Jasenovačko stratište, to nepresušno jezero bola, što se od Krapja do Stare Gradiške prostire na površini od 210 kvadratnih kilometara, progutalo je stotine hiljada ljudi, žena i djece. Prema podacima Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, od avgusta 1941 do aprila 1945, ustaše su na ovom stratištu ubile 500.000 — 600.000 Srba, Jevreja, Roma, Muslimana, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i drugih pripadnika naših naroda i narodnosti, a među njima je bilo više od 10.500 djece od kolijevke do 14 godina. Rijeka ljudi ulazila je u jasenovački muzej. Dolazile su grupe, jedna za drugom. Čuo se neprestani žagor onih što su pristizali. A kada su pognute glave izlazili iz memorijalne sale, ljudi su to činili hodočasnički, sa šapatom na usnama od doživljene strave i mučnine zločina.
Radovan Trivunčić, kustos, govorio nam je kako su u Jasenovcu mučene i ubijane stotine hiljada ljudi, govorio nam je o Lančari i Ciglani, o Graniku i Krapju, o masovnim grobnicama na Gradini. Pokazao je i Liman, i panj one topole, okovan željeznim obručem, na kojem je urezana brojka od 12.000 žrtava. Ljudi su ćutke stajali pred vitrinama prepunim ličnih stvari koje su bile pokopane zajedno sa žrtvama. Tu su češljevi, čitava gomila malo povijenih djevojačkih češljeva, narukvica, brijača, dugmadi svih boja, pribora za jelo, bočica za mlijeko sa cuclom, sjekira sa slomljenom drškom, okova, kuka, maljeva, čekića, noževa...
Kustos nam ispriča i kako je spasen petogodišnji Joco Gostović kojeg je majka zamotala u odjeću skinutu sa ljudi pred strijeljanje i rekla: „Joco, dušo mamina, ćuti i ne miči se!“ I ćutao je mali Joco za sve vrijeme dok su ubijali. Vidio je i smrt svoje majke. Poslije toga logoraši su ga skrivali dok im se nije ukazala prilika da ga proture kroz žicu, u slobodu. Rečeno je nešto i o otporu u žicama i pobuni hiljadu i sto logoraša. Neki su se tada i spasli, mali broj njih, kao što su trinaestogodišnji Ilija Ivanović iz Podgradaca koji je proveo u Jasenovcu tri godine, i njegov vršnjak Radovan Popović iz sela Trebovljana pod Kozarom.

Jedan profesor malo glasnije izgovori stihove iz Goranove „Jame“:

„Na žezi strašnoj tiho su nas žnjeli,
ko mrtvo klasje, koje jedva šušti.
To se čula krv što iz grla pljušti“.

A onda su svi otišli u bioskopsku dvoranu da vide film „Jevanđelje zla“.

Mi nismo išli, želeći da čujemo i ove tri priče:

 

Jasenovac na ušću Une u Savu, mjesto lijepa imena i tužne sudbine, ustaše su pretvorile u najveće stratište na Balkanu.

— Logorska osmatračnica s mitraljezima.

Dokument o krvavom razbojništvu.

Jasenovačke ustaše na djelu.

Išao sam ukrug kao sjenka zaostala od noći. Podizao sam pogled preko vrbika, pri svakom koraku, očekujući jače sunčeve zrake da se probiju kroz maglu, razasutu po zavojima rijeke. Zastao sam za trenutak pred visokim zidom na kome sada nema bodljikave žice. Ugrizao sam usnu do bola. U meni se nešto teško pokrenulo i opet sam htio da se vratim. A vraćao sam se često od ovoga zida. Za sve minule godine vraćao sam se uvijek odavde. Nikada nisam našao dovoljno snage da prođem kroz drvenu kapiju koja je sada bila širom otvorena.

U julu 1942. prošao sam kraj visokog zida. Tada sam morao tuda proći. Na kapiji su visila tri čovjeka i okačena tabla ispod njihovih iskrvavljenih nogu. Na njoj je pisalo: „Uhvaćeni partizani sa Kozare“.

Ove zidine i kulu podigla je Austro-Ugarska na ranijim utvrđenjima što su vijekovima odolijevala osvajačkim najezdama i savskim poplavama. Vojne kasarne su izgrađene nešto kasnije i odmah pretvorene u kazneni zavod. Cijeli prostor je bio okružen visokim zidom i kulama za stražu za kojih su mitraljeske cijevi bile okrenute unutrašnjosti kruga.

Za vrijeme rata ubio je to zloglasni ustaški logor broj pet.

Zastao sam opet pred kapijom. Mladi arhitekta, koga je zanimao problem zaštite starih zidova, kao spomenika jednom vremenu, povukao me unutra. Našao sam se u dvorištu koje je za sve vrijeme rata bilo prepuno ljudi i žena, majki sa Kozare u čijim su naručjima vrištala žedna djeca na julskom suncu. Neka čudna drhtavica poče da me trese i u riječima postadoh nesiguran. Misli mi se izmiješaše sa slikama užasa što sam ih ovdje još kao dijete u ratu doživio. I kao da čujem krike Mike Mandić iz sela Turjaka, koja se junački suprotstavila ustašama i nije dopuštala da joj oduzmu dvogodišnjeg unuka Luku. Ubili su ih, tu, kraj zida. I Stoja Čekić iz Grbavaca, zabrađena boščom, prvo je molila, a onda se snažno opirala ne dajući sina Marka. Izgurali su je s djetetom na kapiju i onda se više nije vratila. Vidim i svoju strinu Jovanku kako skrušena stoji, spremna da podijeli sudbinu svojih pet kćeri. Uzimali su jednu po jednu, prvo Gospavu i Zorku, zatim Draginju i Stajku i onda malu Jelu. Ali kad su pošli po sina jedinca, Đoku, skočila je kao lavica. Strijeljali su ih u zagrljaju. Onda je dugački stroj žena s djecom, ispružen pored zida, počeo da se povija i lomi. Majke 

Mali Kozarčani iz Sovjaka, Bistrice, Miloševa Brda, Trebovljana, Jablanice i Podgradaca dobili su prve ustaške uniforme u logoru Stara Gradiška.

Postrojavanje malih Kozarčana po uzrastu izvršeno je u krugu stare robijašnice. (Gore lijevo)

Djecu su oduzeli, a majke odveli na prisilni rad u Njemačku.

Stara Gradiška: krvave stepenice.

Na tavanu stare kule: majke su bile srećne što im nisu oduzeli djecu. Ali, sreća nije dugo trajala. Ubrzo su uvidjele da su zajedno sa svojom djecom osuđene na smrt.

U logoru Stara Gradiška ustaše su gušile djecu i cijankalijem.

Ovaj snimak načinjen je u dvorištu kaznionice u Staroj Gradiški, jula 1942. godine. 

