Stara Gradiška, ustaški logor broj V, na obali Save, drugi po veličini u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, organizaciono je pripadao zapovjedništvu jasenovačkog logora. Imao je tri dijela — logor za muškarce, za žene i „obore“ za djecu.
Jula 1942, po završetku ofanzive na Kozari, u ovaj logor je dotjerano 12.263 djece, otete od roditelja, bez ikakvih uslova za život. Akcijom zagrebačkih aktivista NOP-a, krajem jula i tokom avgusta, iz logora je izvučeno 6.230 djece, a onda je Vjekoslav Luburić, zapovjednik svih ustaških logora, spriječio spasavanje preostale djece. Za tri godine u logoru Stara Gradiška ubijeno je više od 75.000 ljudi, žena i djece.
Išao sam ukrug kao sjenka zaostala od noći. Podizao sam pogled preko vrbika, pri svakom koraku, očekujući jače sunčeve zrake da se probiju kroz maglu, razasutu po zavojima rijeke. Zastao sam za trenutak pred visokim zidom na kome sada nema bodljikave žice. Ugrizao sam usnu do bola. U meni se nešto teško pokrenulo i opet sam htio da se vratim. A vraćao sam se često od ovoga zida. Za sve minule godine vraćao sam se uvijek odavde. Nikada nisam našao dovoljno snage da prođem kroz drvenu kapiju koja je sada bila širom otvorena.
U julu 1942. prošao sam kraj visokog zida. Tada sam morao tuda proći. Na kapiji su visila tri čovjeka i okačena tabla ispod njihovih iskrvavljenih nogu. Na njoj je pisalo: „Uhvaćeni partizani sa Kozare“.
Ove zidine i kulu podigla je Austro-Ugarska na ranijim utvrđenjima što su vijekovima odolijevala osvajačkim najezdama i savskim poplavama. Vojne kasarne su izgrađene nešto kasnije i odmah pretvorene u kazneni zavod. Cijeli prostor je bio okružen visokim zidom i kulama za stražu za kojih su mitraljeske cijevi bile okrenute unutrašnjosti kruga.
Za vrijeme rata ubio je to zloglasni ustaški logor broj pet.
Zastao sam opet pred kapijom. Mladi arhitekta, koga je zanimao problem zaštite starih zidova, kao spomenika jednom vremenu, povukao me unutra. Našao sam se u dvorištu koje je za sve vrijeme rata bilo prepuno ljudi i žena, majki sa Kozare u čijim su naručjima vrištala žedna djeca na julskom suncu. Neka čudna drhtavica poče da me trese i u riječima postadoh nesiguran. Misli mi se izmiješaše sa slikama užasa što sam ih ovdje još kao dijete u ratu doživio. I kao da čujem krike Mike Mandić iz sela Turjaka, koja se junački suprotstavila ustašama i nije dopuštala da joj oduzmu dvogodišnjeg unuka Luku. Ubili su ih, tu, kraj zida. I Stoja Čekić iz Grbavaca, zabrađena boščom, prvo je molila, a onda se snažno opirala ne dajući sina Marka. Izgurali su je s djetetom na kapiju i onda se više nije vratila. Vidim i svoju strinu Jovanku kako skrušena stoji, spremna da podijeli sudbinu svojih pet kćeri. Uzimali su jednu po jednu, prvo Gospavu i Zorku, zatim Draginju i Stajku i onda malu Jelu. Ali kad su pošli po sina jedinca, Đoku, skočila je kao lavica. Strijeljali su ih u zagrljaju. Onda je dugački stroj žena s djecom, ispružen pored zida, počeo da se povija i lomi. Majke
Mali Kozarčani iz Sovjaka, Bistrice, Miloševa Brda, Trebovljana, Jablanice i Podgradaca dobili su prve ustaške uniforme u logoru Stara Gradiška.
Postrojavanje malih Kozarčana po uzrastu izvršeno je u krugu stare robijašnice. (Gore lijevo)
Djecu su oduzeli, a majke odveli na prisilni rad u Njemačku.
Stara Gradiška: krvave stepenice.
Na tavanu stare kule: majke su bile srećne što im nisu oduzeli djecu. Ali, sreća nije dugo trajala. Ubrzo su uvidjele da su zajedno sa svojom djecom osuđene na smrt.
U logoru Stara Gradiška ustaše su gušile djecu i cijankalijem.
Ovaj snimak načinjen je u dvorištu kaznionice u Staroj Gradiški, jula 1942. godine.
Poslednji pogled za majkom.
Kada su oduzimali djecu od roditelja, ustaše se nisu trudile da zapišu njihova imena. Oni kojima je dopušteno da iz logora pokupe preostalu decu ipak su nešto zapisali — Faksimil logorskih kartica iz Stare Gradiške.
Najednom su prestali da budu djeca, a odrasli još nisu postali: dječaci pred jednom od kapija starogradiškog logora.
Stoju Baškot iz sela Brezičana kod Prijedora i njenu kćerku Smilju, zagrljene, strijeljale su ustaše.
