Ne bih volio da na obali nađu samo moje čizme, sa ili bez stopala u njima!

Gnijezdo već imam, pravio sam ga godinama!- kaže som ponosno, a meni neugodno reći, kako je to rupa  u podvodnom mulju i da, iako podstanar, ipak imam više životne standarde i navike.

- Znam da nije ljubav na prvi pogled, ali za početak i toleramtan suživot partnera, makar i tako različitih, dobar je početak svakog odnosa - kaže som mudro i ja tu nemam što dodati.

Ispočetka život nije bio loš, ali kad je ponestalo dobre hrane (rakovi, školjke i riječne alge i malo riječnog cvijeća) som je počeo prigovarati, da barem jednom mjesečno želi okusiti meso, a ljetna je sezona kupanja, šteta toliko dobrih čamdžija (natjerao sam ga da ih prestane zvati komadima, topljenima, ribičima, sve mi je bilo morbidno). Nikad nisam bio oženjen, ali slušao sam razne priče o braku. Kad u kuću uđu razmirice i svađe, tu sreća pobjegne kroz prozor.  Istina, nismo se svađali oko novca, ali oko svega ostalog jesmo: oko hrane, nabavke, stana, čišćenja i spremanja… Som je bio boemčina i sve je gurao u granje i mulj. Znao je lutati do kasna, ostavljajući me samog da se dosađujem u gnijezdu. Od usamljenog dobričine postao sam zloban i osvetoljubiv svat, pa sam i sam išao plašiti kupače u predvečerje, ribičima trgati flaks i mreže, bušiti čamce…Ipak, zgadio sam se samome sebi kad sam jedne večeri lokalnom župniku viknuo iz vode 'bu!', dok je na obali, na prostrtoj dekici, gnječio neku tinejdžerku. Odmah sam vidio da je zlo, jer je poplavio u licu i počeo se gušiti, a cura je pobjegla vrišteći. Da umirim savjest i udobrovoljim soma, odvukao sam velečasnog u gnijezdo pod vrbom i fino razveselio partnera.

Avaj! Bio je to početak našeg kraja, jer som više nije htio jesti ništa drugo. Naprotiv, počeo je prijetiti da će me cinkati, ako ne namamim još ovakvih komada. Znate kako kažu 'kad jednom probaš masne, stalno tražiš velečasne'. Svakom od nas od nekog posebnog trenutka ili događaja jednom krene sve nizbrdo.Tako je bilo i sa mnom, Samom, a ni som nije prošao bolje.Tinejdžerka i mnogi ribiči počeli su širiti nebuloze o dravskoj nemani, valjda aludirajući na nas dvojicu. Čuo sam razne verzije te budalaste priče, a glupana koji se posebno isticao objašnjavajući kako imam(o) trokutastu glavu - samome sebi obećao sam za večeru. Ovdje su ljudi lakovjerni i praznovjerni dozlaboga, pa su počele procesije, egzorcističke seanse na Dravi. Nagrnuli luterani, protestanti i obični katolici, počeli su hodočastiti svakodnevno. Nanjuši ta sorta novce kod puka koji plaća mise i moli se svetoj Ani, koja malu djecu brani!

U toj sam fazi već jeo i djecu, neku s osobitim zadovoljstvom, prepuštajući tuste svećenike svom drugu u muci, svojoj srodnoj duši, svome somu. Od dva dobrodušna božja stvorenja okolnosti i bešćutno društvo stvorili su kriminalce i osvetnike.

Prežderavali smo se gotovo svakodnevno, pa čak počeli, kao dabrovi, slagati zalihe. Kad topljenika nije bilo, ljuljali smo čamce budalama koje bi hrabro noću isplovile. Jednom smo združenim snagama prevrnuli mađarsku skelu, ali to je jedna druga priča.

Ovih dana učim soma hodati, jer sprema se jesen, pa će nam uzmanjkati kupača. Planiramo se odvesti do županijskog središta i potražiti kakvo sjemenište, fratarski red ili nešto slično. Treba misliti na budućnost i planirati zalihe dugoročno.
 
dravske nemani

Morska pijavica

Čistoća jezika

Prva ljubav

 Moj otac ima sedamnaest i smišlja, kako da se ubaci u partijsku školu u Fažani. Nije se dovoljno učlaniti u Partiju. Moraš se nečim istaknuti, da bi te primijetili i poslali na partijsko usavršavanje. Moj otac još nema pojma gdje će ga sve život odvesti i kako će biti sretan kad dobije sina, mene, ali sad bi učinio baš sve, da nekako dospije u tu Fažanu, barem na tjedan dana.

Tog ljeta je sunce nemilice pržilo i svatko pametan sklanjao se u hladovinu, makar i pod borove uz more, s kojih je dopiralo preglasno i uspavljujuće pjevanje cvrčaka. Pod sjenom tih borova ionako se nije dugo zadržavalo - tek da na ručniku ostaviš odjeću, prije nego se baciš u more desetak metara dalje. Ali sunce, more i zrikavci nisu bili ni do koljena primamljivosti jedne oniske zgrade na kojoj su se kočila velika crvena slova Politička škola Fažana. Odmah sa ulaza primjećujete recepciju i najljepši adut partijske škole - djevojku na recepciji. 

Jadranka, ali nema veze, ne upisujemo mene. Kako je tebi ime?- nasmijala se punim usnama, crvenim kao krv, dok su joj oči veselo iskrile. Kosa joj je bila ravna, plava i mirisala je (mirisala!) na duhanski dim i cigarete koje je palila jednu na drugu. Još nikad nisam vidio ljepšeg stvorenja s tako žutim prstima i izgriženim nokrtima na njima. Dok me upisivala, odgrizla je zanokticu i pljucnula u stranu. Odvratna navika, ali na njoj je sve bilo slatko, pa mi je i ta gesta odjednom izgledala ženstveno i nekako privlačno. Bio sam zaljubljen još na vratima, a onda me šumno onjušila, dok sam se saginjao nad stolom i potpisivao prijavnicu i stvar je bila zapečaćena.

Valjda se sažalila nad nevinošću dječaka, koji nije znao sakriti potpunu očaranost djevojkom koju prvi put vidi u životu. Sljedećeg jutra, prije početka predavanja, već sam stajao pred njezinim radnim stolom. Imala je ljetnu haljinicu s tankim bretelama, a vitke, preplanule noge s prljavobijelim tenisicama nonšalantno je prebacila preko stolice za stranke. Ionako nisam želio sjesti, gledajući u grudi koje su se jasno nazirale ispod tanke tkanine. Nije nosila grudnjak, a brežuljci na prsima bili su valovi o kojima surferi sanjaju. Kad je ulovila moj pogled, nasmijala se zvonko, nehajno spuštajući jednu bretelu naniže. Usta su mi bila pustinja, pa sam jedva progutao slinu.

- Hoćeš zapaliti jednu?- ponudila me cigaretom, a ja sam samo klimnuo glavom, bojeći se da me glas ne izda. Nisam pušio, naravno, ali bi u tom trenutku od nje uzeo i otrov. Umirao sam od kašlja i suznih očiju, a ona se odlično zabavljala. Rukom mi je pokazala sjednem na rub njezine stolice. Ne znam kako, znam da se sam nikad ne bih usudio, ali sljedeći trenutak ljubili smo se i okus nikotina bio je med, kojeg sam požudno gutao.

- Hej, polako! Pokazat ću ti kako se ljubi - više se nije smijala, a njezine su oči ispitivački prelazile po mom licu. Grudi su joj tek ovlaš dodirivale moje tijelo, ali od tog mi se vrtjelo u glavi i nisam imao zraka. Nevoljko sam odvojio usne od njezinih, tek da udahnem.

- Moraš ići, nastava ti je počela – rekla je, kad smo se sljedeći puta razdvojili. Nije mi se išlo, ali se nisam usudio izostati s predavanja. „Samoupravni socijalizam u složenim organizacijama udruženog rada“ ! Već sam naslov odavao je kako će biti teško izdržati do prve pauze. Kad sam dojurio u prijemnu kancelariju, Jadranka je bila u živahnom razgovoru s jednim od predavača i nije me ni primijetila. Dan se sporo vukao kao bolest, kao kuga koja pada na grad, dok ljudi polako umiru iza zaključanih vrata. Vrijeme je bilo zamrznuto u vrelini beskrajnog dana, a mene je boljela svaka kost u tijelu. Nisam želio hranu, kupanje, niti odmor poslije ručka. Želio sam Jadranku, ali ona je već otišla kući.

Jadranka je zaposlena u tajništvu partijske škole u Fažani i svaki dan na posao putuje iz Pule. Ima malo dijete nepoznatog spola i imena, o kojem sa mnom ne govori. Uostalom, ona je tek mrvicu starija, ali već je samohrana majka, a muž je pomorac kojeg mjesecima nema. U pauzama između ljepljivih poljubaca i uzdaha, dok se stiskamo u nekom mračnom kutku spavaonica, tako smo blizu krevetima, ali užasno daleko, jer Jadranka pazi da smo uvijek u stojećem položaju. Spavaonice su prazne, a polaznici škole na predavanjima, barem oni marljivi, koji ne bježe s nastave kao ja, da bih se ljubio s prerano odraslom dvadesetogodišnjakinjom.

- Ne smijemo ležati! Jednom sam tako dobila bebu, nikad više - Jadranka zabacuje pramen kose iza uha i požudno me ljubi povlačeći me na sebe, pa odgurujući. Ponekad joj odgurivanje ide teško i s mukom, ali nekad se baš zabavlja. Jadranka se igra. Njoj je dosadno, a ja sam zaljubljen do ludila.

Na predavanjima sam odsutan, ne učestvujem u raspravama, a još nijednom nisam ostao popodne za rad u grupi. Samoupravni socijalizam se razgoropadio i upravlja našim životima. Nekima otima pamet, a meni dragocjeno vrijeme, koje bih radije provodio s Jadrankom. Nije da se ona dosađuje dok sam na nastavi, znam da je uvijek netko oko nje. Ona je šareni, mirisan cvijet na pustoj livadi, pa svaki bumbar i svaki namjernik zastaje. Osjetim fizičku bol kad vidim kako se glasno smije i gleda u oči druge muškarce, dok ispisuje formulare i ispunjava kartone za nastavnike i polaznike tečajeva.

Više joj ne dolazim pred kraj radnog vremena, jer uvijek se tu nađe neki muškarac s autom, koji je vozi kući. Razmijem je, bolje to nego da čeka autobus na vrelom suncu, ali ljubomora mi kucka u sljepoočnicama i prsti su mi zabodeni u dlan ruke.

Sedam dana razvlači se kao noćna mora, a onda proleti za tren. Budim se iz obamrlosti i zatičem sebe na odlasku, s negativnom ocjenom iz političke škole i popratnim pismom za moju partijsku organizaciju.

Nema teorije da će me ikada ponovno poslati, pa drsko kradem prazni formular uputnice za partijsku školu. Lažno ga popunim i ovjerim ukradenim žigom i sam sebe šaljem na još tjedan dana. Ovaj me puta Fažana dočekuje poluprazna, u omari, usporena i uspavana. Većina spavaonica je prazna, s tek rijetkim polaznicima jedinog seminara. Prijavljujem se na recepciji postarijoj, nepoznatoj gospođi. Jadranke nema, bolesna je. Od muke ne znam što sa sobom, pa prva tri prazna dana bez nje čak odlazim na predavanja. Više nije važno, boravak u školi plaćam sam, a predavanja su o zaštiti na radu. Meni, koji čak nisam ni zaposlen, svejedno je. Od očaja učim, vodim radne grupe, polažem ispite.

Jadranka dolazi četvrti dan, blijeda i s podočnjacima ispod očiju. Oči joj se smiješe, ali ne izgleda zaljubljeno, ako je ikad bila.

- Ti si još klinac. Znaš to, zar ne? – provlači mi prste kroz kosu, dok ja njoj, a ne ona meni, sjedim na krilu u napuštenoj školi, bez ljudi, telefona, udvarača s autom da je voze poslije tri.

- Uostalom, meni zaljubljenost ne treba - kaže nekako sjetno – već muškarac koji će se brinuti za mene i malu.

Ne pitam za ime djevojčice, bojim se da bi me to ime proganjalo cijelog života. Jadranka polako puši i odjednom izgleda mnogo starije. Odraslo. Njezine grudi pod istom ljetnom haljinom više nisu uzbibane i jedre, već nekako ispuhane. Baš kao i naša očekivanja.

- Znaš. Lijepo od tebe što si opet došao, iako si dolazio uzalud- kaže.

- I što se nikad nisi naljutio na mene dok sam te dražila, izazivala. Zatrudnila sam još u srednjoj školi, pa me ljubljenje i maženje s tobom bez seksa, bez obaveza, vratilo u bezbrižne dane. U vrijeme, dok još nisam bila mama i žena, koja živi sama s malom curicom i velikim računima.

Imamo još dva dana do mojeg odlaska iz partijske škole u Fažani koja, napuštena i prazna, baš kao nas dvoje, čeka bolja vremena. Čeka jesen i povratak odraslih, važnih muškaraca. Onih, koji tu dolaze s ciljem, svrhom, a ne kao balavi dječaci koji su se zaljubili u prvu zgodnu curu u ljetnoj haljini s tankim bretelama sa zlatnom, golom kožom koja miriše na zrikavce i smolu borova. Na ljeto u Fažani, kakvo se nikad više nije vratilo.

Moj stari ima mene, sina od pet godina i kutiju na tavanu sa starim slikama s mora. Šaram drvenim bojicama po kutiji, po slikama, a sva su lica na tim fotografijama ista.

Moj stari će uvijek imati mene, ali ja više nemam njega. Bacam njegove stare stvari, slike iz vojske i mladosti, prije nego se oženio mojom majkom, dobio dijete i zaboravio kako je biti mlad i neopterećen svime, osim morem, ljetom i prvim ljubavima. Ne mogu reći da sam našao ovu njegovu priču, jer on nikad nije volio pisati. Ali, našao sam sliku, njezino ime na poleđini i jednu staru ploču.

Na stanici u Puli, pod vrelim suncem ljeta.

Daj!

Da daj, pusti me
da dam daš damo
najgore od sebe
jer najbolje
je već davno iza nas
daj, prestani davati
zbunjujuće signale
kako bi dala
ali bi dala tako da bi uzimala
da da daješ tako i nikako
već odavno dajem znači
otimam
da imam
da da ona bi
prije umrla neg tek dala
jer njezin psihijatar kaže
kako se treba cijeniti
voljeti
a najbolje se voli
kad se ne daje
kad se da ali nego jer
daj prestani
kaže
samo daj daj
davorike dajke
dajka je dojka
Radojka nije radodajka
ona je majka
koja se previše daje
tako kaže onaj koji
razumije
to mu je posao
i on bi dao
ni luk jeo ni mirisao
na tuđe kidisao
ali nježno uz manire
a kad njegova daje
nije mu jasno
ma krasno u krasni
u triplikatu
u troskoku krvopijo
poskoku
bolje davati neg' uzimati
govorila je moja baba
ogoljenih kostiju i desni
s kojih je vrijeme
taj ubojica i kurva
uzimalo nikad davalo
dala dala
pa se pokajala
dalajlama
alpaka il' ljama
dadaizam koji silogizam
kategorički recimo
daj dedukciju
kad uzmem za polazište
da sam i previše davao
ostaje mi jedno veliko ništa
razmočena konkluzija
i prazne ruke
daj
dabogda
da Bog da kišu
da spere tragove
davanja
live
and let die

Na drugu stranu

na dan
kad sam prešao na drugu stranu
nitko nije gledao
natopljena odjeća otežala
nabujala rijeka i starac u meni
mladića u meni uzalud opominju
struja me nosi
pletena kapa uspomena
otišla s brzacima
na dan kad postajem izbjeglica
ptice se vraćaju satima
oblaci plove u jatima
mladić u meni pliva uz struju
uzbrdo
uz slapove
okomito
u rezervatima
odbija poslušnost
poglavicama
po glavi
o glavi
starac u meni
nema se kome predati.