Poslednji pogled za majkom.

Kada su oduzimali djecu od roditelja, ustaše se nisu trudile da zapišu njihova imena. Oni kojima je dopušteno da iz logora pokupe preostalu decu ipak su nešto zapisali — Faksimil logorskih kartica iz Stare Gradiške.

Najednom su prestali da budu djeca, a odrasli još nisu postali: dječaci pred jednom od kapija starogradiškog logora.

Stoju Baškot iz sela Brezičana kod Prijedora i njenu kćerku Smilju, zagrljene, strijeljale su ustaše.

Smilja Baškot nije imala deset godina kad je u ustaškom logoru Stara Gradiška — morala da umre. (Gore desno)

Miljka Subotić iz Miloševa Brda i njena kćerka Mara nisu preživjele ustaški logor u Staroj Gradiški.

 

Miku Mandić iz Turjaka strijeljale su ustaše u Staroj Gradiški sa dvogodišnjim unukom u naručju. Iz Mikine porodice u ratu je poginulo devetoro članova. (Fotografija lijevo)

:

Prvo su ubili sina, a onda i majku: Stoja Čekić iz sela Grbavaca pod Kozarom sa svojim Mirkom, sinom jedincem.

U šumama Struga, na putu Stara Gradiška — Jasenovac, ubijali su samo nejake: starce i djecu.

 su padale licem okrenutim zemlji. Rukama su skrivale oči da ne bi vidjele strahotu koja ih je zadesila.

Penjao sam se stepenicama koje su, u ono vrijeme, bile prekrivene tepihom ljudske krvi. Išao sam i pridržavao se za gelendere iskovane od crnog gvožđa. Na njima su bili obješeni ljudi i dugo tu ostajali kao opomena svima što su pristizali.

U ljeto 1942. bili su to najčešće Kozarčani. Tamo gdje se završavaju stepenice nastaje mračan tavan. Po sredini tavana je hodnik koji razdvaja 12 velikih soba s jedne i sa druge strane. I u sobama je mrak. Okrećem se po hodniku i mislim: kada bi zidovi ovih prostorija mogli da pričaju, bile bi to samo priče o smrti. Tu su Kozarčanke u najvećim mukama rađale djecu, pa zatim umirale. I djeca koja još nisu bila progovorila morala su tu da umru. Jer, sve te sobe uvijek su bile pune žena iz sela pod Kozarom, iz Gornjeg i Donjeg Jelovca, iz Murata i Mirkovca, Jutrogošte i Sovjaka, iz Mlječanice i Podgradaca, Rakovice i Trebovljana.

Danas je to istorija, znam. Ali jedna velika humka i one male rasute po obali oko zidova staroga grada još su svježe, čini mi se. I u kuli gore, što je nekad bila samo osmatračnica, mučene su zatvorene žene. Bez hljeba i vode. Tučene su po glavi i danima su stajale u hodniku pripijene jedna uz drugu, u vatri i jezi, a morale su da izgledaju zdrave. Bolesne su čvrsto vezivali i bacali u Savu.

Jednog septembarskog dana 1942. ustaše su ispraznile sve sobe. Žene i djevojke su povezali žicom u hodniku. Noć i rijeka njih je progutala. I djecu u povoju ustaše su, kao lutke, bacali za majkama. Bosa Sladojević bila je u prvoj godini života, Anka Pjanić u devetoj; Dragica Radivojac u sedamnaestoj, Zagorka Vodogaz u drugoj; Luka Šerbula je imao samo jednu godinu kada je umro na tavanu stare kule. I tako redom, čitave kolone toga ljeta odlazile su odavde u smrt.

Ustaški zlikovci vadili su ovdje oči i djevojkama i mladićima. Dragoja Đenador, nastavnik muzičkog vaspitanja, danas je slijep. On još nije ispričao ni učenicima ni svojoj djeci kako je tu, na obali Save, u jednom danu izgubio majku, dva brata, Branka i Vladimira, sestru Milicu i — svoje oči.

Oči djevojačke, te hrabre i junačke zenice Kozare, prestajale su ovdje da gledaju. I mrtve i žive zenice bile su na tavanu pod kulom. Čitave pregršti očiju sa Kozare ustaše su nosile da pokažu svojim starješinama, zlikovcima Anti Paveliću, Vjekoslavu-Maksu Luburiću, komandantu svih ustaških logora, i Šmit-Zabierovu, njemačkom oficiru koji je ovdje bio dodijeljen za vezu.

Ante Vrban je bio najstariji ustaški funkcioner u Staroj Gradiški. Kada su majke, one mlađe i zdravije, odvukli na rad u Njemačku, Vrban je ugurao djecu u dvije prostorije prizemne zgrade u dvorištu. Onda je pustio otrovni plin. U tome su mu izdašno pomagale Nada Tanić-Luburić i Marija Buždan-Slomić, upravnice ženskog logora. Poslije toga logorom je zavladala užasna tišina, kao da se život ugasio u samom svom početku.

Tako je umirala mladost Kozare i na ovom starom tavanu ispod kule, da bi onda mrtva zaplovila rijekom. Četiri godine, bez prekida, njome je išao nijemi sprovod. Bez očiju i suza.

Pokušavam opet da prelistam debelu, staru knjigu sa hiljadama kozarskih imena, majki Knežopoljki i djevojaka iz Potkozarja, ali ne mogu. Ruke mi drhte, a slova su toliko mutna da ih jedva raspoznajem. Tamo na proplanku ispod jablanova, u Uskočkoj šumi i Međustružju, leže u velikim humkama kosti ljudi ispod Kozare.

Krenuo sam, a nisam se osvrnuo na staru kulu koja će još dugo odolijevati vremenu i čuvati strašnu uspomenu na bezbroj lijepih djevojačkih očiju, što se ugasiše među ovim zidovima.

Kozara je postojbina čudesnih ljudskih sudbina. Osvajači su joj uvijek otimali slobodu, a ona se branila i ponovo dizala protiv nasilja, protiv okova i biča. U tom dugom i strahotnom rvanju goli život Kozarčanina bio je ubog i nesiguran kao plamen svijeće na vjetrometini.

Kozara se prostire na 2.500 kvadratnih kilometara. U 33.687 domaćinstava, uoči rata, živjelo je 199.289 stanovnika, i to 137.719 Srba, 32.613 Muslimana, 26.651 Hrvata i 2.306 Nijemaca, Ukrajinaca i Italijana.

Kozara, to je onaj kutak naše zemlje omeđen rijekama Sanom, Unom, Savom i Vrbasom, gdje su i djeca gledala smrti u oči.

Vijekovna borba za djecu, za svoj porod, bila je divovska i strašna. I žrtve Kozarčana bile su tolike da nikada nisu tačno izbrojane.