Smilja Baškot nije imala deset godina kad je u ustaškom logoru Stara Gradiška — morala da umre. (Gore desno)
Miljka Subotić iz Miloševa Brda i njena kćerka Mara nisu preživjele ustaški logor u Staroj Gradiški.
Miku Mandić iz Turjaka strijeljale su ustaše u Staroj Gradiški sa dvogodišnjim unukom u naručju. Iz Mikine porodice u ratu je poginulo devetoro članova. (Fotografija lijevo)
:
Prvo su ubili sina, a onda i majku: Stoja Čekić iz sela Grbavaca pod Kozarom sa svojim Mirkom, sinom jedincem.
U šumama Struga, na putu Stara Gradiška — Jasenovac, ubijali su samo nejake: starce i djecu.
su padale licem okrenutim zemlji. Rukama su skrivale oči da ne bi vidjele strahotu koja ih je zadesila.
Penjao sam se stepenicama koje su, u ono vrijeme, bile prekrivene tepihom ljudske krvi. Išao sam i pridržavao se za gelendere iskovane od crnog gvožđa. Na njima su bili obješeni ljudi i dugo tu ostajali kao opomena svima što su pristizali.
U ljeto 1942. bili su to najčešće Kozarčani. Tamo gdje se završavaju stepenice nastaje mračan tavan. Po sredini tavana je hodnik koji razdvaja 12 velikih soba s jedne i sa druge strane. I u sobama je mrak. Okrećem se po hodniku i mislim: kada bi zidovi ovih prostorija mogli da pričaju, bile bi to samo priče o smrti. Tu su Kozarčanke u najvećim mukama rađale djecu, pa zatim umirale. I djeca koja još nisu bila progovorila morala su tu da umru. Jer, sve te sobe uvijek su bile pune žena iz sela pod Kozarom, iz Gornjeg i Donjeg Jelovca, iz Murata i Mirkovca, Jutrogošte i Sovjaka, iz Mlječanice i Podgradaca, Rakovice i Trebovljana.
Danas je to istorija, znam. Ali jedna velika humka i one male rasute po obali oko zidova staroga grada još su svježe, čini mi se. I u kuli gore, što je nekad bila samo osmatračnica, mučene su zatvorene žene. Bez hljeba i vode. Tučene su po glavi i danima su stajale u hodniku pripijene jedna uz drugu, u vatri i jezi, a morale su da izgledaju zdrave. Bolesne su čvrsto vezivali i bacali u Savu.
Jednog septembarskog dana 1942. ustaše su ispraznile sve sobe. Žene i djevojke su povezali žicom u hodniku. Noć i rijeka njih je progutala. I djecu u povoju ustaše su, kao lutke, bacali za majkama. Bosa Sladojević bila je u prvoj godini života, Anka Pjanić u devetoj; Dragica Radivojac u sedamnaestoj, Zagorka Vodogaz u drugoj; Luka Šerbula je imao samo jednu godinu kada je umro na tavanu stare kule. I tako redom, čitave kolone toga ljeta odlazile su odavde u smrt.
Ustaški zlikovci vadili su ovdje oči i djevojkama i mladićima. Dragoja Đenador, nastavnik muzičkog vaspitanja, danas je slijep. On još nije ispričao ni učenicima ni svojoj djeci kako je tu, na obali Save, u jednom danu izgubio majku, dva brata, Branka i Vladimira, sestru Milicu i — svoje oči.
Oči djevojačke, te hrabre i junačke zenice Kozare, prestajale su ovdje da gledaju. I mrtve i žive zenice bile su na tavanu pod kulom. Čitave pregršti očiju sa Kozare ustaše su nosile da pokažu svojim starješinama, zlikovcima Anti Paveliću, Vjekoslavu-Maksu Luburiću, komandantu svih ustaških logora, i Šmit-Zabierovu, njemačkom oficiru koji je ovdje bio dodijeljen za vezu.
Ante Vrban je bio najstariji ustaški funkcioner u Staroj Gradiški. Kada su majke, one mlađe i zdravije, odvukli na rad u Njemačku, Vrban je ugurao djecu u dvije prostorije prizemne zgrade u dvorištu. Onda je pustio otrovni plin. U tome su mu izdašno pomagale Nada Tanić-Luburić i Marija Buždan-Slomić, upravnice ženskog logora. Poslije toga logorom je zavladala užasna tišina, kao da se život ugasio u samom svom početku.
Tako je umirala mladost Kozare i na ovom starom tavanu ispod kule, da bi onda mrtva zaplovila rijekom. Četiri godine, bez prekida, njome je išao nijemi sprovod. Bez očiju i suza.
Pokušavam opet da prelistam debelu, staru knjigu sa hiljadama kozarskih imena, majki Knežopoljki i djevojaka iz Potkozarja, ali ne mogu. Ruke mi drhte, a slova su toliko mutna da ih jedva raspoznajem. Tamo na proplanku ispod jablanova, u Uskočkoj šumi i Međustružju, leže u velikim humkama kosti ljudi ispod Kozare.
Krenuo sam, a nisam se osvrnuo na staru kulu koja će još dugo odolijevati vremenu i čuvati strašnu uspomenu na bezbroj lijepih djevojačkih očiju, što se ugasiše među ovim zidovima.