Fraktali

moj otac ponekad
sjedi na mom ramenu
šapće mi
fraktali
sjećanja na njega
ponekad
žare i peku kao žeravica
drugi put žuljaju
kao kamen u cipeli
ali nikad
baš nikad
nisu
komadići
leda

Oduvijek sam se užasavao krvi. Krv je misterij života, znam još od vremena dok sam kao školarac pod mikroskopom gledao rojeve antitijela, vojske mehurića kako progone jedan drugoga, kako se dijele i nose novi život u toj malenoj kapljici na laboratorijskom staklu. Krv je dragocjena, krv je opasna. Ona miriše sladunjavo, bolesno, a kad je osjetite, možda baš vaš život istječe u kapima, ili potocima, svejedno. Ne podnosim krv, pa ipak sam to štene, krvavo i u ranama po vratu, podigao u naručje. Nisam razmišljao je li bolesno, zaraženo, od čega su rane. Samo sam znao da mu treba pomoć i zaštita, a ja sam oduvijek bio bolećiv prema onima kojima treba pomoć.

Nemam djece, možda sam zato tako osjetljiv kad netko muči mladunce, ljudske ili životinjske, svejedno. Ljudi ponekad dođu u godine, kad se boje odgovornosti. Kako donijeti dijete u ovakav svijet bez milosti, gdje patnja samo čeka da ščepa svojim ljepljivim prstima. Jedno sam vrijeme spašavao djecu po igralištima i parkovima. Kad bi pali sa ljuljačke ili tobogana, a majke dokono čitale novine ili pretresale najnovije tračeve sa susjedom na klupi, skočio bih prvi, podigao dijete i brisao krv s lakta ili koljena. Tješio i smirivao. Ljudi su, inače, jako sumnjičavi i nepovjerljivi prema strancu, koji pomaže djeci. Učas te napadnu i optuže za nečasne, zle namjere. Otada više nikome ne pomažem, ja - koji sam nosio u sebi tu potrebu da instinktivno priskočim u pomoć - odustao sam od pomaganja. Izbjegavam djecu, ljude i parkove općenito. Ako nisi u društvu ili na klupi sjediš sam, odmah si sumnjiv, makar samo čitao knjigu i pazio na druge.

Štene je bilo ružno, neodređene pasmine, nezgrapnih nogu i očiju koje su me fiksirale, prateći svaki moj pokret. Nije, kao drugi psi, koristio uobičajene metode umiljavanja - nije mahao repom, cvilio, niti se pokušao očešati o moju nogu. Rep mu je bio spušten između nogu, a glavu je držao pognutu i nakrivljenu ustranu, kao da je razočaran u cijeli ljudski rod i ne očekuje ničiju pomoć. Promatrao me ispod oka, obilno krvareći iz rane na vratu. Suspregnuo sam gađenje od pogleda na krv i uzeo ga u naručje. Što sam drugo mogao? Očito je trebao pomoć, makar je nije tražio kao svako drugo napušteno pseto.

Oporavio se za tjedan dana, ližući rane u košari ispod stola i skoro ne pipnuvši hranu. Kad je pio vodu, gledao me iskosa, kao da me procjenjuje. Nijednom nije čak niti zarežao na mene. A onda je jednog dana nestao. Vratio se tek uvečer, umoran i u ranama, kao da se borio s čoporom pasa. Legao je u košaru, stavio glavu na prednje šape i gledao me zagonetnim pogledom. Hranu opet nije ni taknuo.

Vidljivo je jačao. Za mjesec dana izrastao je u krupnog psa, jakih čeljusti i skoro ljudskog pogleda. Sva njegova komunikacija sa mnom odvijala se pogledima i ušima. Znao je namjestiti uši u stotinu izraza i ja sam, začudo, odmah znao što koji znači.

Povremeno bi nestajao na dan-dva, pa se opet vraćao krvav i izgreban. Ispitivao sam ga i tumačio njegove odgovore ušima i pogledima. Zaključio sam da pokušava postati vođa čopora lutalica, kojih se dosta namnožilo u gradu. Ljudi bi djeci za rođendan kupili štene, a kad bi im pas dosadio ili postao prevelik za igru, ostavljali bi ga kilometrima od svog stana i nabavljali neku manje zahtjevnu igračku. Ti psi su lunjali ulicama i obližnjim poljima, okupljali se u čopore i sve češće napadali sve što se kretalo mračnim ulicama.

Kad sam jedno jutro ispred mog kreveta pronašao zadavljenu mačku, znao sam da je to njegov poklon meni. Bio sam zgrožen i to sam mu i rekao. Gledao me tim neprozirnim očima, ravnodušno ali pažljivo slušajući. Uši su bile uspravne, kao za uzbunu.

- Odnesi to!- naredio sam strogo, skrivajući gađenje, a zatim dezinficirao pod sobe, na kojem je mačka ležala kao krpena lutka.

Mislim da me je krivo razumio, jer sam sljedeće jutro u njegovoj košari zatekao ljudsku šaku, zgrčenu i krvavu. Šaka je izgledala groteskno, kao kazališni rekvizit, ukrašena prstenom na domalom prstu i tetovažom između palca i kažiprsta. Kakvi se to ljudi tetoviraju uopće, pa još na tim mjestima? Jedva susprežući gađenje, stavio sam šaku u najlonsku vrećicu, samo ga prijekorno pogledavši. Nisam mu ništa govorio, a i što da mu kažem? Za ovaj sam nesporazum sam kriv, jer me još od onog mačjeg trofeja očito nije razumio. Možda sam mu nekako pogrešno dao do znanja da trebam veći, vrjedniji plijen? Zaključio sam to po masivnom, zlatnom prstenu na okrvavljenom prstu. Bilo me strah što će zaključiti iz mog čina uzimanja šake, ali nisam imao izbora. Ako ne želim završiti u zatvoru, moram je negdje zakopati, ili baciti u rijeku. Ukloniti sve dokaze, jer iskreno, bio sam suučesnik u mogućem ubojstvu. Sudeći po svježim tragovima krvi, koja se nije stigla pošteno ni zgrušala, on tu šaku nije tek našao iza kontejnera.

U svakom slučaju, morao sam ga zaštititi, jer ga je čekala smrtonosna igla kod veterinara, ako ga ulove. Te večeri dugo smo razgovarali - ja riječima, on pogledima i ušima. Mislim da mu je stalo do mene, baš kao što je i on meni prirastao za srce. Nakon razgovora, legao je uz mene, priljubivši se gipkim izduženim tijelom uz moje. Ravnomjerno diše u ritmu mojeg vlastitog disanja do jutra. Meni je to dovoljno.

Sljedećih dana nagovaram ga da ne izlazi. Možda je vani potjera za njim. Možda ga traže prijatelji vlasnika šake? Govorim mu, kako je loše to što je uradio, al sad - što je, tu je. Iz ove se kože ne može. Nisam sretan s ovim što je napravio, ali na mene uvijek može računati. On to zna, jer netremice fiksira moj pogled i kao da klimne glavom, prije nego je spusti na prednje šape i zuri prema vratima.

- Nemoj izlaziti par sljedećih dana – kažem ozbiljno. Spremim se i odlazim na posao, a on se ne miče. Kad se vratim, nema ga i sad ozbiljno brinem. Strah me, što će sljedeće dovući u stan.

Ne iznenađuje me, kad sljedeće popodne, na povratku s posla, u stanu zateknem još jednog psa, nalik njemu. Kao da su iz istog legla, od iste majke. Obradujem se, jer očito je pronašao obitelj, ali i brinem, hoće li me uskoro napustiti. Spremam još jednu košaru i još jednu posudu s vodom. Ne mučim se uzalud oko hrane, ionako znam da oni jedu negdje vani.

Sljedećih dana, svaki put zatičem još jednog novog psa više u stanu, koji polako sliči na skrovište svih pasa lutalica. Ne pitam, kako ih nitko nije opazio dok dolaze u stan na trećem katu. Samo pretpostavljam da se služe liftom u parovima, dok jedan dežura i pazi da netko od stanara ne naiđe.

Začudo, u stanu nema laveža. Oni se sporazumijevaju pogledima. Ponekad mi se učini da su prema meni puni nepovjerenja, ali ta se misao istopi kad legnu oko mene i počnu me grijati svojim crnim, glatkim tijelima i dahom, koji podsjeća na šumor lišća u granama.

Ponekad čujem kako vuku nešto teško i nezgrapno kroz kuhinjska vrata, pa niz stubište do podruma. Ne usuđujem se pitati. Čemu? Bolje da ne znam. Samo pretpostavljam o kakvom se plijenu radi. Sad ih ima toliko, da više ne odlazim na posao. Briga za njihov smještaj i posude, koje treba puniti vodom, oduzima mi dobar dio dana. Uvečer od iscrpljenosti padam u krevet i tek pred jutro osjetim kako se vraćaju u stan i liježu, vlažnih i sjajnih njuški, crnih kao noć.

Odavno ne susrećem druge stanare u zgradi. Ponekad mi se učini, da osim pasa i mene nikog drugog živog i nema. Ne pitam ih ništa. Tek sam sebi obećam u bradu, da ću se jednog dana ohrabiti i sići do podruma.

Drvo saznanja

Moj prijatelj se gorko nasmijao i rekao: - Ne shvaćaš ti ništa. Ne razumiješ ni kurca!

Lecnuo sam se. Njemu puno treba da prostotu prevali preko usta. Moj prijatelj, naime, baš nikad ne psuje i prostote su mu strane. U njegovoj se kući govori arhaičnim jezikom iz prošlosti, gdje je ‘k vrapcu’ jedna od žešćih psovki.

Ne moram isticati kako je religiozan, kako vjeruje u boga, kreacionizam i ostale bajke za veliku djecu. Pitam ga naglas, što to ne razumijem i što ga toliko ljuti.

Sjedili smo pod smokvom i njemu, opčinjenom Dalmacijom, nije padalo na pamet da razmišlja o srcolikim listovima i plodovima. On ne voli slatko i radije jede masline. Kaže, smokve su za djecu. Nasuprot njemu, ja obožavam smokve u svim mogućim oblicima: sušene, polusuhe, u kolačima... Ipak, najviše volim svježe, zrele plodove. Kad ih rastvorim prstima, pokaže se crvenoružičasta, sočna unutrašnjost, koja mami izgledom, mirisom i oblikom. Kad kod nas vele ‘kao smokvica’, ne misle samo na voće. Moj prijatelj, u smokvi vidi obični plod i radije jede jabuke.

Rugam mu se da je kao Adam, sputan i neuk pod Stablom saznanja, Dobra i Zla: - Usred Rajskog vrta, ti bi zagrizao u jabuku, umjesto Evu! Valjda jer Knjiga postanja ‘zabranje voće’ naziva jabukom, a stari Latini ‘malum’ i jabukom i Zlom općenito! Kakvu to svijest treba imati, da od toliko iskušenja u Edenu izaberemo voće, a ne golu Evu? Dražim ga, jer znam da je osjetljiv. Kako ga moralni izbori neprekidno muče.

Sjedimo u hladu stabla, a ja ne prestajem brati smokve. Prije svakog zalogaja, zagledam se u privlačno srce ploda, onjušim miris soka i tek onda stavljam obje rascijepljene polutke ploda u usta.

Nerviram ga. Jako.

- Zašto uopće kidaš smokvu na pola, kad odmah sve gutaš zajedno? – pita zajedljivo, ne shvaćajući koliko uživam u pogledu, mirisu i vlastitoj reakciji, ustima prepunim sline, na sam pogled na smokve.

Moj prijatelj svjesno čini izbor između ugode i boli, dobra i zla i to ga razlikuje od drugih, manje svjesnih. Svjesno bira lošiju, tegobniju opciju za sebe, boreći se s vlastitim potrebama, analizirajući i dodjeljujući moralnost svojim i tuđim djelovanjima. Duboko u njemu, vjernik se bori s potrebom da ne presuđuje i osuđuje, a onda svaki put poklekne , jer u svemu mora slijediti naučeni obrazac koncepta moralnosti, dobra i zla.

Ponekad, kad sam posebno voljan za raspravu i svađu, napominjem da je biblijska jabuka u drugim religijama simbolički prikazana kao naranča, grejpfrut ili čak kao vino ili žito. Pojam zabranjenog je relativan, a ono čega se on boji može biti predmetom svakakvog tumačenja.

- Znaš li da Židovi zabranjenim voćem smatraju baš plod smokve, koju sad jedem? – pitam ga i lascivno palucam jezikom oko raspolovljenog ploda. On prevrće očima i pravi se da čita knjigu.

- A možda je bibilijsku priču trebalo čitati kao parabolu? Možda je ‘zabranjeni plod’ ustvari knjiga, kako je već Umberto Ecco razotkrio u ‘Imenu ruže’? Znanje je uvijek na smetnji.

Svjesno ga podbadam, ali podsvjesno očito šaljem neke drugačije poruke.

Pitam ga:- Otkud jabuke na Bliskom Istoku, izvoru kršćanstva? Zar nije ono Perzefona zbog sedam mandarina završila u Hadu?

- Možda ćeš zbog ‘grijeha’ biti smrtan kao i svi mi drugi grešnici, ali što onda? Uostalom, tko želi živjeti vječno? – namigujem i pjevušim pjesmu njemu omiljenog Freddieja Mercuryja.

Ležimo u hladu stabla smokve, a moj prijatelj nevoljko gleda kako mljackam i gutam sočne plodove, kao da neću prestati dok ne obrstim cijelo stablo. On sam ih ne voli, radije bi pojeo teglu crnih maslina nego jednu jedinu smokvu.

Ustajem, berem šaku novih plodova i stavljam izazivački pred njega. Iz čistog hira, impulzivno i neplanski, naberem pune ruke listova smokve i slažem ih ukrug oko njega. Okrećem srcolike listove s vrhovima prema njemu i činim magijski krug.

Mi smo tisućama kilometara od Bodh Gaye, Patne i Bihara, ali osjećam da listovi počinju djelovati. Moj prijatelj je ispočetka zbunjen i ljut, a onda mu se licem razlije osmijeh. Njegove bore na čelu pretvaraju se u valove mora, a jedna velika brazda otkriva simpatično, kao dječjim krejonom nacrtano, treće oko, koje mi veselo namiguje.

Moj prijatelj nije Gautama Buda, ali upravo je na pragu prosvjetljenja. Možda to neće biti neko veliko, pravo Prosvjetljenje, sa zlatnim kočijama i svjetlosnom zrakom što ga odnosi u nebo. Ali, ako u svakodnevnoj borbi s vlastitom savješću i naučenim obrascima barem jednu svoju ljudsku gestu prestane promatrati pod preteškim povećalom, na dobrom je putu ka vlastitoj sreći.

Moj prijatelj se počinje smijati ramenima, hihoće obrazima i pljeska po bedrima od smijeha. Konačno se njegov grohot razlije u hladovini drveta. Čekam da prestane, a onda ga ponudim svježe rascijepljenom smokvom.

 All the lonely people, where do they all come from?

 Dolazim joj pod prozore već devetu noć zaredom. Prvo tiho pokucam na vrata, a zatim na latinskom mrmljam molitve za oprost grijeha, koji tek trebam počiniti. Zagrebem noktima po neravnoj drvenoj površini, lagano dotaknem zvekir na vratima i odlazim u noć.

Znam da su budni. Ustreptalih srca, svatko od njih dvoje iz vlastitih, oprečnih razloga, stoje tik uz vrata i čvrsto su zagrljeni, kao par utopljenika pred mrakom dubina. On je zaogrnut u svoje praznovjerje, strahove i strogi katolički odgoj, ona u svoju žudnju i želju da provalim unutra i otmem je iz naručja hladnoga muža i građanskog braka bez strasti. Čekam.

On ne zna, da njezino i moje srce drhte i otkucavaju u istom ritmu već danima. Da se prepoznaju, slute i iščekuju dan kada će se vrata otvoriti. Kad ću je dograbiti očnjacima. On vidi samo moju vanjštinu, dlakave ruke i grleno režanje. Vidi slike nekih davnih priča, koje su bake i djedovi pričali uz vatru kamina duboko u noć, misleći kako dijete spava, kako ne čuje priče o vukodlaku i djevojci u vodenici.