U anale monstruoznih ustaških zločina iz prvih dana okupacije upisani su „avgustovski pokolji“ 1941. godine izvršeni u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog, kada se narodni ustanak već bio rasplamsao u čitavom Potkozarju. Jedna ustaška bojna za 20 dana ubila je 6.000 ljudi i žena, a sa njima i 212 djece.

Tih dana ubijani su ljudi na sve strane, po dvorištima, na kućnim vratima i kapijama, po baštama i na prijedorskoj pijaci, na mostu i obalama Sane. Po krvavim ulicama ustaše su s pjesmom pratile kolone zaprežnih vozila pretovarene svojim žrtvama.

Dušanka Radišić, djevojčica iz Rudica kod Bosanskog Novog, izranavljena, preživjela je ustaški pokolj: „U avliji kuće Đoke Oljače, klali su nas kao ovce, ubijali maljem, krampom i sjekirom. Kuća i sve pomoćne zgrade, a naročito prostrana kolnica, bile su ispunjene leševima. Kada su majke molile da ne ubijaju djecu, ustaše su činile suprotno. Prvo su klale djecu, a onda roditelje. Tako su dotukle i Mitra Oljaču, a on je vikao: 'Živjela Srbija! Ne možete nas sve poklati. Ostaće neko da i vama sudi za ovakva zlodjela'.“

 

Narod Kozare je listom krenuo u ustanak 1941. godine.

Da bi uništio partizanski odred i čitavo područje očistio od stanovništva, koje je u cjelosti bilo uključeno u narodnooslobodilačku borbu, neprijatelj je pretresao svaki kutak Kozare i Prosare.

Na partizanski odred „Dr Mladen Stojanović“ koji je imao 3.500 boraca i zbjeg od 80.000 ljudi, žena i djece, krenulo je 10. juna 1942. godine na Kozaru 40.000 neprijateljskih vojnika i počela je nezapamćena bitka 

Narod se povlačio ispred fašističke najezde pod okrilje Kozare i zaštitu partizanske vojske.

Sav svoj bijes zbog neuspjeha ofanzive na Kozaru. Neprijatelj je iskalio na nenaoružanom narodu

Nijemci i ustaše masakrirali su u dolini rijeke Mlječanice 450 ranjenih boraca i omladinu koja ih je nosila. Zarobljenih partizana na Kozari nije bilo.

Potkozarje u ljeto 1942.

U selu Čitluku živjela je velika porodica Jandrića. Tog jutra kada su ustaše upale u kuću Mikana Jandrića, njegov najmlađi sin stajao je u stalku. A onda, kao da se nebo sručilo na majku — zlikovac je sjekirom odsjekao dijetetu obje ruke. Tada su ustaše ubile Ljubu, Vukašina i Ružu Jandrić, a sve troje su imali samo 11 godina.

I u Vodičevu je tada sve gorilo. Planule su kuće i žita, zgrade, sjenokosi i plotovi. Majka Pere Ćurića nije mogla da pobjegne sa petoro unučadi. Zaklali su ih. Milja Knežević sakrila se u kacu, ali njen otac Mirko to nije mogao. Ustaše su ga zaklale i bacile u živicu. Milja je to vidjela. Zlikovci su ubili dvogodišnje unuče Stoje Radman iz Vrbaške, zatim njenu kćerku, a na kraju i nju. Jovanku Sukalo prvo su prisilili da gleda kako joj umiru troje djece. Najstarije je imalo devet godina. U zaseoku Vurune ubijene su 84 osobe, a među njima 24 djece poklano je u jednom podrumu. U selu Koturevima ustaše su ubile dvoje djece Sime i Koviljke Kondić. Blagoja je imao tri godine, a Mira šest mjeseci kada ju je zlikovac nabio na bajonet i nosio kroz selo.

Nizali su se zločini pod Kozarom jedan za drugim.

Tako su ustaše, predvođene zloglasnim Maksom Luburićem, sravnile sa zemljom selo Draksenić nadomak Jasenovca. Stravičan masakr izvršen je 13. i 14. januara 1942, kad je u seoskoj crkvi ubijeno 208 stanovnika, među kojima i 85 djece. Eve kako su ovo ustaško „natjecanje u krvi“ opisali preživjeli svjedoci — Anka Pavković, Anka Lukač i Mira Blagojević:

„Crkva je bila puna leševa, a krv je dostizala do vrha cipela. Na samom oltaru bila je naslonjena, kao da spava, ubijena žena Nikole Dračine. Pred crkvom, naslonjena na tarabe, ležala je Marta Vrnić sa dvoje djece. Obe dojke bile su joj prorezane i kroz njih provučene ručice njene djece. Dječje ruke bile su vezane žicom. Malo dalje od Marte ležala je Desa Lončar i njeno dijete nabijeno na kolac.“

Kozara čuva uspomenu na jedan od najmonstruoznijih ustaških zločina, izvršen 7. februara 1942, kad je ubijeno 2.300 stanovnika Drakulića, Motika i Sargovca, sela pokraj Banja Luke. Vrhunac divljaštva ustaše su ispoljile u pokolju 551 djeteta:u Drakuliću 294, Motikama 207 i u Sargovcu 50. Ustašku Pavelićevu tjelesnu bojnu u ovom zločinu predvodio je Miroslav Filipović-Majstorović, kapelan samostana u Petrićevcu. Ovaj krvnik imao je još jedno ime — Fra Sotona. Dobio ga je u Jasenovcu, kao jedan od logornika. Kada je zaklao sedmogodišnje dijete Đure Glamočanina, s krvavim nožem u rukama Fra Sotona je hrabrio neodlučne: „Ovo ja u ime boga pokrštavam izrode. Ustaše, slijedite moj put! Sve grijehe uzimam na svoju dušu!“

Mile Todorović, kome je u ovom pokolju ubijena čitava porodica, priča: „Došao sam kući, a ona pusta. Samo u štali krave riču. Kada sam izišao, čuo sam neko čudno krčanje. Prišao sam bliže i vidio gomilu poubijanih. Stojan Srdić, sasječen i iskrvavljen, sjedio je i ječao. Od jednog malog leša učinilo mi se da je moja najmlađa kći. Onda sam se onesvijestio.“

Nikakvi zločini nisu mogli da zaustave kozarski narod koji je listom krenuo u ustanak 1941. godine. U proljeće 1942, kad je devet miliona fašističkih vojnika mrvilo Evropu, u samom središtu NDH Kozara je postala slobodna partizanska oaza.

Tada su hroničari zapisali da su se u udobnim salonima ljetovališta u Opatiji, 2. marta 1942, sastali njemački, italijanski i ustaški generali, pod komandom feldmaršala Kajtela, i dugo vijećali nad ratnom kartom Kozare.

