Svako četvrto je bilo sa Kozare.

Kada je pod zaštitom njemačkog oružja 10. aprila 1941. godine proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pakleni plan o „definitivnom rješavanju srpskog pitanja“ već je bio sastavljen, a odmah zatim i ozakonjen. Sa koliko je nagomilane mržnje prema „nižoj rasi“ pripreman i izvođen veliki zločin vidi se iz sačuvanih dokumenata i izjava vodećih ličnosti ustaške države, koje su već tada imale programski karakter.

Ante Pavelić, ustaški poglavnik: „Iz slobodne Nezavisne Države Hrvatske biće iskorijenjen sav korov što ga je tuđinska dušmanska ruka bila posijala.“

Mile Budak, ministar za nastavu i bogoštovje NDH: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.“

Milovan Žanić, ustaški zakonodavac: „Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. I nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja Hrvatskom i da je očistimo od Srba.“

Viktor Gutić, jedan od najistaknutijih predstavnika NDH u Bosanskoj krajini, ovako je govorio: „Ove srpske cigane poslaćemo u Srbiju, jedne željeznicom, a druge Savom bez lađa. Nepoželjni elementi biće iskorijenjeni tako da će im se zatrti svaki trag i jedino što će ostati biće zlo sjećanje na njih. Svu srpsku gamad od 15 godina pa naviše mi ćemo poubijati, a njihovu djecu smjestiti u klostere i od njih će biti dobri katolici.“

Dionizije Juričević, ustaša i sveštenik u Pavelićevom i Artukovićevom vjerskom odsjeku: „U ovoj zemlji ne može niko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom pokretu. Nemojte misliti što sam svećenik da ne mogu uzeti strojnicu u svoje ruke i tamaniti sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države.“

Čitava teritorija NDH — 22 velike župe, 142 kotara i hiljadu opština s površinom od 103.000 kvadratnih kilometara i 6,500.000 stanovnika — zahvaćena je nemilosrdnim istrebljenjem Srba, Jevreja, Cigana a potom i drugih protivnika ustaškog poretka. „Čišćenje“ pojedinih krajeva u Baniji, Kordunu, Lici, Slavoniji, Sremu, Gorskom kotaru, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini — raseljavanje i progoni, hapšenje i zatvaranje u logore, pokrštavanje i fizičke likvidacije — poprimili su zastrašujuće razmjere.

Svi Srbi i Crnogorci, rođeni u Srbiji, morali su da napuste svoja ognjišta, mješoviti brakovi silom su raskidani. Srbima, Jevrejima i Ciganima odmah je ograničeno kretanje, zabranjena upotreba sredstava javnog saobraćaja, posjećivanje lokala, bioskopa, pozorišta; zabranjeno je bilo kupanje u banjama. Skidani su natpisi ćirilicom i sa nadgrobnih spomenika.

U jednom od prvih akata NDH, Okružnici Ravnateljstva za ponovu, stoji: „Raseljavanje Srba mora se sprovesti na bezobziran način. Hapšenja i interniranja se vrše noću i danju bez predaha. Uhapšenik je dužan da se pripremi za trideset minuta. Imovina se oduzima i sa njom raspolažu ravnateljstva za ponovu. Gdje god je moguće hapsiti čitave porodice. Ne mogu biti pošteđene starije osobe, žene i djeca.“

Bio je to samo početak.

Prvim kuršumima mržnje ispaljenim 28. aprila 1941. godine u pripadnike srpske nacionalnosti iz Gudovca, Brezovice i još nekih mjesta oko Bjelovara, dat je signal poslije koga će mnogi krajevi ustaške države biti pretvoreni u stratišta na kojima su ubijana i djeca.

Sve ono negativno, patološko i zločinačko što je karakterisalo nacifašizam i njegove sluge dostiglo je vrhunac u genocidu nad djecom. Ubijajući nejač, krvnici su pokazivali najmračniju stranu svoga bića. Na najsuroviji način uništavali su živote dječaka i djevojčica, od kojih su mnogi bili još u pelenama.

Ubijali su ih Pavelićeve ustaše, njemački vojnici, četnici Draže Mihailovića, jurišnici 369 „Vražje“ i 13 SS „Handžar“ divizije, italijanski fašisti, pripadnici Hortijeve Mađarske i Čerkezi Prve kozačke divizije. Pri tom su primjenjivali metode koje po svireposti prevazilaze najveće grozote kakve se ne pamte u našoj i svjetskoj povijesti. Zaista u našem savremenom riječniku teško je naći odgovarajuće oznake kojima bi bilo moguće izraziti stepen nečovječnosti i groznomornost izvršenih zločina.

Djecu su strijeljali u stalku i pelenama, bebe su nabijali na bajonete, kolje i šiljate letve od plotova, klali noževima, bradvama i sjekirama, spaljivali u kućama i krematorijumu, na Gradini kod Jasenovca kuvali u kotlovima za spravljanje sapuna, zavezanu u strože i džakove bacali u rijeke i bunare, živu otiskivali u špilje i pećine, gušili cijankalijem i trovali kaustičnom sodom, satirali glađu, žeđu i hladnoćom.