Mogao bih biti obična divlja mačka, koja grebe pred vratima i traži utočište od hladne zimske noći, ili duh bez spokoja, što traži prolaz do poznatih prostora, zidova natopljenih starim uspomenama. Mogao bih čak biti preljubnik iz Emilijinih priča o deset dana i deset noći, ili 'le revenant’ Pierrea Anfonsa. Za nju sam izgubljena duša koju traži godinama, ne znajući, ne prepoznavajući kako otkucaji njezinog vlastitog srca ne odjekuju na svim pravim mjestima uzbibanog tijela, njezinih bokova i grudi koje se noću ohlade i stisnu, uvuku u neprepoznatljive forme i sanjaju spajanje izgubljenih polovica.

Ja sam onaj kojeg čeka, vukodlak kojeg se njezin muž užasava danima, sluteći ga ispod njezinih spuštenih trepavica, ispod nemirnih prstiju koji uvijek nešto traže, dok on samo želi mir, spokoj, razum i poredak stvari.

Deseta je noć, a moji su koraci laki povjetarac koji šuška lišćem na verandi, prije nego pokuca na vratima. Čujem njegovo teško disanje iza vrata i grozničavi šapat molitve.

-Vade retro,Satana! Nunquam suade mihi vana! Sun malaque libas, ipse venena bibas!
Režim i smijem se grlenim smijehom, od kojeg i mene samog prolaze trnci.Ustrašeni muž se nastavlja moliti.

- Odlazi, Sotono, ne vabi nas svojim taštinama, što nudiš je čisto zlo, sam ispij otrov koji nam nuđaš.

Zagrebem noktima po vratima i šapćem.

- Pusti je u noć, pusti!

Iza vrata se čuje sve jače mrmljanje i molitve, koje se povremeno pretvaraju u pravi crescendo.

-Vade retro, Satana!

Nastavljam šaptati kroz vrata, tražeći ljudsku žrtvu, njegovu krv i udove, koje ću prinijeti kao žrtvu na crnom oltaru. Iznenada, ispod vrata izviri krunica i medaljon svetog Benedikta, s urezanim inicijalima molitve na latinskom.

- Pusti je do jutra i bit ćeš pošteđen!

Vrata su zaškripala i njezino se golo rame pojavilo u dovratku. Zgrabio sam je i povukao u noć. Mirisala je na davnu žudnju, prvu jabuku i cimet, a njezino se uzbuđenje miješalo sa strahom što će biti sutra. Nijedno od nas dvoje nije progovorilo, dok smo hodali prema sjeniku. Spustila se na leđa i sama razderala spavaćicu na sebi. Noge su joj besramno pratile visoko uzdignuti luk bedara, pokušavajući dostići nebo, kad sam u nju zarinuo očnjake.
..............
Pred jutro, dok prvi pijetlovi najavljuju krvavocrvenu zoru na horizontu, skupljamo naše dijelove kao razderanu odjeću i polako hodamo rame uz rame. Dva nevjernika, dva antikrista, dva vukodlaka bez smirenja. Njezina glatka šaka utapa se u mojoj kosmatoj ruci kao bijeli ljiljan. Dok grebem po vratima, da joj muž otvori i pusti je unutra, njezine su oči i usne potpuno stopljene s mojima. Prstima dodiruje ožiljke na vratu, pokušavajući dlanom obrisati ranjenu, izgrebanu kožu.

-Može li slijepac voditi slijepoga? Neće li oboje pasti u provaliju? Biblijske tlapnje nude vodstvo u zamjenu za pokornost i gušenje vlastitog tijela. Nas dvoje nepogrešivo vodi ista žudnja, koja pronalazi put. Njega, njezina pokornog muža koji je ne prepoznaje, vodi strah i vjera, stare priče i vjerovanja da netko izvan nas samih posjeduje božansku moć i spasenje duše.

Dok iscrpljena, s mrljama od novopronađene sumnje i vječno zapretenog kajanja ulazi u svoju staru ljušturu bogobojazne i podložne žene, njegov glas iznutra mrmlja zahvalnice bogu i svecima.

U ime Isusa Krista, našeg Boga i Gospodina, uz snagu blažene Djevice Marije, mati Isusove, blaženog arkanđela i svih apostola i svetaca, u vjeri i ufanju odbijamo napade i prijetvornost Sotone.

Jednolični glas nastavlja monotono s nabrajanjem, a ja, s druge strane vrata, zahvaljujem šumskim božanstvima i majci Gei, što ona ima dovoljno hrabrosti za oboje da predloži ovu malu šaradu, predstavu za njezina religioznog muža.

Znao sam da muž neće pitati za oguljenu bradu, niti izgrebani vrat. Uostalom, on nju nikada nije niti gledao očima zvijeri koja je pronašla svog ravnopravnog partnera. On nije čuo njezine krike kroz bijelu, mramornu kožu. Njegova usmjerenost na skromnost i odricanje u vjeri negirali su život kao takav. Od nje će dovoljno ostati i za njegove potrebe. Njezina sjena će unutar četiri zida hodati, govoriti, povinovati se redoslijedu i poretku stvari. A za dušu? On ionako misli, kako to nije u našim rukama.

Dok svatko od nas troje bezglasno mrmlja zahvalu svojem božanstvu i stavlja u kalež od krvi srce, za koje misli da pripada njemu, naše se putanje razdvajaju do nekog novog Desetog dana.

Možda će, u međuvremenu, nečije janjeće runo spasti kao maska, a onaj drugi spoznati svoju pravu, životinjsku prirodu? Možda će doživjeti prosvjetljenje što nas to drži živim, zbog čega nam krv kola tijelom? Možda će privid vukodlaka postati stvarnost, a tobožnja realnost iznjedriti san? Hoće li se itko od nas troje umoriti i predati?

Treba samo dočekati Deseti dan, pa čekam i osluškujem pred vratima.

Wall, 05.01.2008.

 Dok je bezvoljno zurila s kauča u hrpu neopranog suđa, odjednom joj se učinilo da se ostaci skorenih jaja na tanjuru počinju oblikovati u ženski lik izduženog lica i tužnih, spuštenih vjeđa.

- Šporka madona!- zavapila je, grčevito stiskajući napola pojedenu vrećicu čipsa. Lik u tanjuru je namignuo suučesnički.

-Onda? Dosađujemo se, a hrpa neopeglanog rublja stoji?- pomalo vickasto dobacila je nepoznata iz prljavog tanjura. Marlena se lecnula, jer je zlobnica pogodila u najtanju, najmekaniju žicu, onu sa SuperOrnelom za šareno pamučno rublje. Pedant u njoj nestrpljivo je nagovarao da pokrene guzicu u staroj trenirci i zebrastim, naopako navučenim dokoljenkama i konačno ustane. Mrvice od čipsa bile su posvuda, a masna mrlja na lijevoj strani grudi kočila se kao medalja za hrabrost na bojnom polju prežderavanja. Konačno je ustala, dlanom otresla mrvice i krenula prema sudoperu.

Madona iz prljavog tanjura sklopila je ruke na nijemu molitvu, a Marlena je znala što to znači.

- Ne boj se, tebe neću oprati. Ne još! Ne, dok mi ne ispuniš tri želje!

Svetica u skorenim jajima na tanjuru zaškrgutala je zubima, a facijalni grč se nekako poklopio s debelim slojem stvrdnutog žumanjka. Izgledalo je kao žuta pjega ili kukuruzni brkovi bradate žene u cirkusu.

- Budimo prijateljice – konačno je prosiktala kroz zube. - Tvoja nona te uvijek vodila u crkvu. Ne možeš se rugati svojim korijenima!

- Od mene nećeš napraviti vidjelicu - Marlena je zasukala rukave, tek da pokaže neznanki iz tanjura kako misli ozbiljno. Nije joj se pralo posuđe uopće, ali je htjela vidjeti kako daleko ova paranoja i halucinacije mogu ići. Već šest mjeseci živi sama, otkako se kreten preselio kod mamice. Šteta, odlično je peglao i dobro su se slagali.

Više se nije samosažaljevala. Konačno je bila ljuta, dovoljno da nekome, bilo kome, sve saspe u lice pa makar to bila i religiozna halucinacija u vidu madone na šporkom pjatu. Žena u skorenim jajima na tanjuru naškrubila je usta:

- Ne odbacuj darove tek tako! Znaš li da su se sve vidjelice pošteno okoristile razgovorima sa mnom? Sve su svetice, ili na najboljem putu da to postanu, a pri tome nisu uskraćene ni za svjetovna blaga, od velebnih kuća do seksa, braka i obitelji!

Ova četiri rafalno ispaljena mamca pogodila su u središte mete, jer je Marlena odložila spužvicu za suđe i slabo skrivajući zanimanje, upitala:

- A kako brzo garantiraš ovo i jel' može u paketu? Osim toga, ne da mi se prepričavati razgovor s tobom, odsad pa nadalje, barem milijun puta. Znam kako to ide s vidjelicama, imaju zakazane termine utorkom po dva sata, a jednom tjedno konferenciju za tisak.

Marlena se odmaknula od sudopera, privukla stolicu i zapalila cigaretu, snažno uvlačeći dim u pluća, dok se nije zakašljala. Šporka madona bila je neuvjerljiva, ali Marleni se posuđe nikako nije pralo, pa je nastavila sa šaradom, pokušavajući dobiti na vremenu. Bilo je pravo vrijeme testirati neznankine riječi i eventualne moći. Neka ispuni barem običnu, jednostavnu želju.

-Operi posuđe i lonce iza štednjaka, ako nisi lažnjak! - Marlena si je čestitala na dobro smišljenoj ideji. Ima osjetljivu i nježnu kožu na rukama, a mrzi navlačiti gumene rukavice. Ne podnosi osjećaj stisnute gume na prstima i miris talka iznutra.

Pogled na prekrasno čist i skoro prazan sudoper kvario je tek jedan jedini neopran tanjur. Onaj, s ostacima skorenih jaja sa šunkom, na kojem se žumanjak smješkao skoro ljudskim osmijehom. Šporka madona iz tanjura nakašljala se i poslovnim glasom izjavila kako nije zlatna ribica te da kod nje nema tri želje. Daje jednu, eventualno dvije, obzirom da je Marlena jednu već potrošila na pranje posuđa.

- Dobro razmisli kako ćeš formulirati ovu zadnju želju – upozorila je, pokušavajući jako spuštenim obrvama, koje su joj davale pomalo seoski izgled, formirati veseliju facu. Nije uspijevalo, možda zbog jaja koja su nekako skliznula preko brade, sve do ruba tanjura.

Marlena je s vrha povelike hrpe neopeglanog rublja uzela komad odjeće, stisnula ga na grudi i stavila lice na mirišljavu, zgužvanu košulju. Željela je tako malo, a opet - bilo je to nemoguće formulirati u samo jednu jedinu želju. Da je nije prevario, da mu može oprostiti, da joj se vrati, da stvore obitelj, da život konačno prestane biti zaustavljeno vrijeme na bakinom satu s klatnom.

Kad je konačno uzela šporku madonu u ruke, sve je već bilo odlučeno. Pažljivo je zamotala prljavi tanjur u njegovu čistu košulju, koju mu nikad nije vratila. Košulju, u kojoj je najradije spavala, ako prije ne bi zaspala u staroj trenirci, lica zamrljanog od suza. Kao robot je odnijela zamotuljak u vrt iza kuće i zakopala ga u lijehu s ružama. Onda se vratila u kuću, popila čašu vode i pala u san bez snova.

Nije mogla znati što je bilo dalje, jer se, prema vlastitoj želji, više ničeg nije sjećala. Ni njega, ni vremena suza i nesanice, ni tišine stana u kojem je hrpa neopranog, skorenog posuđa bila spomenik jednoj prošloj ljubavi.

Madona iz prljavog tanjura održala je oba svoja obećanja. Prva je želja bila logična i jednostavna. Njezin dugo traženi zaborav napravit će od Marlene opet cijelu osobu.

Druga je želja bila tako ženska, da ju je i madona razumjela i uslišila. Ubuduće, on će u svakom prljavom tanjuru uvijek iznova ugledati poznato žensko lice. Marlenu.

Wall, 18.02.2008.

 Kad je ušla, držeći mojeg starijeg sina pod rukom i zbunjeno se smješkajući, noge su mi se odsjekle. Tu noć s njom nikad neću zaboraviti, iako sam bio poprilično pijan i sluđen mladenačkim mirisom napaljene tinejdžerke i riječima, kojima me svlačila, dok njezine ruke nisu nimalo zaostajale za usnama. Mama, tata- da vam konačno predstavim svoju curu, Dejanove riječi su dolazile kroz šum od buke u mojoj glavi, vreline na obrazima i ustitralog srca u grlu od srama, nelagode i užasa. Njegova prva cura, koja mu je već povalila oca! Ne zna se, tko je od nas dvojice ovog trenutka gluplji, smrznutiji u prostoru i vremenu, svatko iz svog kuta trgovine užasa, dok je ta djevojka, taj objekt jednokratne žudnje zračila samouvjerenoću mlade žene, koja vlada muškim srcima i međunožjima od pamtivijeka .Osjećao sam kako mi noge propadaju u pod, koji se talio brzinom svjetlosti, a samo sam ja u našem dnevnom boravku to primjećivao. Ukoliko uskoro ne počnem disati, možda se i izvučem i spasim iz ovog košmara, koji me dočekao potpuno nespremnog.

Kad smo ušli kod mojih, tek tad sam primijetio da su mi noge od gume, a dlanovi od smole, koja se lijepi na Violetinu ruku, a opet klizi i ispada. Bio sam u panici i užasu kako će je moji prihvatiti; kako će uvijek kritična majka (nijedna nije dovoljno dobra za njezinog prvijenca!) reagirati na njezin izgled, držanje, odjeću, govor, cipele. Cipele posebno, majka svima prvo pogleda u noge i odmah razvije teoriju kakav je tko, ovisno o kvaliteti, očuvanosti i čistoći cipela. Nedajbože da njezina krv izborom i izgledom cipela pokazuje nemar, slab karakter i neurednost, a žene su još gora priča. Za oca znam da mu je važno nešto drugo - načitanost, uljudno ponašanje, odmjerenost. Hoće li Violeta izdržati njihove ispitujuće poglede, pitanja o obitelji i porijeklu? Preslišao sam je prije izlaska iz auta, da uskladimo priče kada i kako smo se upoznali, što ovaj posjet znači i koliko je ozbiljna naša veza. Majka nam nije pošla u susret i to je bio loš znak, a otac – inače srdačan i ljubopitiv – samo je šutio zajapurenog lica i potezao čvor kravate, gledajući ustranu. Večer je, izgleda, obećavala oluju, koju smo oboje željeli izbjeći. Samo, natrag se više nije moglo.

Kad je ta mala fifica ušla sa svojim lažnosrdačnim osmijehom na pretjerano našminkanom licu, znala sam da je maloga smotala, jer ju je promatrao zaljubljenim pogledom teleta, kao što je gledao mene kao mali, dok sam ja bila jedina žena u njegovom životu, dok sam mu još trebala. A sad je viši od oboje, sav lijep i stasit u elegantnom odijelu koje sam mu ja birala za maturalno putovanje pretprošle godine. Gospode, zar on već ima dvadeset godina? To znači da sam ja u četrdesetpetoj, iako mi nitko ne bi dao ni tridesetsedam, ali najgore je što ja znam koliko imam i to je kamen oko vrata svako jutro kad se probudim. Ta droljica nema ni jedne bore na svom savršenom licu, iako izgleda starija od maloga, žene sazriju mnogo prije dječaka, hvalabogu da nemam kćer, sad bih drhtala s kim se potuca i hvata li kojeg oženjenog muškarca, dok njegova naivna žena ništa ne sluti. Odmah sam joj pogledala u cipele i nije tako loše, mala ima ukusa. Te salonke su uvijek elegatne uz svaku haljinu, iako ova na njoj izgleda malo droljasto i s prevelikim izrezom. Da je moja, pokazala bih joj kako se oblače cure u njezinim godinama. U njezinim godinama, ja sam izgledala ženstveno, a ova današnja mladež – i muško i žensko odreda –izgledaju isto, bez oblina, bez karaktera i držanja. Pogledaj je, kako se lascivno smješka i pruža ruku kao da je ona domaćin. Moram biti ljubazna, ne želim da me kasnije svi optuže da sam i ovu otjerala i prije nego su prohodali kako se spada.