Prema „Opatijskom protokolu“ i savjetovanju u štabu njemačkih oružanih snaga u Arsakliju u Grčkoj, 20. maja 1942, odlučeno je da se „ustaničkom pokretu na Kozari definitivno slomi kičma“. Samo tri dana kasnije, 23. maja 1942, u štabu komandujućeg generala Badera u  Beogradu, postavljene su smjernice za ovu operaciju: „U zapadnoj Bosni živo je porasla partizanska djelatnost na prostoru Banjaluka-Prijedor-Bosanski Novi koja mora što prije da bude likvidirana radi čuvanja njemačkih vojno-privrednih interesa“. Za izvršenje ovog zadatka formirana je „Borbena grupa zapadna Bosna“ („Kampfgruppe Westbosnien“) Štab borbene grupe sastojao se od 29 oficira njemačkog Vermahta i pet funkcionera ustaške NDH. Za komandanta operacija na Kozari postavljen je Fridrih Štal, general-major, koji je „kao mladi poručnik austro-ugarske vojske omrznuo slovenske varvare“. Ubrzo zatim uslijedila je naredba o početku najveće ofanzive koja je te godine vođena protiv partizanske vojske.

Taj dan, 10. jun 1942, Kozara neće nikad zaboraviti.

Po njemu i danas Kozarčani računaju vrijeme, šta je bilo prije, a šta poslije njemačko-ustaške ofanzive.

Na Kozaru i njen odred, na 3.500 partizana (300 je bilo ranjeno) naoružanih sa 3.000 pušaka i 170 mitraljeza, četiri minobacača i dvije haubice, dva tenka marke „Hočkins“ i jednim avionom Franje Kluza, na 934 partizanska odbornika, na omladinu što je stajala kao jedan u rezervnim četama, na narod Potkozarja i kolibe od pruća, u zbjegovima rasutim oko izvorišta Gračanice i Mlječanice, Bukovice i Rakovice ili po proplancima Mrakovice i Bijelih voda — na takvu Kozaru krenula je sila od 11.000 oficira, podoficira i vojnika Vermahta, 20.000 ustaško-domobranskih snaga, 2.000 četnika Draže Mihajlovića (grupe Drenovića i Marčetića) što je sa ojačanim okolnim garnizonima i pomoćnim jedinicama iznosilo oko 35.000 vojnika opremljenih najsavremenijim naoružanjem drugog svjetskog rata.

Sem toga, borbena grupa je raspolagala snažnim i dobro organizovanim obavještajnim aparatom, kojim su rukovodili članovi Štalovog štaba Plume i Konopacki i u kojem je značajnu ulogu imao i mladi poručnik Kurt Valdhajm. U 17 punktova raspoređenih u naseljenim mjestima oko područja operacija, obavještajci su raspolagali sa više radio-stanica i jatom od 120 golubova pismonoša dopremljenih iz Beča. Za pretres Kozare i otkrivanje partizanskih skloništa iz Beograda je dovedeno 35 pasa tragača i njihovih vodiča, a iz Berlina je poručeno još toliko pasa, „neophodnih za potrebe ovog operacionalnog područja“.

Nezapamćena bitka trajala je dvadeset pet dana i noći. U njoj su se istopile partizanske snage, čitave čete su izbrisane iz brojnog stanja Kozarskog odreda.

Ali, Kozara nije pala.

„Gusta pomrčina pritisla je naše položaje kada nam je svima zasato dah od uraganske vatre. Prvi talas napadača privukao se kroz gustu travu i žbunje do naših redova. Partizani su hvatali za cijevi naših mitraljeza prije nego što su mogli da opale i jedan metak. Pojavili su se iznenada i nečujno. I tada je otpočelo ono najstrašnije, što je svakome od nas sledilo krv u žilama. Muškarci, žene i djeca sa neshvatljivom upornošću nasrnuli su na naše položaje. Bio je to pravi pakao i čudim se kako smo izdržali. Partizani su čak i na borna kola išli sa bombama i puškama, upravo kao mravi su navirali“, zapisao je o proboju obruča na Kozari Kurt Neher, ratni dopisnik 714. njemačke pješadijske divizije.

Kada je neprijatelj poslije proboja obruča, uvidio da ne može uništiti Kozarske partizane, sav bijes iskalio je na narodu Potkozarja.

Posebnim smjernicama regulisan je postupak prema stanovništvu koje se mora temeljno očistiti i naseliti „pouzdanijim življem“, što je trebalo da sprovede ustaški opunomoćeni ministar dr Oskar Turina, jedan od članova Štalovog štaba. Iz smjernica i Štalovih naredbi jedinicama očigledna je, kao u ogledalu, namjera da se područje Kozare sasvim opustoši:

„Sva lica zatečena u borbi strijeljati. Sve stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre; muškarce iznad 14 godina otpremiti u koncentracione logore. Pri pokušaju bjekstva bez milosti upotrijebiti vatreno } oružje; mlade žene i djevojke, prema zapovijedi Firera, transportovati na rad u Njemačku; starije žene i djecu raseliti ili otpremiti u Jasenovac 'koji može primiti neograničeni broj zatočenika'. Tko osobe koje dolaze iz Kozare i Prosare propusti ili nakon zarobljavanja oslobodi, biti će stavljen pred radni sud.“ To je samo jedan izvod iz njemačko-ustaških naredbi i uputstava za vrijeme borbi na Kozari.

Dara Baranović sa 29 ožiljaka od uboda nožem preživjela je ustaški pokolj stanovnika sela Palančišta, ali njena djeca, četvorogodišnja Radoslavka i dvogodišnji Boško — nisu.

U jednom od sedam kozarskih zbjegova.

Kozarčani u zbjegu imali su samo jednu želju i jednu misao: odbraniti Kozaru.

—U Mlječanici 4. jula 1942, uoči proboja obruča oko Kozare. {

U vrijeme žestokih okršaja od 10. juna do kraja jula 1942, sve je bilo pod komandom Štalovog štaba, kada su svi zakoni i sve norme o ponašanju ljudi prestali da vrijede. Svi Kozarčani sa područja operacija bili su izloženi najsvirepijem uništenju. Hajka na ljude, na sve živo što se našlo u Kozari, pokazala je u punoj mjeri zvjersko lice nacizma. Ubijani su ljudi, žene i djeca u svakoj kozarskoj avliji, čak i starci u bolesničkim posteljama. Evo nekoliko fragmenata iz izvještaja njemačko-ustaških jedinica:

