Radovan Trivunčić, kustos, govorio nam je kako su u Jasenovcu mučene i ubijane stotine hiljada ljudi, govorio nam je o Lančari i Ciglani, o Graniku i Krapju, o masovnim grobnicama na Gradini. Pokazao je i Liman, i panj one topole, okovan željeznim obručem, na kojem je urezana brojka od 12.000 žrtava. Ljudi su ćutke stajali pred vitrinama prepunim ličnih stvari koje su bile pokopane zajedno sa žrtvama. Tu su češljevi, čitava gomila malo povijenih djevojačkih češljeva, narukvica, brijača, dugmadi svih boja, pribora za jelo, bočica za mlijeko sa cuclom, sjekira sa slomljenom drškom, okova, kuka, maljeva, čekića, noževa...
Kustos nam ispriča i kako je spasen petogodišnji Joco Gostović kojeg je majka zamotala u odjeću skinutu sa ljudi pred strijeljanje i rekla: „Joco, dušo mamina, ćuti i ne miči se!“ I ćutao je mali Joco za sve vrijeme dok su ubijali. Vidio je i smrt svoje majke. Poslije toga logoraši su ga skrivali dok im se nije ukazala prilika da ga proture kroz žicu, u slobodu. Rečeno je nešto i o otporu u žicama i pobuni hiljadu i sto logoraša. Neki su se tada i spasli, mali broj njih, kao što su trinaestogodišnji Ilija Ivanović iz Podgradaca koji je proveo u Jasenovcu tri godine, i njegov vršnjak Radovan Popović iz sela Trebovljana pod Kozarom.
Jedan profesor malo glasnije izgovori stihove iz Goranove „Jame“:
„Na žezi strašnoj tiho su nas žnjeli,ko mrtvo klasje, koje jedva šušti.
To se čula krv što iz grla pljušti“.
A onda su svi otišli u bioskopsku dvoranu da vide film „Jevanđelje zla“.
Mi nismo išli, želeći da čujemo i ove tri priče:
Jasenovac na ušću Une u Savu, mjesto lijepa imena i tužne sudbine, ustaše su pretvorile u najveće stratište na Balkanu.
— Logorska osmatračnica s mitraljezima.
Dokument o krvavom razbojništvu.
Jasenovačke ustaše na djelu.