Kad smo ušli kod njegovih roditelja, jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh, jer je njegov otac izgledao tako slatko i zbunjeno, sav crven u licu. Kao da se dobro sjeća te noći, kad sam ga ustopirala i potrošila na zadnjem sjedištu njegovog skupog auta, s kožnim presvlakama i sterilnom glazbom za starčeke. Pustio je neki jazz, a ja sam ga zajahala i obavila skoro sve sama, jer je izgledao pijaniji nego što bi se reklo po alatu, trijeznom i uspravnom kao svijeća. Istina, u početku se opirao, ali takve matorce obožavam smekšati, ovlažiti, pojebati i ispljunuti kao žvaku koja više nije slatka. U početku nisam znala da je Dejanov otac, a kad mi je moj slatkiš pokazao tatinu sliku, skoro sam se zagrcnula. Jebote, tip kojeg sam pokupila na cesti i povalila te noći na povratku iz diska. Pa kud baš njegov otac? Bila sam znatiželjna hoće li se stari sjetiti i kako će se ponašati. Bilo je to baš fora potrošiti dvije generacije iste krvi, usporediti ima li genetika ikakve veze. Njegova hladna vještica od žene, mamica koje se sinek toliko plaši i zbog koje sam morala obući ovu debilnu haljinu i baletanke koje ne nosim još od vrtića, kad sam actually i plesala balet, premjerava me od glave do pete, držeći tog jadnog, ulovljenog muškraca pod ruku, dok mužić odaje nelagodu kao da ga čeličnom šakom steže za jaja. To sigurno i radi, kad ne prima goste u salonu, kako i dolikuje madam.

Hm, mora se priznati, govori pametnije od mojeg vlastitog sina, kad maknem u stranu njezino vulgarno i divlje ponašanje te noći. Uostalom, bilo je to prije nego je prohodala s Dejanom, pa ne može je itko kriviti što se pohvatala s dobrodržećim, starijim muškarcem sa skupim autom, Rolexom i manirima. Njezini vršnjaci od svega toga su udaljeni svjetlosnim godinama, a većina ih nikad neće završiti niti fakultet, o lovi da ne govorimo. Naravno da to djevojkama imponira, a tu je i radoznalost da u praksi provjere je li istina da mogu zavesti baš svakog muškarca, bio on prosjak ili predsjednik države. Tada mi se učinilo da baš imam sreće, a vidi me sada - znojim se kao svinja, sve me steže i najradije bih propao u zemlju da se ne moram susresti sa sinovim pogledom. Samo da nikad ne sazna! Ako mala bude pametna, šutjet će do groba, a ako samo pisne, platit ću joj za šutnju. Ili još bolje, kupiti joj auto ili stan, da ostavi maloga i da je nikad naše oči ne vide. Za sada ne izgleda kao da bi nam željela nauditi, ponaša se sasvim opušteno. Možda me se ne sjeća? Ipak, povremeno me pogleda značajnim pogledom, da barem ovaj glupan u gaćama ne reagira na te poglede. Trebam samo misliti na užas koji bi nastao da Dejan sazna!

Stari je još uvijek drven i ponaša se čudno, ali on je bezopasan. Brine me mama, koja govori sve slađim glasom, što znači da će napad uskoro započeti. Ne znam što joj točno smeta, jer Violeta se ponaša baš kako smo dogovarali, obučena je kako mama voli. Znam to po pogledu odobravanja kojim gleda njezine skupe salonke, iste kakve je ona kupila u Madridu prošle godine. Frend mi je pretražio tri europske metropole, dok nije našao baš ono što mi je trebalo za ovaj prepad na mamu i tatu. Ako njihov prvi dojam bude povoljan, onda im mogu reći i da sam zaljubljen do ušiju i da bih se ženio. Nema veze što sam za njih premlad, da mogu - oni bi me držali na uzdi barem do moje tridesete. Sad, kad njih dvije sjede na trosjedu jedna do druge, tek sad vidim koliko su slične, kako se obje znaju smejškati usnama, ali oči su im prodorne, ispitivačke, dobiješ želju odmah priznati sve što si napravio naopako. Ipak, Violeta samo glumi iskustvo, znam da je još nevina kao i ja, ona o tome uvijek priča s pretjeranim šegačenjem i vulgarnim riječima. To je najbolji znak kako se plaši i same pomisli na potpunu intimnost s muškarcem. Ako budem imao sreće, taj prvi ću biti baš ja, možda još večeras, ako ova svečana večera dobro završi.

Mala je slatka i nevina, a ova je dva mamlaza obojica gutaju pogledima. Gade mi se, iako malog još i razumijem. On je još moj golobradi dečkić, ali već mu je vrijeme da svoje prljave rabote u kupaoni, u koju se zaključava triput na dan, prestane raditi u mojoj kući i konačno se nečemu nauči. Točnije, da jedno drugo nauče, nitko se nije naučen rodio. Kad sam to ja uradila prvi put, čvrsto stiskajući oči, iako je bio potpun mrak, tih nekoliko minuta trajalo je cijelu vječnost i jedino sam čekala da sve bude gotovo što prije. Da sam to barem uradila s nekim starijim tko ima pojma što i gdje gura, a ne s ovim blesanom, koji o tome zna koliko i onda, prije dvadeset godina. Ipak, nije sve bilo toliko loše, ipak smo Dejana napravili te noći, a sad je on muškarac i na pragu da s ovom zgodnom curicom radi djecu. Samo je premlad i moramo ga dobro uputiti kako se stavlja kondom, a ne završi neslavno kao njegov otac- prvi puta pa odmah trudnoća! Mala mi se definitivno sviđa, jedino ima cipele iste kao moje. Moram se sjetiti odmah već sutra svoje dati u Crveni križ!

Tip me se očito sjeća i to je baš neugodnjak. Samo da se ne izlane Dejanu, ili još gore, svojoj kuji od žene! Ipak, čini mi se da još uvijek malo slini za mnom, jer se ušeprtljao i ne zna kud će s rukama, a i izbočina na hlačama čini ga zbunjenim, samim tim - opasnijim za puknuti i izbrbljati. Ne bih htjela da mi pokvari ovo s Dejanom. Ako treba, povalit ću ga, dati mu još koji puta, samo da drži jezik za zubima. Malo su previše snobovi za moj ukus, ali jebiga, grcaju u lovi, a meni je već dosta plaćanja cuge dečkima, koji su tobože emancipirani, pa ih nije sram da ih cura uzdržava. Isto vrijedi i za manire, otvaranje vrata, držanje kaputa i te spike. Znam da me u razgovoru te teme nerviraju i da po tome pljujem kao i ostala škvadra, ali nasamo si priznajem kako to godi, kako mi je lijepo i kako bih radije izlazila s Dejanovim starim, a jebala Dejana. Tko zna, možda tako i napravim? O tome ću misliti sutra.

Wall, 13.01.2008.

 Pred jutro zaboravim zašto se više ne volimo pa je volim
ona uzvraća i grlimo se kao da nam je petnaest onako
nespretno i grčevito čvrsto zatvorenih očiju jer drugačije
je opasno možemo vidjeti stvari kakve jesu možemo se
prepoznati a to nas smjesti na suprotne strane barikade
desnu i lijevu stranu Amazone od obzira i prevelikih
očekivanja kad ruke zabole od uzaludnog bacanja
kamena prema drugoj obali tek da vidim hoću li
dosegnuti iako smo pogledima u dometu u vidokrugu na
horizontu zakrivljene kugle mi smo jedno pored drugog
onda čekam praskozorja kad nam se pridrijema oprezu
popusti njegov osobni oprez padne mu gard pa ispijem
rijeku tiho da ne čuješ srkanje dok u polusnu brojiš
vrhunce nekih davno prevaljenih planina prepješačenih
pustinja stepa prekoračenih u sto koraka i manje hladnih
tundri u kojima stavljaš ruke u rukave prekratkih
mogućnosti dugačke prste nadanja čekam taj nemogući
sat kad se vremenske zone utope u iskričave zore nekih
nepoznatih hemisfera polukugle sjećanja slobodne
ispuštene iz ruku kao baloni koju je neoprezna ruka
pustila prema paperjastim oblacima iz kojih pada
prstohvat nade i ogromni naramci nečega što ima samo
mirise bezrazložne tuge i djetinjastu nadu Zvjezdanih
staza The Next Generation negdje iza ponoći na prvom
programu dok samome sebi čuvam strah i pridržavam
čekanje do pred jutro kad zaboravim zašto se više ne
volimo pa je volim ona mene voli i grlimo se kao da nam
je trideset onako iskusno otvorenih ispitivačkih očiju je li ti
dobro kao meni kaži nasmij se biserno i vidim stvari
kakve jesu ali ne marim jer postoji samo to jutro pred
jutro i ništa drugo ionako nije stvarno osim sljedeće noći
pred jutro ostatak dana provodimo kao zombiji u kućnim
poslovima društveno korisnim grobovima nekim
roditeljdijete obavezama kojima vjerujemo na riječ pojam
da baš tako treba jer tek nam je već četrdesetpeta
iskustvo iz nas govori dubokim glasom a opet
tinejdžerski buntovno jer pobogu nije nam ni pedeseta a
mi čekamo tek pred jutro da pogledamo stvarima u oči
da zaboravimo zašto se volimo u šezdesetoj pred jutro
čekamo da se sjetimo zašto smo se nekad ljutili na
godine koje su od nas skrivale sjećanje na jutra kad smo
se voljeli bez razmišljanja onako s nogu odoka i
strastveno prepuštajući povjesničarima umjetnosti da nas
smjeste u pravi vremenski period grlimo se kao da nam
je petnaest a ruke njih zaboravljamo ostaju hladne i
nemoćne i kost u grlu koju iskašljavamo generacijama s
majke na kćer s oca na sina dok duha svetoga pribijamo
na križ propuštenih prilika bezobzirnih obzira jer drugačije
ne ide atavizme kao svoje repove ne možemo odbaciti u
jednoj generaciji pa se volimo u sjećanjima na jutra pred
jutra kad smo bili mudri jer smo bili mladi i nije nam bilo
važno što dani postaju neprepoznatljivi teško pamtljivi tek
po jutarnjim izmaglicama i satima kad vrijeme ionako stoji
dok se sjećamo kako smo se voljeli onako na prvu loptu
drugi zagrljaj treću sreću neka druga generacija u
zvjezdanim stazama izmaglici jednog jedinog ledenog
daha pred jutro kad je zima na izmaku a led u prstima
prsima kao psima koji nam kidaju meso pred jutro dok
pokušavamo zaboraviti zašto se volimo.

Wall, 07.02.2008.

Četvrtaste gaće SpužvaBoba i raskol u Staračkom domu

 Boban je bolničar u Domu za starije i nemoćne i jako omiljen među starijim štićenicama. Nasuprot ženama, starčeki ga mrze, ogovaraju i zavide mu. Boban, naime, ima rijetku sreću da spužvicom pere ženice, koje završe u stacionaru na prvom katu. Kad su nemoćne, kad ne mogu same do kupaone, tu je Boban i njegova spužvica.

Mislim da je njegovu veliku tajnu prvi provalio onaj Francek, čiju su ženu odvezli u stacionar još prije zime. Nedostajala mu je njegova čangrizava baba, iako ga je svakodnevno mučila prepričavanjem sapunica, ogovaranjem baba s prvog kata (tamo su one kojima Centar za socijalni rad plaća smještaj, dakle, niškoristi koje su starost dočekale bez penzije, bez ikog svog i bez kučeta i mačeta). Odvezli su je zbog slomljenog kuka, a on je znao da se iz stacionara rijetko izlazi. Jedino prema vešeraju u podrumu Doma, gdje su na nosilima čekali mrtvozornika da ih odveze zauvijek.

Francek je jednom u muškom wc-u, dok je sat vremena u tišini sjedio na školjki i čekao da čaj protiv začepljenih crijeva konačno proradi, kroz otškrinuta vrata ugledao Bobana kako pere ruke, a zatim spušta bijele bolničke hlače i poravnava gaće. Bile su to žutošarene, ružne četvrtaste gaće s cvjetnim uzorkom, potpuno identične SpongeBobu, junaku iz crtića. Prepoznao je odmah tufnice na žutome; sin i snaha su ga vikendom iz Doma odvodili kući da se poigra s praunucima, a kod njih se SpužbaBob stalno vrti na televiziji. Malci imaju i igračku SpongeBob.

Boban je, istina, visok i zgodan, ljubazno se odnosi i prema muškima, ne samo ženama u Domu, ali Francek ga ne podnosi. Zna on dobro kako mu babe često stavljaju novac u džep bijelog mantila, a jednom je i svoju ulovio dok je tom zavodniku davala njegovu bombonijeru. Gad se samo smješkao i sve stavio u taj svoj džep, dubok kao najdublja spilja.

Zna on dobro, da se njegova baba još dobro drži. Ponekad bi mu došla u krevet, da joj zagrije noge, a onda bi i hladne ruke gurnula u njegovu pidžamu. Jednom su bili blizu da se i poigraju, baš kao u mladosti, ali ga je nešto gadno presjeklo, pa su odustali. Ali, grijao je i on ruke na njoj, među nogama i grudima, koje su bile joj sasvim feš i herclih. A sad je ruke grijao taj mladi dripac, koji je sa svojih trideset mogao imati koju bi god poželio u Domu. Pri tome su mu masno plaćale, da svoju spužvicu i bogzna što još malo duže zadrži na njima. Samo zbog toga Boban se nije dao iz Doma, kad mu je ravnateljica pronašla bolji posao u bolnici. Neće, pa neće! I još je tvrdio, da on stare ljude razumije i da se zato školovao za bolničara.

Barica s trećeg kata govorila je, doduše, da Boban spužvicom pere i rukama masira sve odreda, koja god se požali. Da ne traži novce i da baš svaku počasti ljubaznim osmijehom i razgovorom, a na svoje je oči vidjela kako neke babe zna pogladiti i po licu. Nije mu to uzela za zlo, posebno jer je i sama jednom kod njega došla na red, kad je lani bila nepokretna i završila u stacionaru. A što mu daju novce, to je njihova stvar!

Problem je, ipak, nastao kad je jednog jutra Barica naletjela na lokvicu pored kreveta svoje cimerice, koja je tu noć posebno ječala i jaukala. Večer prije, Barica je popila dvije tablete za spavanje i izvadila slušni aparat, mirno se okrenula na drugu stranu i glasno zahrkala. Ali ujutro, njezina je cimerica pjevala u krevetu, a lokva kod kreveta bila je sumnjivo velika.

Netko je bio u sobi dok sam spavala, možda i sa spužvicom, pomislila je Barica i zaobišla tu baricu u širokom luku, a onda je stala u nečije velike, kockaste, žutošarene gaće, okliznula se, koraknula unatrag u tu čudnu lokvu i pala svom dužinom pored kreveta.

Ne treba posebno spominjati da je završila u stacionaru. Samo, Boban taj dan nije došao na posao, a vijest o pronađenim gaćama, za koje su svi sumnjali da su gaće bolničara Bobana, cijelim se Domom raširila kao šumski požar.

Do podneva, ravnateljica je već suspendirala Bobana, a sva tri kata su brujala o SpužvaBobu i njegovim noćnim aktivnostima izvan radnog vremena.

Bobanova zamjena je jedna bešćutna postarija sestra, koja svim štićenicima daje spužvicu u ruke da se operu sami, a onima nepokretnima šalje njihove cimere da ih operu. Kaže, da je to kršćanska dužnost nas, pokretnih.