Grupa 'Putlić' čisteći prostor oko Cikota zarobila je 24 partizana i deset sumnjivih. Grupa 'Borovski' dostigla crtu Babinac—Marini. Gubici kod neprijatelja: 47 mrtvih i 36 zarobljenih. Strijeljano za odmazdu 57 partizana i dvije žene: Grupa 'Vedel'; Da bi se dokumentovalo prisustvo njemačkih trupa, čete će ponovo prodrijeti u prostor Marini i tući sve što se tamo nalazi (ljudi, žene, djeca); Prva i Druga ustaška bojna: Nađeno 140 mrtvih partizana, uhvaćeno 14 žena, 13 djece i 169 grla stoke; Ustaška bojna 'Devčić' naišla kod Moštanice na grupu od 20 partizana i u borbi ubila 18 a dvojicu zarobila: Treći gorski zdrug u čišćenju prostora zarobio 83 osobe; Ustaška bojna potpukovnika Simića: ubijeno 17 muškaraca, šest žena, 11 djece i zaplijenjeno 38 volovskih zaprega, 56 krava i 138 grla razne druge stoke.“

Dara Banović je živi svjedok pokolja 300 duša, mahom žena i djece. Samo jednom Dara je smogla toliko snage da ispriča svoju sudbinu: „U sam zalazak sunca došle su ustaše. Kada su nas istjerali, moja mala Radoslavka je prošaputala: 'Draga majo, oni će nas pobiti!' Tako je i bilo. Na gomilu poklanih počeli su slagati i nas. Od trećeg udarca nožem ja sam pala, ali svijest nisam izgubila. Najstrašnije mi je bilo kad sam gledala kako ubijaju moju djecu. Radoslavku, koja je imala četiri godine, udarili su nožem u vrat i bacili pored mene. Dvogodišnji Boško, srce mamino, iako izboden, još je plakao. Dotukli su ga na meni. Tada, kad su primjetili da sam još živa, boli su me noževima i ja ne znam koliko je to dugo trajalo. Na sebi imam 29 ožiljaka.“

U Drageljima, malom partizanskom selu pod Kozarom, Nijemci ustaše ubili su sve uhvaćene žene i djecu, jer odraslih muškaraca nije bilo. I kuće su sve spaljene. Vukosava Galić sa dvoje male djece ubačena je u kuću koja je dogorijevala; Grozda Adžić, vezana za kućni prag, bila je prisiljena da gleda svoju bebu kako gori zajedno sa krevetićem, dok su drugo dijete ustaše gušile u jami zagašenog kreča. Malog Momira Galića zaklali su u dvorištu, a Vidosavu Obradović sa troje djece na drvljeniku. I tako redom, sve dok nisu ubijeni 31 majka i 21 dijete.

Pohvala generala Štala upućena 18. jula 1942. borbenoj grupi „Zapadna Bosna“ za izvanredan uspjeh u razbijanju partizanskih snaga na Kozari i Prosari duboko je utisnuta u najkrvaviju hroniku kozarskog naroda. U njoj se, između ostalog, navodi: „Današnjim danom završen je poduhvat borbene grupe na prostoru Kozare i Prosare. Cjelokupno stanovništvo opkoljenog područja je iseljeno i tako izvršeno temeljno čišćenje prostora radi stvaranja mira i reda na ovom području koje je za Njemačku strateški i gospodarski od izuzetne važnosti.“

Nije to bio posljednji čin kozarske drame.

Sudbina djece, pogotovo u kataklizmama, oduvijek je najviše uzbuđivala svijet. Nacifašistička najezda i okupacija naše zemlje 1941. godine učinila je da tragična smrt desetina hiljada mališana, posebno na teritoriji tzv. Nezavisne Države Hrvatske, preraste u najveću nacionalnu nesreću. U ustaškoj NDH, toj tvorevini njemačkog Rajha, za četiri godine (od aprila 1941. do aprila 1945), ubijeno je i na druge načine umoreno više od 40.000 djece, od kolijevke do 14 godina.

Svako četvrto je bilo sa Kozare.

Kada je pod zaštitom njemačkog oružja 10. aprila 1941. godine proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pakleni plan o „definitivnom rješavanju srpskog pitanja“ već je bio sastavljen, a odmah zatim i ozakonjen. Sa koliko je nagomilane mržnje prema „nižoj rasi“ pripreman i izvođen veliki zločin vidi se iz sačuvanih dokumenata i izjava vodećih ličnosti ustaške države, koje su već tada imale programski karakter.

Ante Pavelić, ustaški poglavnik: „Iz slobodne Nezavisne Države Hrvatske biće iskorijenjen sav korov što ga je tuđinska dušmanska ruka bila posijala.“

Mile Budak, ministar za nastavu i bogoštovje NDH: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.“

Milovan Žanić, ustaški zakonodavac: „Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. I nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja Hrvatskom i da je očistimo od Srba.“

Viktor Gutić, jedan od najistaknutijih predstavnika NDH u Bosanskoj krajini, ovako je govorio: „Ove srpske cigane poslaćemo u Srbiju, jedne željeznicom, a druge Savom bez lađa. Nepoželjni elementi biće iskorijenjeni tako da će im se zatrti svaki trag i jedino što će ostati biće zlo sjećanje na njih. Svu srpsku gamad od 15 godina pa naviše mi ćemo poubijati, a njihovu djecu smjestiti u klostere i od njih će biti dobri katolici.“

Dionizije Juričević, ustaša i sveštenik u Pavelićevom i Artukovićevom vjerskom odsjeku: „U ovoj zemlji ne može niko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom pokretu. Nemojte misliti što sam svećenik da ne mogu uzeti strojnicu u svoje ruke i tamaniti sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države.“

Čitava teritorija NDH — 22 velike župe, 142 kotara i hiljadu opština s površinom od 103.000 kvadratnih kilometara i 6,500.000 stanovnika — zahvaćena je nemilosrdnim istrebljenjem Srba, Jevreja, Cigana a potom i drugih protivnika ustaškog poretka. „Čišćenje“ pojedinih krajeva u Baniji, Kordunu, Lici, Slavoniji, Sremu, Gorskom kotaru, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini — raseljavanje i progoni, hapšenje i zatvaranje u logore, pokrštavanje i fizičke likvidacije — poprimili su zastrašujuće razmjere.

Svi Srbi i Crnogorci, rođeni u Srbiji, morali su da napuste svoja ognjišta, mješoviti brakovi silom su raskidani. Srbima, Jevrejima i Ciganima odmah je ograničeno kretanje, zabranjena upotreba sredstava javnog saobraćaja, posjećivanje lokala, bioskopa, pozorišta; zabranjeno je bilo kupanje u banjama. Skidani su natpisi ćirilicom i sa nadgrobnih spomenika.

U jednom od prvih akata NDH, Okružnici Ravnateljstva za ponovu, stoji: „Raseljavanje Srba mora se sprovesti na bezobziran način. Hapšenja i interniranja se vrše noću i danju bez predaha. Uhapšenik je dužan da se pripremi za trideset minuta. Imovina se oduzima i sa njom raspolažu ravnateljstva za ponovu. Gdje god je moguće hapsiti čitave porodice. Ne mogu biti pošteđene starije osobe, žene i djeca.“

Bio je to samo početak.

