„Pucaj bre, ubij ga skote“ samo je deo uobičajenog rečnika klinaca koji redovno svraćaju i Internet kafee i igraonice. Igrica koju najčešće igraju je „Counter strike“, strategija u kojoj su podeljeni u timove koji moraju u određenom vremenskom periodu da obave zadate im zadatke, odnosno da „završe misiju.“
„Reality, čoveče. U tome je suština. Sve je realno, ako nemaš kacigu, a ja ti priđem i pucam u glavu, BAM, nema te. Onda, moraš da paziš na lovu, kako bi mogao da kupiš tu kacigu ili pancir, da te ne bih razneo, jer si indijanac, nov, ne znaš da igraš. To ti je bre moj drugi svet, igram je tri godine, sve znam napamet, ali opet igram. Ne postoji bolja od nje, uzbuđeno je govorio klinac, visok „metar i nešto“, star možda 12, 13 godina, dok mi je u igranici držao predavanje o Counteru.
Tinejdžeri danas kompjuter su odavno prihvatili kao jedan od omiljenih načina za ispunjenje slobodnog vremena. Vreme najčešće „ubijaju“, ubijajući se međusobno igrajući razne igrice, zbog čega su upravo oni i redovni i najverniji posetioci internet kafea i igraonica.
Većina je odavno naučila da surfuje internetom, ali ta oblast ih ne interesuje preterano, sem ako ne treba posetiti neki sajt na kojem mogu sa svojim vršnjacima razmeniti najnovije prečice i šifre za razne igrice, koje su jedni ili drugi uspeli da „provale“.
Psiholozi smatraju da ovakve igrice jako loše deluju na zdravlje dece, jer se u njima ispoljava čista agresivnost.
Dušanka Miletić Šolaja, Školski pedagog 2003. godine, koja je to priznanje dobila odUdruženja pedagoga SCG, takođe smatra da je, pored agresivnosti koje ovakve igrice ispoljavaju, veliki problem i vreme koje deca provode po igraonicama.
„Deca sede u zatvorenom prostoru, ne igraju se prirodno i normalno, već su u zatvorenom prostoru. Onda, isto se postavlja pitanje i kako ona sede, odnosno da li pravilno sede. U najboljem periodu svog razvoja deca treba da se kreću što više, a ne da sede po nekoliko sati ispred monitora igrajući neku igricu, jer to negativno deluje na njihov fizički i emotivni razvoj,“ kaže Dušanka Miletić Šolaja.
Ona navodi još jedan problem kojim treba vlasti da se pozabave, a to su lokacije igraonica. „Lokacije igraonica su na veoma nezgodnim mestima, sve negde oko škola, što naravano izaziva bežanje dece sa časova. Danas igraonica, sutra cigarete, droga, kocka...“
Posle igraonice, dete dolazi kući i naravno uključuje svoj kompjuter. To po rečima pedagoga Dušanke Miletić Šolaje može dovesti do otuđenja ličnosti, odnosno otuđenja deteta, jer je ono samo u sobi sa svojim kompjuterom, ispred monitora.
Dečja igra je jedna od osnovnih životnih potreba, a sa tehničkom revolucijom došlo je do poremećaja normalnog i prirodnog razvoja dece. Zbog zauzetosti roditelja ona su upućena na televizijski program. Ipak kod gledanja televizije treba da postoji selektivnost. Ne mogu podjednako da gledaju program deca od jedne i od pet godina, kao i sve programe.
„Puno je emisija, reklama koje negativno deluju na decu izazivanjem agresije, gde se deca identifikuju sa tim junacima, žele da budu kao i oni. Jaki, snažni da mogu okolo da tuku sve oko sebe. Ne može dete da gleda ono što ono hoće, treba ga uputiti na emisije sa pravim humorom,“ kaže gospođa Miletić Šolaja.
Ono što po njenim rečima treba izbegavati su filmovi sa ratnom tematikom, a takođe je naglasila da je u poslednje vreme kod nas sve više domaćih filmova sa gomilom psovki i to onih najprizemnijih.
„Treba biti obazriv, izbegavati borbenost, takmičenje, dok gledaju oni su u napetosti, što u podsvesti može izazvati strah. Ne smemo sa takvim filmovima decu da trujemo,“ kaže pedagog Dušanka Miletić Šolaja.
Još jedna moderna tehnologija koju su tinejdžeri i mnog mlađa deca prihvatili, su mobilni telefoni, iako u suštini telefon nikome od njih i nije potreban. Dušanka Miletić Šolaja je izričito protiv toga da roditelji deci, dok su u osnovnoj školi, kupuju mobilne telefone jer to samo izaziva zavist kod one dece koja sebi ne mogu da priušte posedovanje telefona. Pored toga, deca se dele na one koji imaju mobilne telefone i one koji nemaju, gde najčešće najgore prolaze deca koja nemaju telefone, jer postaju predmet opšteg izrugivanja.
OK... da malo osvežimo informacije... Counter Strike je igra koja je izašla iz mode pre nekoliko godina. I jeste, vrlo je glupa i svodi se na bum- beng (ako izuzmemo da savršeno vežba reflekse).
Trenutno je najveća gaming opsesija World of Warcraft, igra koju aktivno i svakodnevno igra oko 10 000 000 ljudi u svetu. Dnevno (mada, uglavnom noćno) provedem 2-3 sata u ovom virtuelnom svetu. Tamo sam Human Priest, nivo 70.
Video- gaming je relativno nova pojava, i odmah su se pojavili eksperti (na neviđeno) koji su je proglasili jednim od jahača apokalipse. Volela bih da mi cenjena gos.Miletic- Šolaja objasni kada bi bilo optimalno vreme da počnem da pušim, da se drogiram i ogreznem u kriminalum, jer sam već dosta dugo u gaming svetu, pa da se na vreme pripremim za novu etapu.
Ili se taj rizik odnosi samo na tinejdžere? Na onu uspavanu i apatičnu kategoriju koju su baš video igre naterale da se zainteresuje za istoriju (Age of Empires), industrijski dizajn (Race simulatori, Taycoons), mitologiju i epsku fantastiku (LOTR) i neminovno nauče engleski jezik, sasvim dovoljno za osnovnu komunikaciju koja je u video- igri neohodna.
Ključna reč je PRETERIVANJE, i ono nema veze sa gaming svetom. Preterivanje u bilo čemu izaziva lanac posledica, a shvatiti video- gaming kao porok i pošast je jednostavno neozbiljno. To što se ova oblast u industriji zabave još uvek nije (poput muzike i filma) izborila za svoj status, ne znači da je apriori loša i neprihvatljiva.
Uuuuuu, ovaj tekst je pisan, pa mozda 2003. gdoine, nisam siguran, za AIM (Alternative informative network) za projekat "New generation".
Projekat koji je okupio mladu ekipu novinara sa teritorije cele bivse SFRJ, sem Slovenije/
Zato su podaci malo ... hm
U nekom prethodnom postu sam napisao da sam pratio temu interneta i zavisnosti od neta, te sam stoga postavio ovaj tekst.
Sledeci ce biti o ektremizmu i slobodama koju mladi, ali i stariji osecaju, sakriveni iza svojih NICK-ova. :)