Meni nije teško, samo kad prođem hodnikom pored sobe onog zločestog Franceka, dobijem strašnu želju da ga priupitam zašto u ormaru ima nekoliko velikih žutošarenih gaća na tufne, kakve nosi SpongeBob, kojeg i moja unučica rado gleda? Znam da ih on sam ne nosi, jer sam ga vidio puno puta kako oblači svoje duge, prljavobijele zimske gaće, koje ne bih dirao ni štapom.

Kako ga nije strah od Boga? Hoće li jednog dana velečasnom ispovijediti svoju strašnu tajnu? Moram to uskoro saznati, jer ni ja neću dugo, ni meni ne idu godine unatrag. A kad jednom završim u stacionaru, nepokretan i prepušten nekoj od opakih sestara na milost i nemilost, hoću li ikad, barem jednom, osjetiti tu nježnu žutu spužvicu na preponama, taj anđeoski dodir, kakav je, kažu, imao SpužvaBoban?

Wall, 23.12.2007.

Deset deka iz deset dana sreće

 Kad ja pođem na Bembašu na vodu, ja povedem bijelo janje sa sobom.

Vodim ga sa sobom, jer Ona voli to bijelo klupko vune, njegovu vlažnu njušku i oči koje ne slute belaj niti mesarski nož pod vratom jednog dana. Da nema janjeta, ne znam kako bih skupio hrabrost i stao pred mesnicom njezinog oca. Kad se približim na deset koraka, obuzme me sreća i strah istovremeno da će naići druge mušterije, da neće sa mnom imati vremena porazgovoriti, janje podragati, a mene onako ispod oka milo gledati.

- Dobro jutro, komšija! Jel’ opet deset deka? – pita me, zavodljivo pući usne, crvene kao višnja, a meni se zavrti u glavi od jakog mirisa krvi i ustajalog mesa. Mesnica njezinog oca, u kojoj ona stoji za pultom i reže mi deset deka sudžuka da imam za pregristi dok sam na ispaši s ovcama, zasja njezinim osmijehom. Za mene, samo za mene, osjećam. Znam to.

Ona ima najveće vrline ovog šehera- mudrost i pravednost, skromnost i hrabrost i još trista čuda skriva se u tim bujnim njedrima, od kojih mi sline cure kad joj kradom zavirim u jelek. Obuzme me pohota, a opet je doživljavam kao sveticu iz koje sija vjera, blagost i nada. Milosrdna je i blaga, svaki put prosjacima udijeli, a meni se milo smješka otkad tu svraćam. Odreže i više od deset deka za koliko imam novaca, pa dadne i okrajak ako je viška.

Kad me svojim crnim okom pogleda iskosa, pa obori pogled, trojedna moja duša od razuma, svetog duha u meni i žudnje jurne kao golubica što se uhvatila u prostrto platno, zapetlja se sve u meni i odleti. Um i razum i sva svetost ispari iz mene kao rukom odneseno, pa ostane žudnja koja me razdire.

Kad sam pričao jaranima kako mi je lijepa, kako mi se milo smiješi i da mora biti moja, nisu mi vjerovali.

- Krupnija je od tebe, a bokova širokih k'o lađa. Ta je svikla u sebe stavljati obilno, pa kako ćeš ti, goljo i žgoljo nijedan, takvu rasnu ljepoticu zadovoljiti? – najčešće su bile riječi, kojima su tjerali moju žudnju iz mene. Ali, što su je više hladili pošalicama i razumom (da kako bi je dali meni, kad jedva za sebe imam, a tih nekoliko ovaca ne može prehraniti punu kuću), to sam više žudio za mladom ljepoticom.

Znao sam da su joj prijateljice pričale o meni. Prvi sam dan za nju bio onaj ludi pastir, što kroz cijeli grad vodi svojih pet-šest ovaca na ispašu, pa mu nije dosta, već i kad ide na vodu stavi oko vrata najmilije janje i cijelim putem pjeva. Kad mi je prvi puta rezala deset deka sudžuka, porezala se na prst, a ja brzo priskočio, pa uzeo sisati da može biti od sječiva zatrovanu krv isišem. Gledali smo se, oboje stisnutog grla, bez riječi. Ja uhvatio njezinu šaku u svoju i ne puštam - sišem i sišem kao da mi život ovisi o tome. Ona se, izgleda, od toga uznemirila, pa joj se svo rumenilo iz crvenih obraza povuklo.

- Dušu ćeš mi isisati, ne treba više – konačno se nasmijala u neprilici. Oboje smo znali da je među nama sijevnula iskra od koje je oboma milo, a opet neka mučnina. Pobjegoh iz mesnice, ni pozdravio je nisam na odlasku.

Svako sam joj sljedeće jutro dolazio, pazeći izdaleka da su vrata širom otvorena i da za pultom nema njezina namrgođenog oca. Nazvao bih joj dobro jutro, zatražio svojih deset deka, a onda joj uzeo lijevu ruku da tobože vidim kako zarasta posjekotina na prstu. Bila je to naša mala igra - pogladio bih prste, pa malo-pomalo cijelu ruku do ramena, a ona bi, pazeći na vrata, uzdisala teško i naslanjala se cijelim tijelom na mene.

Sedmoga dana više se nismo mogli suzdržati. Kad sam joj uzeo prste u svoju šaku, zabila mi ih je u usta.

- Siši! – disala je teško i jednom me rukom raskopčavala, a zatim povukla na sebe ispod pulta. Majko moja! Kad su joj se sise prelile u moje šake, moje lice, osjetih k'o da mi je cijeli sudžuk od metra u grlu. Gušio sam se od uzbuđenja, ali je ona znala kako dalje. Objahala me i pritisnula o tlo, a zatim se vješto nasadila na mene onim svojim guzovima. Jedno pola sata nismo znali za sebe od mahnitanja, a onda je ustala, popravila odjeću i smješkajući se opet nevino i umiljato, krenula da mi odreže deset deka.

Sutradan, osmog dana, ništa više nije bilo isto. Toga sam jutra ostavio janje i zarekao se - nikad ga više neću stavljati u janjca, sad kad sam upoznao slasti najslađe djevojke na svijetu. Prošao sam pored mesnice, ali moje Dulčineje nije bilo. Vrata su bila zaključana, a iznutra su zjapili prazan pult i police. Slutio sam da se nešto desilo, pa odlučih svratiti i uvečer. Žarko sam je želio vidjeti, mirisati i prst sisati, a ako mi dadne, i ostalo učiniti.

Sve djevojke Bembašanke stajale su na kapijama, samo moja mila draga na demirli-pendžeru.

Imala je zamišljen pogled, prepun sumnje i strasti, ljubavi i kajanja, vidjeh da se nešto lomi u njezinoj duši.

Ja joj nazvah dobro veče: - Dobro veče, djevojče! Ona meni:- Doj’ doveče, doj’ doveče, dilberče! Ja ne odoh ono veče, nego odoh drugi dan, ali moja mila draga za drugog se udala.

Ne znam što mi je bilo. Nisam te večeri imao mira, pomišljao sam kako me mami, vabi da dođem kasno uvečer, kad joj se otac vrati sa stočnog sajma, gdje je kupovao goveda za klanje. Možda mu je ispričala kako smo ljubovali, ili je, nedajbože, uhvatio strah od oca, pa smišlja da krivicu svali na mene? Da rekne kako sam je obeščastio, ukaljao joj obraz. Onda su mi potpuno drugačije misli jurile kroz glavu – što ako me želi upoznati sa svojima, tražiti da je ženim? Kako ću bez zemlje, bez stoke, samo s tih nekoliko ovaca? Jutro je pametnije od večeri, pa tako legoh na počinak. O tome ću misliti sutra!

Deveti dan našeg poznanstva i ljubavi bio je crn i zavijen u nebo bez sunca, dan bez boja, jutro bez pjesme. Mesnica je stajala pusta i prazna, a miris ustajalog mesa parao je nosnice već izdaleka. Kasaba je brujala - ona se udala, a njezini otišli kod novog zeta živjeti usred Baščaršije. Neka meso sad kasapi netko drugi! Nisu pomišljali da nekom i deset deka sudžuka predstavlja život. Imati pa nemati, najstrašnija mi se kletva obistinila, a ja više nisam imao kuda. Da skočim u Miljacku - ne pomaže. Znam plivati, od toga pomoći nema.

Onda mi je sinulo. U Dekalogu nema najvažnije od božjih zapovjedi – ne izdaj ljubav! Ljubav bilo kojeg imena, koja cvjeta, gori malenim plamenom; koja je vjerna, ili ona koja stvara osjećaj rivalstva; mudra i oblačna, ili uzvišena, koja se zaklinje Bogu.

Gurnuo sam vrata ramenom i ušao u mesnicu. Roj muha na mesarskom panju zujao je nesnosno. Ili mi je taj roj u glavi?Ne znam. Raskopčao sam se, izvadio ono što mi je nekad bilo tek igračka za zabavu, a s njom postalo božanski ključ za Raj. Kad je nož pao, nisam baš ništa osjetio. Podigao sam visoko iznad glave taj neugledni komad krvavog mesa, ne teži od deset deka, pa ga polako, bez glasa, spustio na panj.

Ostavljam joj zalog od mene, Filostrata i kastrata, kojeg je pobijedila Ljubav.

 Wall-19.12.2007.

Most

 Majka i ja smo stajali na otvorenoj platformi teretnog vagona i čekali da lokomotiva uspori na zavoju. Trebalo je iskočiti iz vlaka, a ja sam imao samo pet godina. Majka je već prije izbacila jutene vreće u kojima je bila sirotinjska imovina naše obitelji i samo je čekala da ćiro izgubi dah na novom usponu i uspori dovoljno da iskočimo. Držao sam se grčevito za hladne željezne ručke platforme i kao opčinjen gledao u provaliju ispod vlaka, gdje je Drina hučeći i valjajući se u bjelini bukova jurila stoput brže od pretovarene željezničke kompozicije.

- Sad! Skoči! – majčin me glas prenuo iz sanjarenja nad mostom, rijekom i našim prijašnjim životom, kojeg smo ostavili deset sati prije, ukrcavši u Osijeku svu našu pokretnu imovinu.

Nisam razmišljao gdje iskočiti, jer je pred nama zjapio posljednji uvučeni dio šljunkovitog odmorišta ispred tunela. Pred nama, lokomotiva je ispuštala oblake prljavosive pare, a zrnca ugljene prašine pekla su me u očima. Čvrsto sam ih zatvorio i iskočio iz vagona na čistinu.

Iza nas, Sarajevo se odavno više nije naziralo, a Međeđa koju smo upravo prošli, još nam je mahala rukavima željezničarskih košulja što su vijorile na vjetru sušeći se pred skretničarskom kućicom.

Nekoliko desetaka metara dalje, most se zgrbio nad svjetlucavom vodenom zmijom, ogroman, čvrst i s kamenim gromadama koje su ulijevale povjerenje. U kraju iz kojeg sam dolazio, riječ ‘ćuprija’ označavala je tek mostić, nešto suprotno od čvrstog i trajnog, za razliku od ovog dinosaura iz turskih vremena, o kojem ću kasnije čitati u školskoj lektiri.

Majka je brisala prašinu s haljine na cvjetiće, koju je sama šivala par dana prije puta. Nisam se više jasno sjećao tog nedavnog vremena, tek fotografije na kojoj smo oboje bili obučeni u iste cvjetove - ona u ljetnu haljinu ispod koljena, s naramenicama koje su isticale njezinu ciganski tamnu put i ja, plavokosi dječak u hlačicama od istog, cicanog materijala.

Pružila mi je ruku, a ja sam važno stisnuo svoj oznojeni dlan uz njezin, kao da sam htio reći- ne boj se, tvoj muškarac zna kamo dalje! Nitko nas nije čekao osim tračnica, užih od metra, koje su vijugale preko litica do prvog naseljenog mjesta. Uvac! Kako je to zazvučalo sigurno, naseljeno, kao da nas čeka civilizacija, kuće i vreva ljudi. Sklonili smo jutene vreće s našim stvarima u grmlje i počeli hodati tračnicama. Bili smo sigurni, jer je drugi vlak ovuda prolazio tek sljedeći dan. Ti zadnji kilometri pješačenja prugom do Priboja činili su mi se najdužim hodanjem u životu. A opet, bila je to najveća avantura, a ja mamin muškarac koji nosi zavežljaj s vlastitom prtljagom. Bio sam odrastao.

Brojali smo željezničke pragove od mosta pa sve do malenih, usputnih stanica koje su imale tek kućicu i pokojeg skretničara. Smijao sam se imenima, koja su zvučala kao vrhovi planina - Strmica, Dolovi, Setihovo, Mrsovo, Rudo, Mioče, Uvac... uvce, uho tu jedino ima smisla, jer Drina u kanjonu zavija u u obliku ušne školjke. Na jednom od odmorišta, sasvim iznad rijeke, zavitlao sam komad drveta. Struje i virovi su ga ponijeli, a drvo je zaplesalo, jašući na vrhu iskričavih brzaka.

Već je padala noć, kad je majka odlučila da ne možemo dalje. Noge su joj bile izranavljene, možda jer je zadnje kilometre nosila i mene na leđima. Dok sam je grlio znojnim rukama oko vrata, prsti su mi klizili po njezinim kapljicama znoja kao po usporenom toboganu. Jedno sam vrijeme bio zabavljen gledajući njezine vratne žile, koje su od od napora pulsirale pod mojim prstima. Njihov ritam i otkucaji njezinog srca, dok me teglila kao bisage na leđima brdskih konja koje smo vidjeli u daljini, uspavljivali su me i polako sam tonuo u san.

Duboko ispod, Drina je hučala u mraku, a svuda oko nas odjednom se isprepleo višegradski most sa svojim kamenim lukovima. Od noćnih zrikavaca i svitaca zrak je vibrirao i bacao čudnovate sjenke, a klokot vode pjevao uspavanku. Ispočetka nisam razaznavao riječi, tek sjetnu melodiju. Samo sam slutio da sevdalinka, kao i sve druge u Bosni, pjeva o ljubavi, gubitku i zaboravu. Majka me položila na jednu od jutenih vreća s našom odjećom. U polusnu sam se gnijezdio kao mačka koja omekšava jastuk prije spavanja. Oči su mi bile teške, a kad sam konačno zaspao, jasno sam čuo sve riječi pjesme.

U lijepome starom gradu Višegradu
gdje duboka Drina vjekovima teče,
ostade mi samo tužna uspomena,
ašikovah s dragom skoro svako veče.
Pa i jutros slušam pjevaju slavuji,
na Bikavcu brdu grada Višegrada.
Ustaj curo mala, ružo procvjetana,
već je zora rana Drinu obasjala.
Evo sam ti doš'o, sjedim na Bikavcu.
Slušam Drina huči, novi dan se sprema.
Sve je kao nekad, pjevaju slavuji,
samo tebe draga na Bikavcu nema.
Višegrade grade, gdje je moja draga?
K'o da sa mnom nikad sretna nije bila.
Gledao sam Drinu dok me je ljubila,
zar je naše noći već zaboravila.

Ne znam jesam li sanjao, ili se stvarno desilo, ali i dan-danas jasno vidim majku kako iz zavežljaja vadi slike i spaljuje ih na vatri. Nekako sam znao da su to slike oca i nje, slike Osijeka kojeg smo napustili zbog još jednog očevog hira i neuhvatljive nostalgije za krajem u kojem je ostavio važan dio sebe.

Danas znam da je spaljivala mostove za sobom, a ovaj je bio tek prvi u nizu koji će uslijediti. Most na Drini za mene, petogodišnjaka, bio je kao ogromna i sjajna kula od visokih lukova koji nadvisuju piramide, a Drina bijeli vodeni zmaj koji vijuga i paluca jezikom od tisuću kapljica.

.........