Prvim kuršumima mržnje ispaljenim 28. aprila 1941. godine u pripadnike srpske nacionalnosti iz Gudovca, Brezovice i još nekih mjesta oko Bjelovara, dat je signal poslije koga će mnogi krajevi ustaške države biti pretvoreni u stratišta na kojima su ubijana i djeca.

Sve ono negativno, patološko i zločinačko što je karakterisalo nacifašizam i njegove sluge dostiglo je vrhunac u genocidu nad djecom. Ubijajući nejač, krvnici su pokazivali najmračniju stranu svoga bića. Na najsuroviji način uništavali su živote dječaka i djevojčica, od kojih su mnogi bili još u pelenama.

Ubijali su ih Pavelićeve ustaše, njemački vojnici, četnici Draže Mihailovića, jurišnici 369 „Vražje“ i 13 SS „Handžar“ divizije, italijanski fašisti, pripadnici Hortijeve Mađarske i Čerkezi Prve kozačke divizije. Pri tom su primjenjivali metode koje po svireposti prevazilaze najveće grozote kakve se ne pamte u našoj i svjetskoj povijesti. Zaista u našem savremenom riječniku teško je naći odgovarajuće oznake kojima bi bilo moguće izraziti stepen nečovječnosti i groznomornost izvršenih zločina.

Djecu su strijeljali u stalku i pelenama, bebe su nabijali na bajonete, kolje i šiljate letve od plotova, klali noževima, bradvama i sjekirama, spaljivali u kućama i krematorijumu, na Gradini kod Jasenovca kuvali u kotlovima za spravljanje sapuna, zavezanu u strože i džakove bacali u rijeke i bunare, živu otiskivali u špilje i pećine, gušili cijankalijem i trovali kaustičnom sodom, satirali glađu, žeđu i hladnoćom.

Rođen je 1020. godine u Tetovu. Potiče iz vrlo siromašne zanatlijske porodice. Zbog teškog ekonomskog stanja morao je da napusti porodicu i da kao dvanaesto­godišnji dječak pođe u pečalbu. Idući trbuhom za kruhom osjetio je sve nedaće i teškoće tadašnjeg života. Radio je kao molerski radnik. 
Godine 1941. kao član SKOJ-a bio je uhapšen od beogradske policije. Iz zatvora je pušten uoči kapitulacije Jugoslavije, 1941. godine. Iz Beograda odmah odlazi u Tetovo i stupa u vezu sa partijskom organizacijom učestvujući aktivno u Narodnooslobodilačkom pokretu. Izvesno vreme radio je u Skoplju kao član mesne skojevske organizacije, a 1942. godine prešao je na rad u Tetovu. 
Jula 1942. godine postao je član Oblasnog komiteta Partije za Tetovo, a kasnije, kada je sekretar tog komiteta pao u zatvor, Cipovski je postao sekretar Oblasnog komiteta.  Na toj dužnosti ostao je sve do smrti. 
U toku 1942. i 1943. godine Oblasni komitet KPJ za Tetovo bio je dugo vremena bez veze sa Pokrajin­skim komitetom Komunističke partije Jugoslavije za Makedoniju. Pa ipak, zahvaljujući Cipovskom, komunisti u njegovom kraju, iako odsječeni od pokrajinskog rukovodstva, ostali su dosledni liniji KPJ. Cipovski je bio dobar organizator i odličan rukovodilac, veoma odan Partiji.

Poginuo je herojski u borbi sa balistima, u jesen 1944. godine, kada je grupa nenaoružanih partizana bila opkoljena. Da bi spasio svoje drugove, Cipovski je pojurio u susret balistima i pao pokošen rafalom.

Sudbina djece, pogotovo u kataklizmama, oduvijek je najviše uzbuđivala svijet. Nacifašistička najezda i okupacija naše zemlje 1941. godine učinila je da tragična smrt desetina hiljada mališana, posebno na teritoriji tzv. Nezavisne Države Hrvatske, preraste u najveću nacionalnu nesreću. U ustaškoj NDH, toj tvorevini njemačkog Rajha, za četiri godine (od aprila 1941. do aprila 1945), ubijeno je i na druge načine umoreno više od 40.000 djece, od kolijevke do 14 godina.

Svako četvrto je bilo sa Kozare.

Kada je pod zaštitom njemačkog oružja 10. aprila 1941. godine proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pakleni plan o „definitivnom rješavanju srpskog pitanja“ već je bio sastavljen, a odmah zatim i ozakonjen. Sa koliko je nagomilane mržnje prema „nižoj rasi“ pripreman i izvođen veliki zločin vidi se iz sačuvanih dokumenata i izjava vodećih ličnosti ustaške države, koje su već tada imale programski karakter.

Ante Pavelić, ustaški poglavnik: „Iz slobodne Nezavisne Države Hrvatske biće iskorijenjen sav korov što ga je tuđinska dušmanska ruka bila posijala.“

Mile Budak, ministar za nastavu i bogoštovje NDH: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.“

Milovan Žanić, ustaški zakonodavac: „Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. I nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja Hrvatskom i da je očistimo od Srba.“

Viktor Gutić, jedan od najistaknutijih predstavnika NDH u Bosanskoj krajini, ovako je govorio: „Ove srpske cigane poslaćemo u Srbiju, jedne željeznicom, a druge Savom bez lađa. Nepoželjni elementi biće iskorijenjeni tako da će im se zatrti svaki trag i jedino što će ostati biće zlo sjećanje na njih. Svu srpsku gamad od 15 godina pa naviše mi ćemo poubijati, a njihovu djecu smjestiti u klostere i od njih će biti dobri katolici.“

Dionizije Juričević, ustaša i sveštenik u Pavelićevom i Artukovićevom vjerskom odsjeku: „U ovoj zemlji ne može niko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom pokretu. Nemojte misliti što sam svećenik da ne mogu uzeti strojnicu u svoje ruke i tamaniti sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države.“

Čitava teritorija NDH — 22 velike župe, 142 kotara i hiljadu opština s površinom od 103.000 kvadratnih kilometara i 6,500.000 stanovnika — zahvaćena je nemilosrdnim istrebljenjem Srba, Jevreja, Cigana a potom i drugih protivnika ustaškog poretka. „Čišćenje“ pojedinih krajeva u Baniji, Kordunu, Lici, Slavoniji, Sremu, Gorskom kotaru, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini — raseljavanje i progoni, hapšenje i zatvaranje u logore, pokrštavanje i fizičke likvidacije — poprimili su zastrašujuće razmjere.