Huk vode i lepet krila ptice stopili su se u jedan krik. Upravo smo prelazili most, nizvodno od hidrocentrale koja je vodenog diva pretvorila u obični i dosadni vodeni tok, koji ne sliči na Drinu mojeg djetinjstva. Obale su ravne, a prljava matica progutala je nekoć sjajnu vodu. Gledao sam u svoje ruke i dobio želju da zavitlam kamen i prebacim ga na drugu obalu. Da običnim zamahom ruke prebacim ovaj jadni most i još jadniju rijeku, koju sam sve te godine odrastanja zamišljao kao nepremostivu Amazonu.

Možda je kriva vizura djeteta, kojemu sve izgleda veliko i moćno kao u bajkama. Možda krivnja leži na onoj toploj, ljetnoj noći u kojoj smo majka i ja pješačili satima uz rijeku i baš svaki puta vidjeli most u daljini iza nas, kako prkosi pogledu i daljinama. Možda su ljudi i hidrocentrale, umjetna jezera i zauzdavanje obala pokorili rijeku i most na njoj i pretvorili li ih, zajedno s davnim legendama, u nešto obično i svakodnevno.

Zagledao sam se u središnji luk mosta i zureći čekao da se nešto desi. Nije bilo bukova, struja niti huka vode, jer su duboke, usječene obale gutale grgoljenje vode. Ali iskrice, nekadašnje srebro iz Drine mog djetinjstva i stihovi o Višegradu i čežnji, sve mi je to odjednom zaigralo i zatreperilo pred očima. Nisam znao gledam li u most i rijeku ili oni gledaju u mene, ponovno petogodišnjaka, koji se boji, čudi i divi nečemu iz knjiga i bajki.

Odjednom, stajao sam na odronjenom komadu zemlje, a bujica me, kao utopljenika, nosila prema sredini rijeke. Dok sam na odlomljenoj gromadi plutao prema središnjim lukovima mosta, pomislio sam kako stoljeća povijesti ipak ostave nešto dobroga. Meni su ostavili sliku mosta i rijeke, koja postoji u mojim sjećanjima, sve dok držim čvrsto stisnute oči i pratim svjetlace u daljini.

Wall, 10.12.2007.

Kako je moja debela sestra ugrozila Zemlju!

Moja sestra se propela uvis, ispružila ruku i dograbila Mjesec. Jedno ga je vrijeme držala u ruci, zagledajući radoznalo, a zatim iznenada privukla sasvim blizu ustima i zagrizla povelik komad njegove tamne strane. Progutala je s mukom, podrignula, a zatim ga odbacila nazad u njegovu staru putanju.

U tom je trenutku svijet odahnuo, izliveni oceani vratili se u svoja korita, trudnice prestale vrištati, a žene s menstruacijom (koja grozna riječ!) glasno zahvalile bogu- došao je kraj ekstravelikim ulošcima!

Sve je počelo par mjeseci prije, kad je Seka za nedjeljnim ručkom objavila da više neće držati dijetu. Sa strahom i nelagodom u očima otac je rekao:

- Ali, zlato,sjeti se prošlog povratka s dijete! Morali smo podići povelik kredit za hranu, a zadnju ratu još nisam otplatio!

Moja je sestra sebična, kao i svi u obitelji. Osim toga je i žena, a to govori samo po sebi. Drugi zbog nesretne ljubavi pate dostojanstveno, u tišini, upišu tečaj aerobika, ili nešto podjednako glupo, ali djelotvorno. To jest, barem za obitelj. Ali ne i ona! Kad je prekinula s prvim dečkom, imala je samo 50 kila. Kod raskida s drugim, otac je već kupio bravicu za frižider. Nije pomagalo, jer je moljakala hranu kod susjeda i sve užasno sramotila. Za cijelo to vrijeme patnje, hrana i šutnja bile su njezina jedna obrana od traume. Da smo tada znali ovo što sada znamo! Nikad, nikad joj ne bismo prigovarali. Pustili bi je da jede i pati, pati i jede, pa koliko košta da košta. Uostalom, novac je bio tek prvi od problema koji su se na našu obitelj, ulicu, poslije i cijelu regiju, spustili kao biblijska pošast.

Jedne sam joj glupe, nedjeljne večeri rekao da ima prištić na bradi. Bio je to početak smaka svijeta! Njezina debljina i sve širi stas (govorimo o razmjeri jednog poznatog tenora koji je zapio i zajeo ogromno bogatstvo i umro u financijskoj bijedi) u početku su bili tek mala sramota i strah oca, da je nikad neće udati. Da ćemo svi zajedno ostati u kući zajedno do smrti, radeći kao mravi na prehrani naše mravlje kraljice.

Ležala je izvaljena na jastucima, a njezine simpatične crte lica bile su utonule u nekoliko slojeva brade, kao kod nekog bezdlakog sharpei psa. Puzao sam na koljenima do njezine glave, da joj dam uobičajeni poljubac prije spavanja (otac i majka zaključavali su se s prvim sumrakom u podrum i nisu izlazili do jutra), kad sam je, sasvim priljubljen uz njezino lice, primijetio.Ta gadna, bjeličasta vodena izbočina odvlačila je pažnju od njezinih prekrasnih, ljubičastih očiju, punih usana i sasvim malenih ušiju, ukratko, zaista lijepe pojave.

Ustuknuo sam, preneražen i zabrinut, trudeći se da ona ne primijeti, ali avaj! Bilo je dockan, jer je Seka zabrinuto uskliknula:

- Što je Braco, reci mi, reci!!!

Zatim se počela kotrljati prema ormaru s ogledalom. Da, trudila se kotrljati tiho, jer ustajanje nije dolazilo u obzir, ali potmula tutnjava uzdrmala je kristalne čaše u regalu i jeftina dvostruka stakla na prozorima.

Nisam čekao njezin krik očaja i bijesa. Potrčao sam, koliko su me noge nosile, prema garaži, uvukao se u prtljažnik auta i ondje još, za svaki slučaj, prstima začepio uši.

- Aaaaaaaaaaaaaaaa, bubuljica!!!!!

Psi u susjedstvu bijesno su zalajali, ali se lavež učas pretvorio u cvilenje i zavijanje. Mogli smo već tada znati, jer psi imaju stoput jača osjetila od ljudi, predosjete katastrofu daleko prije drugih živih bića.

Od tog je dana moja sestra otvoreno, bez skrivanja i s nekim ubilačkim bijesom u očima, jela sve do čega bi se dočepala. Više uopće nije išla na spavanje, da ne gubi vrijeme kotrljajući se do kuhinje.Također, vremena za klasični san nije bilo, jer se potraga za jelom pretvorila u nesmiljenu potragu za Svetim Gralom.

Vremenom, pojam 'hrana' dobio je svoju relativizaciju, kad smo je ulovili da žvaće nogu od antiknog stola, na kojem su bili skoreni ostaci neke prolivene juhe.

- Dobro je mirisalo!- bio je njezin jedini komentar, pa smo počeli kupovati starinske poluraspadnute komode da ja zadovoljimo. Jedna bi joj trajala i po tjedan dana, jer je zaista uživala u jelu. Nije se žurila, kao mi ostali u obitelji, koji smo jeli poskrivećki, gutajući zalogaje bez žvakanja, neprekidno se osvrćući preko ramena.

Netko naivan, gledajući s strane, mogao bi se upitati- zašto je Seka zatvarala oči pred stvarnim problemima i svoje frustracije liječila hranom? Zašto nije bila upornija u potrazi za dečkom, seksom, nekim drugim ispunjenjem? Uz toliko frustriranih, pa i perverznih muškaraca, kojima bi ona bila dovoljno dobra, zašto je naivno vjerovala u Ljubav, Mir među ljudima, Djeda Mraza i vaginalni orgazam? Zašto se grčevito držala tih bajki, koje su mnogim muškarcima i ženama, bez obzira na starost, došle glave na ovaj ili onaj način?

Bilo kako bilo, Seka se okrenula jelu, a naš kraj počeo je siromašiti. Prve krađe hrane po samoposlugama dovukle su policiju baš svima na vrat. Ispostavilo se, da ne krade samo stari (pred sucem za prekršaje branio se da je ona tri kartona trulih banana našao iza trgovine i mislio da su za kontejner, a Seki su bili ukusna zanimacija čitavo popodne, uključujući i ambalažu). Počeli su sustavno krasti baš svi- neki da nadoknade vlastite opelješene frižidere, a drugi su, opravdano sluteći nestašice na komunalnoj razini, počeli stvarati zalihe iza blindiranih podrumskih vrata.

Sekina zla sudba potakla je migracije iz našeg kvarta, uskoro i cijelog grada. Vrijednost nekretnina je rapidno padala, a česti sponzorski ugovori svjetskih TV stanica (CNN, ABC, FoxTV, Cartoon Netwoork) Seki su, istina, donosili kamione hrane jedno vrijeme, ali je novotarija ubrzo splasnula, a svjetski je TV cirkus otišao za novijim, uzbudljivijim vijestima.

Kad je prva tvornica traktora u našem kraju stavila ključ u bravu, moj otac se za nedjeljnim molitvenim stolom samo gorko nasmiješio i konstatirao:

-Traktori su prošlost posvuda, ne samo u našem kraju. Tko će obrađivati zemlju? Barem će Seka imati što glodati jedno vrijeme, jer su, uz napuštenu seriju traktora, ostavili i tanjurače i drugu priključnu mehanizaciju.

Jednoga jutra smo svi doživjeli šok. Kad smo otključali debela dvostruka neprobojna vrata na atomskom skloništu u koje smo se preselili (nitko poslije zalaska Sunca više nije bio siguran, jer je Seka počela nekontrolirano mljackati u snu i puzati u potrazi za nekom hranom, svejedno u kojem obliku), imali smo što i vidjeti!

Ogromni krater ispred kuće i zaorani trag Sekinih ogromnih stopala (u međuvremenu je i Borovo prestalo proizvoditi gumirane nazuvke za nju, jer je Država odbila plaćati zaostale račune za repromaterijal i zalihe obuće za protekli mjesec). Znam, pitate se, zašto toliko obuće? Seki je guma mirisala prefino, pa je novi model na nogama izdržavao tek jedno prijepodne.

Dakle, Seke više nije bilo, a vijesti su javljale da stoji na vrhu Everesta i pokušava dohvatiti Mjesec. Nagađam, da je slutila kako je taman toliki da joj može utažiti glad ili da je žut i ukusan kao najfinije biskvitno tijesto. Iskreno se nadam da nisam ja krivac, jer sam joj, kao maloj, pričao bajke o čaroliji mjesečine.

Seka stoji na Himalajama i podriguje zadovoljno, a staklenički plinovi buše rupe na atmosferi kao na švicarskom siru.

Pišem ovo zadnjim atomima snage, jer zraka više nema, a paklene sunčeve zrake spržile su tlo već prošli tjedan. Ovdje pod zemljom nije loše, barem ćemo umrijeti pokopani, ali brinem za Seku. Znam da je vani, i da stoljetna glad još traje. Dobro, Mliječna staza je ukusna, ali gdje je tome kraj? Zašto, o zašto, je sudbina planeta u rukama žene, žena općenito? Zašto im potraga za ljubavlju uvijek završi katastrofom nekog poznatog ili nepoznatog mikrosvijeta, glađu koja uništava fino izbalansirani Svemir?

Sto metara pod zemljom, zauvijek osuđen da ostanem u mraku i nadi da će Sekinoj potrazi i gladi jednom doći kraj, urlam bez glasa u najcrnjoj tami:

- Zašto? Zašto???

Wall, 02.12.2007.

Sjedio sam u parku i povraćao. Svaka nova kontrakcija donosila je sve manje žuči na jeziku, a onda sam konačno prestao rigati. Nisam ni pokušavao ustati. Nisam tražio pomoć od rijetkih prolaznika kroz park. Čemu? U ovom gradu bio sam tek još jedan pijanac u smradu alkoholnih isparenja i rigotine.

Marijana i njezino pitanje vratilo me u osnovnu školu, na sat razredne zajednice.

- Gdje ste vi bili za vrijeme rata?- učiteljica je pitala, a Marko je skupio ramena i gledao u pod. Iza njegovih leđa razred se utišao, očekujući odgovor.

- U Sloveniji, kod rodbine – rekao je konačno, lica crvenog od srama, dok su djeca iza njega odjednom zažagorila.

- Kukavica, otac ti je kukavica, a i ti s njim! – skočio sam iz klupe, mašući pesnicom. – A moj je poginuo za Hrvatsku!

- Mir, djeco! – učiteljica je podigla ruke s dlanovima prema dolje, utišavajući graju, a zatim strogo pogledala Marka.

- Možda je tako kako kažeš, ali svejedno ne možeš vratiti zadaćnicu s praznim listovima. Ako ti otac za vrijeme rata nije bio u gradu, onda si trebao napisati izmišljeni sastavak, kakvim ti vidiš oca u ratu. To je u književnosti dozvoljeno, čak poželjno – učiteljica mu je pružila zadaćnicu i upisala jedinicu u dnevnik.

Još tada sam znao da nije bilo baš tako. Moj otac je ubijao za Hrvatsku, a onda se jedne pijane večeri raznio bombom u parku. Možda više nije mogao živjeti sa slikama iz vlastite glave? Možda su bombu aktivirale prikaze iz njegovih noćnih mora? Godinama sam s nelagodom prolazio pored gromade stijene s mramornom pločom sa zlatnim slovima, koju su mu suborci postavili baš na tom mjestu. Zamišljao sam kako je iza eksplozije ostala rupa koju nisu željeli prekriti zemljom. Ili nisu uspijevali, jer bi svaki novi nanešeni sloj propadao u zemlju, kao da ga duhovi ubijenih gutaju i vuku u središte zemlje, dok se pokušavaju probiti na površinu.

Ponekad se probudim u znoju i mislim, kako zgrčena lica krvavih grimasa nisu iz mojih sjećanja, već njegovih.

Markov otac je kukavica i izdajnik, jer je odveo obitelj na sigurno, dok je moj otac branio sve nas. Zamišljao sam ga kako neumorno stavlja granate u minobacač, čiji huk i tresak zaglušuju svaku neizgovorenu riječ, misao, zebnju u tišini između dva granatiranja i strah u pothodniku na trgu. Moja usta izgovaraju napamet naučene laži kao mantru koja rastjeruje sumnje i ublažava bol zbog toga, što ga nema. Mog oca nema. Nisu ga ubili neprijateljski meci, niti granate koje su padale posvuda. On sam legao je na bombu jedne obične večeri, kad su se duhovi iz glave konačno susreli s onima iz boce.

Jedni su bili generali i u toploj sobi zapovjedništva grada pravili spiskove, a drugi su, kao moj stari, slijepo vjerovali tim spiskovima. Znam da nije uživao dok je to činio. Znam da je vjerovao da spašava grad i mene, kad im je ruke vezivao žicom i pucao u potiljak.

- Što si ti radio u ratu?- pitala je Marijana otrovno, a ja sam povraćao. Ništa, bio sam premali da natjeram oca da otvori oči.

Kameni podsjetnik na heroja i bombu bio je težak kao desetak mrtvih tijela. Vukao sam ta tijela u obliku besmislene gromade, vukao i kotrljao do kraja parka, gdje me čekao parkirani prastari Golf. Dok sam utovarao granitnu nakazu sa zlatnim uklesanim slovima i državnim grbom, disao sam punim plućima. S olakšanjem. S ritualnim opraštanjem. Put me, kao i njega te devedesetdruge, vodio prema rijeci.

Kad sam ga zakotrljao prema vodi, pljusnula su tijela i prekrio me val, ali kunem se - kamen nije potonuo. Plivao je, onako nezgrapan i težak, lagan kao pero na površini vode, dok su uklesane riječi lelujale i tiho mrmljale uspavanku.

Leševi plove, njišu se i plove
zeleni, teški, modri, naduveni
krupnjaju, rastu, kao da se tove
a onda stanu, kraj obale crne

Danas sam slobodan. Ne pijem i svoju djecu učim kako su oni moja jedina domovina. Vlastitu slobodu i mir kupio sam onog trenutka, kad je kamena rugoba u počast jednom ludilu otplovila niz rijeku da se pridruži svojim žrtvama.

 Wall, 27.11.2007.

Narikača

Narikača me uhvatila za nadlakticu i unijela mi se u lice: - Za djecu besplatno!