Svi Srbi i Crnogorci, rođeni u Srbiji, morali su da napuste svoja ognjišta, mješoviti brakovi silom su raskidani. Srbima, Jevrejima i Ciganima odmah je ograničeno kretanje, zabranjena upotreba sredstava javnog saobraćaja, posjećivanje lokala, bioskopa, pozorišta; zabranjeno je bilo kupanje u banjama. Skidani su natpisi ćirilicom i sa nadgrobnih spomenika.

U jednom od prvih akata NDH, Okružnici Ravnateljstva za ponovu, stoji: „Raseljavanje Srba mora se sprovesti na bezobziran način. Hapšenja i interniranja se vrše noću i danju bez predaha. Uhapšenik je dužan da se pripremi za trideset minuta. Imovina se oduzima i sa njom raspolažu ravnateljstva za ponovu. Gdje god je moguće hapsiti čitave porodice. Ne mogu biti pošteđene starije osobe, žene i djeca.“

Bio je to samo početak.

Prvim kuršumima mržnje ispaljenim 28. aprila 1941. godine u pripadnike srpske nacionalnosti iz Gudovca, Brezovice i još nekih mjesta oko Bjelovara, dat je signal poslije koga će mnogi krajevi ustaške države biti pretvoreni u stratišta na kojima su ubijana i djeca.

Sve ono negativno, patološko i zločinačko što je karakterisalo nacifašizam i njegove sluge dostiglo je vrhunac u genocidu nad djecom. Ubijajući nejač, krvnici su pokazivali najmračniju stranu svoga bića. Na najsuroviji način uništavali su živote dječaka i djevojčica, od kojih su mnogi bili još u pelenama.

Ubijali su ih Pavelićeve ustaše, njemački vojnici, četnici Draže Mihailovića, jurišnici 369 „Vražje“ i 13 SS „Handžar“ divizije, italijanski fašisti, pripadnici Hortijeve Mađarske i Čerkezi Prve kozačke divizije. Pri tom su primjenjivali metode koje po svireposti prevazilaze najveće grozote kakve se ne pamte u našoj i svjetskoj povijesti. Zaista u našem savremenom riječniku teško je naći odgovarajuće oznake kojima bi bilo moguće izraziti stepen nečovječnosti i groznomornost izvršenih zločina.

Djecu su strijeljali u stalku i pelenama, bebe su nabijali na bajonete, kolje i šiljate letve od plotova, klali noževima, bradvama i sjekirama, spaljivali u kućama i krematorijumu, na Gradini kod Jasenovca kuvali u kotlovima za spravljanje sapuna, zavezanu u strože i džakove bacali u rijeke i bunare, živu otiskivali u špilje i pećine, gušili cijankalijem i trovali kaustičnom sodom, satirali glađu, žeđu i hladnoćom.

Događaji iz prošlosti jednog naroda, ma kako slavni bili, vremenom izblijede i zaborave se, ako ih neko ne zabilježi. Zato je s pravom rečeno:

— Ono što se ne zapiše, nije se ni dogodilo.

Usmeno kazivanje podložno je izmjenama, dodavanjima, prekrajanju i, konačno neumitnom zaboravu.

Ono što je trajno i sigurno jeste zapis, slovo, knjiga. Još kad se knjiga ilustruje i dopuni slikom, ona postaje, dobrim dijelom, čitljiva i nepismenom. Neko je, vrlo uvjerljivo, o knjizi i slici kazao ove riječi:

— Knjiga se sve više gleda, a slika sve više čita. Ovi brojni i bogati zapisi o Kozari iz pera Dragoja Lukića, ilustrovani mnoštvom fotosa, daju vrlo uvjerljivu i upečatljivu sliku slave, podviga i tragedije boraca i naroda herojske Kozare.

U ovu knjigu ugrađene su godine solidnog i strpljivog rada u kome su se srećno preplitali marljiv trud i talenat njenog stvaraoca. Pisana je s izuzetnom ljubavlju i divljenjem za podvige junačkog naroda Kozare, pričana s uvjerljivošću jednog učesnika.

Najveći dio knjige govori o djeci, učesnicima slavne i tragične epopeje, o jednom detinjstvu kaljenom u vatri velike bitke vođene na Kozari. Govori o djeci Kozare razvijane vihorom rata na bezbroj strana.

Evo, i ovako, na ovakav način, slovom, jezikom i slikom, bivši borac, dostojno i s pijetetom, odužuje se sjenima svojih palih drugova i saboraca koji ne dočekaše raspjevane dane slobode i novog života.

 

BRANKO ČOPIĆ

U vreme kad je Ernesto Če Gevara ubijen u džunglama Bolivije u oktobru 1967, već je za moju generaciju predstavljao legendu, ne samo u Latinskoj Americi već širom sveta.

Kao i mnogi drugi epovi, i priča o mračnom argentinskom doktoru, koji je napustio svoju profesiju i svoju rodnu zemlju da bi radio na oslobađanju siromašnih, počinje putovanjem. Zajedno sa Fidel Kastrom i ostatkom grupe u suludoj misiji invazije Kube i zbacivanja diktatora Fulencio Batiste, prešao je 1956. Karibe na nestabilnom brodu po imenu Granma. Iskrcavši se u neprijateljskim barama, izgubivši veći deo ljudi iz grupe, oni koji su preživeli probili su se ka planinama Sierra Maestra. Nakon oko dve godine kasnije, nakon gerilskih borbi u kojima je Gevara iskazao izvanrednu hrabrost i veštinu zbog koje je imenovan komandantom, pobunjenici su ušli u Havanu i ostvarili prvu i jedinu uspešnu socijalističku revoluciju u Americi. Nakon toga predstave o njemu su bile veličanstvene bez izuzetaka. Če, nalik titanu, ustaje protiv Jenkija, protiv najmoćnije postojeće države. Če, kao moralni guru, proklamuje da Novi Čovek, bez ega i prožet ljubavlju prema drugima, mora da bude nasilno stvoren iz ruševina starog. Romantični Če, koji napušta revoluciju da bi, uprkos astmi od koje je oboleo, nastavio borbu protiv opresije i tiranije.