Oči su joj bile olovne, sive boje i suženih zjenica, u skladu s naboranim licem i prozirnobijelim, uskim rukama jako izraženih vena. Stresao sam se od dodira oznojenih prstiju, hladnih i ljepljivih kao sama smrt. Baš prigodno, pomislio sam nad svježe iskopanim grobom, dok je klečala na ilovači, zagledana u raku. Uz maleni, bijeli lijes stajali su roditelji skamenjenih lica. Bez riječi i pokreta, zamrznuti u boli, buljili su odsutno negdje iznad čempresa. Tišina je bila zaglušujuća, a odsustvo svjetine i svećenika, toliko uobičajenih na pogrebima, još više je isticalo besmislenost i samoću umiranja, posebno djeteta, kojeg je Drava skrivala tjednima nakon utapanja.

Već mjesecima je dovodim na groblja, ugovaram njezine usluge s ožalošćenim obiteljima i strpljivo čekam da odradi svoj posao. Navikao sam slušati njezine jauke i plač za novac, pokušavajući misliti na nešto drugo, dok sahrana ne završi. Njezini jecaji kidaju dušu i otapaju najtvrđa srca. Baš svaki put gledam kako suzama natapa lijes i prve busene zemlje, a onda ustaje i odlazi. Nikad ne ostaje do kraja. Kaže da je sve gotovo s prvim suzama, a duša odlazi brzo, bez zastajkivanja.

Ovaj puta je ostala do kraja. Grobari su lopatama već završavali maleni humak i položili vijence, a onda je još klečala uz grob. Po roditelje u crnini došao je vozač i obzirno ih pridržavajući poveo prema parkiranoj limuzini. Narikača je ustala, brišući lice blatnjavim dlanom. Pogledala je kroz mene i rekla umornim glasom: - Vodi me odavde!

Nikad se nisam usudio pitati zašto ne naplaćuje na ukopu djece. Nisam želio njezine tajne. Bilo mi je dovoljno da znam da je dobra žena i brižna pomajka mojih dviju kćeri iz prvog braka. Žena me ostavila, otišla za boljim životom, a ova se samo pojavila jednog dana na vratima i rekla kako će se brinuti za djecu. Ako želim, i za mene. Nisam se protivio. Valjda je oduvijek imala taj dar iskreno i očajno zaplakati za nekim, da ti se stegne u grlu. Znam po sebi, kako je teško pustiti suzu, a bila je šteta ne iskoristiti taj njezin dar. Sa ožalošćenom obitelji bih ugovorio cijenu i uzeo novac, a na groblju bi joj samo klimnuli da počne. Ne jednom sam čuo komentare, kako njezino naricanje za pokojnikom vrijedi više i od limene glazbe. Inače nije tankoćutna osoba, prije će biti obrnuto. Ogrubi se valjda od previše suza. Ona bez samilosti kolje kokoši i zečeve za škrinju, a jednom je stotinu pilića potamanila u istom danu, očerupala i očistila. Na pola tog krvavog posla pukao joj nož, pa im je jednostavno kidala glave. Strašan prizor, od kojeg sam morao pobjeći u kuću, zatvoriti se i čekati dok me ne pozove. Ali ljudi - ljudi su bili druga priča. Žalila je za svakim iskreno i bolno, bez pretvaranja. Vidjelo se to na njezinom licu, u borama i grču oko usta i suzama zamrljanom pogledu, dok je odlazila s groblja.

Ponekad bih, u dugim večerima uz vatru zapodjenuo razgovor o njezinom životu prije nas. Samo bi zurila u vatru i odsutno promrmljala: - Pusti! Onda bi me pogledala očima od sjena, oblaka i vode, pa bi mi nešto teško sjelo na grudi i nisam mogao disati. Kad bi me sljedeći put pogledala, bila je svakodnevna seljanka i domaćica, koja brine ovozemaljske brige.

Po nju su u Tenju dolazili sve češće - Osijek se širio, znali smo to po sve dužim ulicama i sve širim grobljima. Išli smo na retfalačko, donjogradsko, novogradsko i kod Svete Ane. Ona bi ponekad spominjala i neka nepostojeća, jedno staro švapsko i jedno bolničko groblje, nad kojima se sad uzdižu zgrade. Nisam se usuđivao pitati, koga je tamo ispraćala.
Ponekad bi tražila da je odvezem na šetalište uz Dravu. Spustila bi se sasvim niz bent do vode i gazila polako, nogu pred nogu, zagledana u prljavomutnu maticu rijeke. Sjeo bih na klupu na promenadi i strpljivo čekao. Štogod da je tražila na vodi, nije dolazilo, a ona bi se, pomirena, vraćala meni i seoskom životu na rubu velikog grada.

Ponekad bi na šoru za mnom i mojim kćerima kakav bezobrazni deran povikao: - Eno onih od narikače!

Nismo se obazirali, moje djevojčice ni ja. Znali smo da je dobra žena, koja tek ima ružan posao, rabotu mučnu ali potrebnu ljudima. Nije lako plakati, probao sam puno puta neuspješno. Kad god bi mi bilo teško, pokušavao sam jecaj ispljunuti kao gvalju ili truli zub što se odlomio i zapeo u grlu, ali nije išlo. Uvijek bi to ispalo kao krik u ljutnji ili laž koju neuspješno zaodijevaš u istinu. Možda zbog vjerovanja da muškarci ne plaču, ili zbog teškog života na selu, gdje ne plačeš ni kad ti crkne krava zajedno s teletom. Bog zna zašto.

Tog nedjeljnog popodneva povela je djevojčice na rijeku, da slušaju kreket žaba na staroj Dravi i puštaju vjenčiće od cvjetova nizu vodu.

Dobro mi je došlo par sati odmora. Napunio sam kadu vrelom vodom i namakao se, sve dok me naježena koža i zvuk zvona nisu prenuli iz drijemeža. Ogrnut ručnikom, stajao sam na vratima i slušao policajce kako govore nerazumljivo i bez smisla o mrtvoj djeci i ženi koja im je držala glave pod vodom. O ludilu i bolnici, bježanju i utapanju djece u rijeci. U rijekama.

Ti ljudi na mojim vratima možda još tamo stoje i pričaju. Možda, kažem. A možda su već odavno otišli? Ne znam. Sjedim u kadi, drhtim i ne prestajem plakati.

Wall, 15.11.2007.

Pogrebna povorka hoda sporim korakom iza svećenika koji, tobože zadubljen u molitvu, odrađuje uhodanu i dobro plaćenu šihtu. Limena glazba svira gnjecavi set, započinjući s izlizanim zahvalama za svaku riječ dragog pokojnika. Fala? Ne, hvala! Sjećam se, oduvijek sam govorio : Kad odem, svirajte mi nešto veselo, a ne ove standarde lažne sućuti.

Propaganda, kako su svi sveti i blaženi, ako se utope u pravom vjerovanju, užasno iritira. Gad, kojeg upravo sahranjuju, zbog kojeg je baka Roza prolila mnogo suza i zbog kojeg je žiga u slomljenoj ruci kad se sprema na kišu, odlazi uz mnogo lažne pompe. Previše vijenaca, previše svijeća, ako mene pitate. Religija je opijum za mase, kritizirao je Hegela jedan bolji filozof još davne 1844.godine. Ali, svakom dojde smrtna vura i onda je frka i 'vuna', a zlatne, sunčane obale mame, baš kao i obećanje vječnog života.

Baka Roza ne žuri za dragim pokojnikom, iako joj nedostaje. Misli, kako on sad maršira s drugim svecima na nebu. Za svaki slučaj, kupuje još jednu svetačku sliku i vješa uz one druge dvije. Kad se Mjesec zakrvavi na nebu, kad trube Jerihona zaječe, bit će smak svijeta. Ona je cijelog života pobožna, podložna ljudskim i božjim zakonima, ali zna da Svevišnji u svom pravednom gnjevu i žaru može lako i pogriješiti, pa se osigurava da On prepozna kuću gdje ga štuju. Slike su napravljene u Kini, tamo su budisti ili bezvjernici, ali ne mari. Baka zna da Svevideće oko, kako mu ime kaže, sve vidi, pa drhtavom rukom skida etiketu 'made in China' i cijenu. Spasenje je prilično jeftino ovih dana.

Hodam polako za procesijom. Kovčeg za svećenikom, baka za lijesom, rodbina za bakom, susjedi i poznanici koracima mjere put do svetosti.

Limena glazba je sastavljena od pijanaca i mrtvih puhala Tip s činelama blazirano kopa nos, jer njegove su udaračke dionice rijetke i ritmički neopterećujuće. Ta uniformirana bend-banda nikad nije čula za živost i veseli štih pogreba u New Orleansu. Da barem ubrzaju ritam ili korak, da ova farsa završi što prije. Svećenik otaljava litaniju o dragom nam pokojniku, a dvije babe ispred mene ogovaraju ga, kako već izjutra popije litru crnog prije jutarnje mise.

Zastrašujuća je spoznaja, da su možda svi već odavno mrtvi, samo još toga nisu svjesni. Ili možda jesu? Sve više je ulaštenih grobnica od skupog mramora, s imenima i unaprijed sročenim posljednjim pozdravom počivali u miru!, ali bez datuma ili godine smrti. Mnogi se od rođenja pripremaju za odlazak u nebo. Ti budući sveci, prije nego počnu marširati, škrtare na sebi i bližnjima, kako bi za života imali što sjajnije spomenike. Kao da se trajanje u vječnosti može osigurati ikako drugačije nego uspomenama.

Ja to znam najbolje, često zavirujući u srca onih koje sam ostavio stoljećima prije. Ili je to bilo tek prije mjesec-dva? Ne znam, s ove strane oblaka vrijeme je relativna kategorija. Bestjelesno zavirujem u dašku vjetra, šuštanju lišća ili stranice knjige, koje okrećem uzdahom.Navodim ih da podignu pogled, pa im se zagledam u kosti, ožiljke i sjećanja na vrhovima prstiju.

Na koncu listopada, samo jedne noći u godini, kalendari i vlakovi zastaju da bi se ljudsko vrijeme poravnalo s prirodom. Tad uskočim u neko tijelo i pridružujem gomili, postajem još jedan svetac koji stupa.

A kad se Mjesec zacrveni od krvi znam, sjetim se, kako krvarimo da bismo se obnavljali. Da bi ljudi, sveci i demoni u jednoj osobi, mogli hodati Zemljom. Jednom. Jedan, jedini krug. Jer ovo što sada imamo, ovo šuljanje u vjetru, ovo sjećanje trave, statički elektricitet uspomena nije život, iako traje vječno. Nedostaju mi noge, ruke, šum krvi u ušima. Ako upravo sada hodate i netko misli u vašoj glavi tuđim mislima, to smo mi, ljudi bez tijela. Ovo nije život, ovo je mučenje. Lažu vam, kad kažu da je ovdje bolje, jer nije. Ne žurite s odlaskom u vječnost. Nedostajat će vam tijelo, tijela, baš kao i meni.

 Wall, 28.10.2007.

Deset pornografskih priča

 Prva

Stajala je na vrhu stepenica, skrivena iza sunčanih naočala i suzdržanog osmijeha, dok su joj bedra izdajnički drhtala od želje. Iz gro-plana, pogled mi je skliznuo niz erotične usne i push-up grudnjak koji je branio neobranjivo. Testosteroni su preuzeli kontrolu nad vidom, a fokus se ubrzano sužavao, sve dok se žuta pjega nije poklopila sa samim središtem svemira, zgodno smještenom među njezinim nogama. Naše su se sjene požudno bacile jedna na drugu, dok su se tijela tek ovlaš dodirnula u predstavi za slučajne promatrače. Loše prikrivena želja spuštala se Nijagarom uz zaglušujuću buku u ušima.


Druga

Unutar četiri zida, materija se počela transformirati u energiju. Njezina je bila kontrolirana i usmjerena, dok se moja rasipala. Ruke su mi petljale sa zatvaračima, prorezima i formama, dok su nas njezine jednostavno zagrlile. Kao i svaki drugi slijepac, oslonio sam se na dodir jagodicama prstiju. Njezine su poruke bile 'uzmi me', a moje - 'utapam se'. Uronio sam u njezinu kosu i ugledao naše ogoljene žudnje iza ogledala. Iskeženi očnjaci bili su spremni za gladno proždiranje, mnogo prije nego je pala noć.


Treća

Zaronila je rukama u mene, kao filipinski iscjelitelji koji vade organe bez kapi krvi. Gledao sam kako mi prebire po utrobi, a pulsiranje mojeg tijela u njezinim šakama činilo se nepravilno, prebrzo, u aritmiji. Pucketanje statičkog elektriciteta ispunilo je zrak mirisom ozona, a sjaj isprepletenih aura zabljesnuo je sobu kao Faradejev kavez. Ili je to bio Teslin pronalazak? Jedno sam sigurno znao iz popularnih filmova - u takvom je kavezu najsigurnije za vrijeme oluje, jer udari groma ne dopiru u unutrašnjost. Kao dvije crne pantere, kružili smo jedno oko drugoga, predosjećajući neizbježno.

Četvrta

Kad sam sklopio očnjake oko živog mesa, poznati osjećaj na jeziku i nepcu ispunio me potrebom da se oglasim režanjem, koje prelazi u krik, pa jauk i konačno - u urlik. Urlikanje na mjesečini ljudi-mačaka, bez straha od lovaca s puškama za uspavljivanje. Njezino pulsiranje na trenutke bi se poklopilo s mojim vlastitim, a jedna zajednička plavičasta vena, nabrekla od nadolazećeg plimnog vala, omotala se oko nas kao divovska anakonda. Bili smo Amazona, koja se razlijeva i prijeti da potopi sve pred sobom.

Peta

Uranjanje je započelo naglo, nenadano i bez uobičajenih nedoumica plivača pred nepoznatom rijekom. Nije bilo ispitivanja dubine, straha od nepoznatog dna, brige oko sudara vrelog i još vrelijeg. Tko će preživjeti bilo je potpuno nevažno pitanje, lažna dilema razriješena još prije nego je slučajna misao dotakla dno svijesti, da bi nepovratno potonula. Ponornica se ulijevala u ponor, koji je gutao ponornicu, brzim, odsječnim zamasima bujice o stijenke spilje. Negdje s druge strane planine, bujica će u smirenijem naletu prijeći u mirniji tok, ali o tome nijedno od nas nije vodilo računa. Što bude - bit će; kad se desi - desit će se, fatalizam predavanja upravljao je našim brzacima, hridima i ponorima.


Šesta

Moji pipci hobotnice omotani su oko njezinih. Priljepci na ticalima stvaraju na koži hermetički pritisak bez atoma zraka između naših koža. Uzalud se trudim raspoznati, čiji su udovi koje gledam u čudu, jer prkose osnovnim zakonima anatomije i fizike čvrstih tijela. Ne krutih, nikako ne krutih! Jednom u budućnosti, kad bude moralo doći do razdvajanja, brinut ću o tome, koja dio tijela pripada njoj. Za sada, mi smo jedno tijelo koje lebdi u vakuumu. Uskoro će mi zrak biti potreban za disanje. Ali, još ne! Još udišem nju i ona mene.


Sedma

Plime i oseke se smjenjuju s mjesečevim mijenama kao na vrtuljku, ili školskom prikazu kretanja nebeskih tijela. Ona je Luna, a ja u cikličkim plimama mlađak, koji u četvrtima nadire prema punoći uštapa. Ona je ramazan, a ja punih usta, ali još gladan, prekidam njezin post. Ona u svom kruženju oko mene sakriva zvijezde, a ja se s njom dižem i spuštam u ciklusima koji tjeraju kukce na bezglavi let ka prekomorskim zemljama. Od udara meteorita ona podrhtava, a helij i argon utiru put toplini i svjetlu neona u mojim zjenicama. Padam u vulkanske kratere, koji vode do mjesečevog Mora smiraja i tišine.