Muskarci su rodjeni  za revolucionare, tim vise ako imaju potpuru u ljubavi zene

Ernesto Gevara de la Serna rodjen je 14. juna 1928. u mjestu Rosario, jednom od vecih argentinskih gradova, u dobrostojecoj porodici. Iako je porodica bila aristokratskog porijekla preferirala je socijalisticke ideje. Godine 1947. Ernesto susrece mladu djevojku po imenu Berta Gilda Infante, poznatu pod imenom Tita. Tita je bila clanica argentinske komunisticke omladine i njih dvoje ce kasnije postati nerazdvojni prijatelji. Zajedno ce citati marksisticke tekstove i raspravljati o aktuelnim pitanjima. Godine 1948. Ernestu je 20 godina i upisuje se na studije medicine na univerzitetu u Buenos Airesu. Do marta polozio je sve ispite iz prve godine medicinskog fakulteta, u junu polaze sve ispite iz druge godine, a u decembru sve ispite s trece godine. Dana 1. januara 1950. Ernesto krece na putovanje sjevernim argentinskim provincijama i to na biciklu koju je preradio u mali motor. Tako stize u San Francisko del Cahar, blizu Kordobe, gde njegov prijatelj Alberto Granado upravlja centrom za oboljele od lepre. Po povratku s tog putovanja nastavlja studije s velikim interesom za alergije, astmu i lepru.
Za vrijeme studija radio je kao bolnicar na trgovackim brodovima argentinske nacionalne trgovacke pomorske kompanije. Na tim putovanjima obilazi juzne obale Argentine, Brazil, Venecuelu i Trinidad. U oktobru odlucuje da krene na putovanje kroz Latinsku Ameriku, zajedno s Albertom Grandadom na starom Norton motociklu od 500 cc. Na tom putovanju 1. maja stize u Limu. Tu upoznaje doktora Huga Peskea, peruanskog naucnika i direktora nacionalnog programa za lepru te istaknutog marksistu. Oni nekoliko noci do ranih jutarnjih sati vode razgovore. Ce ce te razgovore kasnije istaci kao veoma vazne u promeni njegovog stava prema zivotu i drustvu. Tada odlucuje da se vrati u Buenos Aires kako bi dovrsio studije. Putuje teretnim avionom preko Majamija, gde dolazi do tehnickih poteskoca sto odlaze let za mjesec dana. Kako bi preziveo radi kao kelner i perac posudja u jednom baru. U redovnoj proceduri provjere stranaca ispituje ga policija i izmedju ostalog ga pitaju da li su njegovi roditelji komunisti.
Vraca se u Buenos Aires 31. avgusta, a studije zavrsava pocetkom 1953. godine. Nakon lekarskog pregleda za regrutaciju proglasen je nesposobnim. Potom odlazi u Boliviju, da bi se nakon promjene nekoliko zemalja skrasio u Gvatemali. Dana 7. jula ponovo odlazi na putovanje po Latinskoj Americi. S tog putovanja pise svojoj tetki Beatris: "Na slici naseg voljenog druga Staljina zakleo sam se da necu predahnuti pre nego ta kapitalisticka hobotnica bude unistena". Godine 1954. ucestvuje u borbama protiv gvatemalske vlade, gde se prijavio u sanitet pobunjenika i naucio svoje prve vojnicke vestine. Pocetkom 1955. godine Ce radi kao doktor u bolnici u Meksiku. U junu susrece brata Fidela Kastra – Raula Kastra, s kojim ce se sprijateljiti.
Dana 24. juna 1956. meksicka policija hapsi Cea zajedno sa njegovim kubanskim prijateljima (medju kojima je bio i Fidel Kastro), a 3. jula novinska agencija UPI objavljuje: "Argentinski doktor Gevara bice deportovan u domovinu zbog pretpostavke da je ucestvovao u neuspeloj zaveri protiv kubanske vlade Fulgensija Batiste". Bivsi meksicki predsjednik Lazaro Kardenas umesace se u rad policije kako bi odbranio kubanske revolucionare pa su krajem jula Ce Gevara i braca Kastro pusteni na slobodu. Na slobodi su u tajnosti nastavili sa svojim revolucionarnim aktivnostima. Dana 2. decembra grupa od 82 ljudi iskrcava se na istocnoj obali Kube kod mjesta Los Kayelos. Medjutim njihov dolazak je primjecen i vladine snage krecu u poteru za njima. Revolucionari se dele u manje grupe.
Dana 5. decembra kod mesta Alegdjija del Pino Ce upada u zasjedu, biva ranjen u vrat ali uz pomoc saboraca uspjeva pobjeci u polja secerne trske, da bi 21. decembra Ceova grupa stigla na plantazu kafe gde ih je Fidel vec cekao nekoliko dana.
U januaru 1957. napadaju kasarnu u mestu La Plata. Bila je to prva pobeda revolucionara. U osvit zore prvog dana nove godine diktator Batista pobjegao je iz zemlje. Nakon pobjede revolucije Ce 9. februara dobija kubansko drzavljanstvo. Od jula do avgusta je na putu sa sluzbenom kubanskom delegacijom, prvo u Ujedinjene Arapske Emirate i Egipat, gdje susrece Nasera. Potom odlazi u Indiju, Tajland, Japan, Indoneziju i Pakistan. Povodom incidenta u Zalivu svinja kada su izbjegli Kubanci uz pomoc Amerikanaca pokusali srusiti vlast na Kubi izjavljuje:
"Mi imamo sastanak s istorijom i jednostavno si ne mozemo dopustiti da budemo uplaseni! Moramo zadrzati entuzijazam s kojim smo krenuli u borbu. Moramo graditi fabrike levom rukom, u desnoj ruci drzati pusku, a s obe noge zgaziti crve".
Nakon ubistva kongoanskog predsednika Patrisa Lumumbe i dolaska na vlast diktatora Combea Ce u Generalnoj skupstini Ujedinjenih nacija u Njujorku izjavljuje:
"Svi slobodni ljudi svijeta moraju biti spremni na osvetu za kongoanski zlocin".
Godine 1965. Ce odlazi u Kongo s grupom kubanskih suboraca kako bi ucestvovao u tamosnjim borbama. Godinu dana kasnije (1966.) Ce u najvecoj tajnosti putuje u Havanu gde se priprema za novu misiju u Boliviji. Preko Moskve, Praga, Beca i Brazila Ce stize u Boliviju 3. novembra.
Dana 8. oktobra 1967. kod sela La Igera Cea i njegova dva saborca zarobila je bolivijska vojska. Na mesto gde su zarobljeni uskoro dolazi pukovnik bolivijske vojske, Kubanac koji radi za CIA-u. On sprovodi naredjenje sa vise instance i na licu mjesta ubija Cea i njegove saborce Vilija Kubu i Huana Pabla Canga. Bolivijski vojnik je izvrsio naredjenje, ali nije mogao gledati dok je pucao u njih.
Nakon Ceove smrti vodeci svjetski listovi ponudili su 125.000 americkih dolara za njegov dnevnik. Dana 1. jula 1968. dnevnik je objavljen na Kubi i distribuiran je besplatno. Sadrzaj dnevnika izazvao je medjunarodni skandal zbog nacina na koji su bolivijska vojska i Amerikanci tretirali ratne zarobljenike.
Zbog svoje mucenicke smrti Ce je postao svetski uzor mnogim mladima, posebno 1960.-ih i 1970.-ih godina XX veka. Ernesto Gevara de la Serna, ili krace – Ce, autor je  knjige:
Gerilsko ratovanje (1960.)