Osma

Ležimo u plićacima vlastitog znoja i prstima iscrtavamo naše putanje u pijesku, koji iz klepsidre polako curi prema kraju ukradenog vremenskog odsječka. Ne obaziremo se na zrnca pijeska, još ne. Još se broje u tisućama, ali vrijeme ubrzava svoj ritam kao zmijski pokreti kroz vodu. Kradom upijam njezine kapljice za neko buduće vrijeme, kad će poslužiti za preživljavanje u pustinji. Razdvajanje u dva zasebna organizma još nije započelo, ali ta neminovnost visi nad glavama kao oštri rubovi palminog lišća. Pokušavam ih odgurnuti izvan vidokruga i pri tom zasiječem dlan. Krv napokon počinje teći. Vrijeme je.


Deveta

Stoji na dnu stepenica, koje su inverzijom okrenute prema dnu. Što više silazi, to se više odmiče od mene i vraća talogu svakodnevice. Ali, ovog puta prati je moja sjena, koja se preko zidova proteže kao pijavica, tiho i nečujno slijedeći njezine korake. Potez genija, uvjeravam se i nadam kako barem moju sjenu može uvijek nositi sa sobom, čak i na sunčan, ljetni dan. Dok joj mašem, moja vlastita sjena odmahuje i pravi nad njom suncobran sa zaštitnim faktorom 50. Neka bijelo ostane bijelo, kao da poručuje oboma.


Deseta

Ne javlja se, zauzeta je, a oštra bol u slabinama podsjeća na prazninu. Tješim se, spojene smo posude, pa je i bol zajednička. Nije to bol od koje se skupčaš na podu i želiš da nestane kao rukom odnesena. Više je kao ožiljak, koji svrbi kao podsjetnik, probada kao upozorenje pred kišu, zapeče kad se konačno okrenemo prema samima sebi i gledamo iznutra. Fokusiram pogled prema preponama. Pozvonim joj dvaput dugo i jednom kratko tim svojim pogledom na daljinu i mantrom sklepanom nabrzinu, pred kišu. Znam da me čuje.

 Wall, 10.10.2007.

Moje je ime Bashkim, ali me u Hrvatskoj svi zovu Paško. Tu sam već dvadeset godina, ne smeta mi, iako moja najmlađa, petogodišnja kćer kaže da je Paško jedan patak. Dobro pamtim da se taj simpatični gubitnik iz stripova prije zvao Pajo Patak. Valjda zbog Gornjeg Milanovca, a mnogo prije nego je kod nas Milanović postao popularan, ime su mu promijenili. Ni mene tako ne pitaju, nego mi samo promijene ime i prave se ludi. Kad svratim kod druga iz vojske u Beograd, zove me Boško. Valjda mu je tako lakše zbog žene, ne mora joj previše objašnjavati. Ona uvijek pita kako se zoveš i odakle su tvoji.

Ali, da počnem priču ispočetka. Priznajem, tom sam mladiću polomio noge, ali ne na nacionalnoj osnovi, kako piše u optužnici. Pretpostavljam da su mu noge podjednako nacionalno osviještene, barem kao i glava ili ruke. E, ruke mu lomim sljedeći put, čim stvari malo slegnu i policija prestane da me traži.

Taj dečko, istina, ima hrvatsko ime, ali mene nije briga. Kad sam ga dohvatio bejzbolskom palicom, pazio sam samo da ne udaram po glavi. Svi su odmah pretpostavili da je Srbin, pa je to bilo u redu. U ljutnji i šoku, potvrđivao sam sve što su pitali, a onda me poznanik, šef lokalnog ogranka stranke na vlasti, dugo tapšao po ramenu. Bravo, tako im treba pokazati! Sredio mi na policiji da me odmah puste i da se prijava negdje zagubi. Rekao je, ako drugačije ne ide, onda barem u zastaru!

Ovdje u Zagrebu me cijene, jer redovito dajem priloge za pravu stvar. U voćarni je na vidnom mjestu obješen pokojni Predsjednik, to jest slika, a na slici On kako se rukuje sa mnom, a onaj mu zloslutni cerek ravno u kameru! Slika je odmah ispod grba za Zlu ne trebalo. A, trebalo je i dobro poslužilo mnogo puta. Devedesetih, ta me slika koštala petsto hiljada dojčmaraka i vrijedila je svake marke. Meni glava i kuća, o djeci da ne govorim, vrijede mnogo više.

Poslije je ispalo da sam prevarant i da mrzim svoju drugu domovinu. Jer, dečko je, izgleda, Hrvat. Meni je svejedno, ali njima nije. I sad sam kod strica na Kosovu. E, tu vam je tek ludnica! Kad god dođe netko od brojne rodbine, s vrata pita gluposti i predlaže svašta.

Nude mi kalašnjikove, kineske i bugarske, jeftino. Pitaju, hoće li nas Amerika sutra priznati. Pa, zar nije već odavno, čudim se naivno. Ma, Kosovo, našu Republiku! Onda krene rasprava za stolom: Hrvati će nas priznati, jedva čekaju da napakoste Srbima; Slovenci, opet, sigurno neće! Pokupovali su pola bivše države i prave dobar biznis. Neće ljuljati vlastiti čamac, nisu blesavi. Jedni u Bosni sigurno hoće, a drugi stoposto neće! Crna Gora bi htjela, ali boje se, jer sjede na buretu baruta. Njemačka sigurno, ali samo ako su svi, pa i Srbija, prvo u Europskoj Uniji. Kome i kako da njihov telekom fakturira, ako nije sve pod istom kapom?

Ne smijem priznati naglas, ali - briga me za republiku, samo da bude mir. Kako ćemo dopremati lubenice, ako sad bukne novi rat? Makedonija će planuti kao šibica. Ima da mi propadne posao i budući život djece i njihove djece. Moja žena već sad ima preko sto kila. Ne mogu zatvoriti voćarnu i otvoriti slastičarnicu.

Mršav sam, od briga i nervoze sve tanji i puno pušim. A ona, u voćarni i bez kolača -sve deblja. Katastrofa! Kao da mi se ruga, jer baš joj to omiljena uzrečica. Stavi ruke na svoje pozamašne bokove, nagne glavu ustranu, namigne i kaže, rastavljajući slogove: Ka-ta-stro-fa!

Otkad sam tom dečku polomio noge, više se niti ne smije. Prije je uvijek bila vesela, pjevala po kući, čak i dok je istovarala teške sanduke s voćem i povrćem. A odonda, samo šuti i povremeno teško uzdahne. Jadne moje Melita, Mirela i Marinela! Njima je najgore. Tatu im traži policija, a mama samo uzdiše.

Priznajem, tom sam dečku polomio noge, a on meni sve. Moja srednja ima samo četrnaest godina i jako ga voli.

Kako će sad, trudna, nastaviti školu?

 Wall, 04.10.2007.

Popovača blues

Grandiozno zdanje grofova Erdody propada dostojanstveno. Kurija u kojoj su uglavnom muškarci i tek pokoja žena, najčešće alkoholičarka u bijegu od života. Ili još gore, ista takva s titulom psihijatrice. Ja sam i pijan i lud, a terapiju sam ispočetka primao na odjelu za granične. Trenutno sam na odjelu IIA, gdje me prisilno liječe od alkohola i sumanutih tlapnji da nisam Hrvat. Ili Srbin. Bosanac ili Albanac, svejedno. Kad govorim, moja psihijatrica na grupnoj terapiji uvijek pada u vatru:

- Iluzija je, da nisi ništa (obratite pažnju- govori mi 'ti', tek jedva prikriva otvoreni prezir prema meni i ostalim bolesnicima). Nema više Jugoslavena,dragi moj! Toga smo se, hvalabogu, riješili s dolaskom jedine nam i vječne Domovine.

- Ako već morate, svrstajte me pod Mongole - kažem ravnodušno. Rado bih joj se suprostavio, ali sedativi su prejaki, a slobodna volja u tragovima, česticama, slobodnim radikalima. Ipak, ne dovoljno radikalnima.

Tko ne upali svijeću, neprijatelj je i petokolonaš – državotvorna je mantra ovih dana, a ja bih najradije upalio auto i vozio dok ne ostanem bez goriva. Ili do omrznute slovenske granice. Slovenija, moja dežela, kao što je već bila mnogim otpadnicima od vjere i nacije. Istina, govno si ako nisi Slovenac, ali barem nisi Neprijatelj. I dozvoljeno je žaliti sve, pa i tuđe.

-Naše su žrtve svete -moja je psihijatrica Mirela mlada žena. –Jeste li koga izgubili u ovim balkanskim ratovima?- pitam obzirno i s pijetetom. Meni su sve žrtve podjednako strašne. Jednako vrijedne.

-To su Balkanci napali nas, MittelEuropu i Austro-Ugarsku - viče moj cimer sa svojeg željeznog kreveta. Potpuno je lucidan i umislio je da je veliki Hrvat, sam Franjo dapače. Boji se izaći iz sobe i često provodi vrijeme pod krevetom. Strepi od atentata. U Sarajevu ili Drnišu, svejedno. Moja je paranoja neobična, kao i sve na meni. Bojim se, kako me žele prisvojiti sva ta ostrašćena balkanska plemena, kojima teorija krvi i tla još vitla vijugama kroz genetski kod pradjedova. A neminovno me sustižu i prijete, kako će me dobiti, makar na Prosekturi.

Dok se Zagreb slavno urušava u balkansku histeriju i dekandenciju, a podzemne vode proždiru temelje zgrada, faraoni sanjaju o uljuđenoj Europi i metrou ispod metropolisa, zadnja stanica Popovača.

- Lud sam i žedan, priznajem -ali svi zločini su mi isti –ustajem i držim vatreni govor u sobi za terapiju, dok noćna sestra vadi ampulu i kucka noktom po injekciji.

Generale na slobodu, kalašnjikove u svaki dom - natpis je na ulaznim vratima, rukopisom sestrine grube,seljačke ruke. Srećom, njezino je srce meko, pa ne zamjeri što kidam i gazim njezin natpis i mantru ovog odjela. Dok me vežu remenjem, na ulaznu kapiju bolnice pada prvi mrak. Dostojanstvena kurija, sa visokim lučnim stropovima, širokim hodnicima i jadnim, ludim, neizlječivim Balkancima s genom samouništenja, gleda nas kako se mimoilazimo i gunđamo jedni drugima u bradu. Faraoni, Franje- Josipi i Asiški, Napoleoni i drugi samouki generali, ubojice i sveci-pravednici za našu stvar, znamenja, zastave i kost u grlu koja guši.

Doviđenja, dragi, doviđenja......

Dok bježim preko visoke ograde, noć prekriva strogo kontroliranu idilu, mrtvo tijelo glavne sestre i tisuće komadića mojeg bolesničkog kartona. Trajno neizlječiv, inficiran smrtonosnim virusom koji briše pripadanje bogu, rodu i naciji. Što se mene tiče, paljenje svijeća obična je predstava, a popis žrtava nije konačan. Ja sam već digao sidro, a mene slobodno prekrižite.

Wall, 30.09.2007.

Dubina

Carmen

Aaaaaaaaaaaaaaaaa!- iz grla mu se oteo krik.

Liječnica se trgnula i vidljivo uznemirila. Desetogodišnja praksa kliničkog psihijatra u Popovači i brojni čudaci koje je liječila pripremili su je na razne ispade pacijenata. Ipak, zadnjih je godina, uz malu mirovinu, imala i privatnu praksu u vlastitom domu. Povremeni terapijski tretmani u suterenu obiteljske kuće uz njezine lončanice, fine zavjese na prozorima i probranu klijentelu navikli su je na drugačiji život. Pomalo je spuštala gard i često zurila kroz klijente, koji su u svojih sat vremena pokušavali zgurati kroničnu depresiju, bračne nesuglasice, granične poremećaje...riječju, život.

Gledala ga je. U kasnim je pedesetima. Ima dvostruki podbradak, usaljeno tijelo i prorijeđenu kosu, a oči drži sklopljene. Izbjegava pogled, neugodno mu je, kao teškom bolesniku koji se pomokrio pred liječnicima u viziti.

Njegova žena, koja je zajedno s njim došla na prvi terapijski tretman, svoje mlađe godište i sačuvanu liniju kvari konzervativnom odjećom i usnama čvrsto stisnutima u tanku crtu.

- Oprostite, doktorice. Sad vidite kako je meni! On je inače dobroćudan i blag. Knjigovođa je u banci i pred mirovinom, ali u zadnje vrijeme ima tu fantaziju da je plesač flamenka. Povremeno, iz čista mira, ispušta krikove i pucketa prstima u ritmu i glazbi koju samo on čuje u vlastitoj glavi. Uništio nam je sve podove u stanu cipelama s visokim potpeticama, koje do prošlog ljeta nikad nije obukao. Svaki ga dan uovim kako pleše u tim cipelama, što strašno lupaju po golom parketu.

...

-Cuando me amaré? - upitao sam Carmen, tek da je zbunim i poremetim njezin pažljivo pripremljen nastup. Naravno, ne umišljam si da ona sebe još uvijek vidi kako je ja vidim, kako nas oboje vidim iz vremena dok smo bili mladi. Ona šuti. Zaboravila je.

...

Zamolila sam njegovu suprugu da nas ostavi same. Izašla je s vidljivim olakšanjem na licu, kao netko tko se žuri s bolesničkog odjela vani na zrak, u normalan svijet. Uvijek pazim da o pacijentima razmišljam kao o klijentima, iako baš svaki od njih treba tretman i liječenje. To tek u filmovima uljepšavaju, da sam razgovor pomaže, a pacijent opušteno leži na kauču i govori o svojim traumama iz djetinjstva, konfliktu s majkom koja već godinama nije živa, ali iz groba i dalje upravlja njegovim životom, itd. Namjerno kažem ‘njegovim’. Iako liječim i žene, moji su klijenti uglavnom muškarci. Ne samo moji, točnije. Muškarci su većinska populacija svakog psihijatrijskog odjela, a psihoterapeuti izgleda i postoje samo zbog njih. Ipak su oni krhki, slabiji spol. Poneka žena također ima komplicirani odnos s roditeljima, ali odnos tek muškarca i njegove majke osigurava egzistenciju tisućama psihoterapeuta kao ja. Kad nemam klijente, obična sam žena, umirovljenica, supruga, a moj muž izvlači vlastitu pokojnu majku u barem polovici naših vlastitih sukoba.

Klijent ispred mene, začudo, nema nerazriješene edipalne komplekse. Barem vidljive nema. Svaki ih ima, samo je pitanje koliko duboko treba zagrebati ispod površine. Ovaj muškarac ima neobičan problem, očito fikciju koja mu pomaže da ostane zarobljen u tom izmišljenom svijetu nepostojeće glazbe koju samo on čuje, pleas koji mu ne priliči. Ne s tim ogromnim, otromboljenim tijelom.

- Pokažite mi nešto od tog vašeg plesa – rekla sam pažljivo izbjegavajući pogledati ga u lice, da ne prepozna moju nevjericu i želju da ga razotkrijem. Naravno, strogo je zabranjeno o klijentima razmišljati kao o luđacima, iako to oni uglavnom jesu. Smijem si to dozvoliti u mojim godinama, posebno ako je neizgovoreno. Još nisam naišla na pacijenta koji čita misli, hvala bogu.

Ustao je s lakoćom iz stolice i krenuo prema sredini prostorije. Oči su mu bile sklopljene, a ruke visoko podignute i savijene u luk. Odjednom je staccato njegovih potpetica zatresao sobu. Divlje, harmonično i u samo njemu znanom ritmu, koji se ubrzavao pa usporavao, prelazio u crescendo zvuka, a onda se povlačio kao divlja zvijer pred lovcima. Oboje smo potpuno zaboravili na njegovu debljinu i nezgrapnost tijela, jer je lakoća njegovih pokreta činila da klizi po podu prostorije. Odjednom je izgledao viši, mršaviji, mlađi. Na tren sam se ulovila kako bubnjam prstima po stolu u ritmu njegovih potpetica.

- Prepoznajem flamenco – rekla sam nakon desetak minuta šutnje.

On se vratio u stolicu, brišući znoj sa čela velikom, starinskom maramicom sa uzorkom, kakav nisam