Strast

Osjećaj unutrašnjeg nemira. Osjećaj koji razdire razum. Osjećaj koji vodi instinkt. Požuda. Jednostavna volja za osjećajem dodira topline usana. Nema svjesnog upravljanja misli, nema predrasuda, nema ograničenja. Požuda.

Stvori se jedan trenutak u kojem se ne razmišlja o posljedicama. Postane tako stvaran i tako jak da pokrene vrelinu krvi u obraze. Stoji u tom vremenu koje ne postoji i čeka, čeka da ga neko ugrabi. Traži se jako, traži se uz žrtve i posljedice. Želi se ispuniti i prestati, ali samo na neko vrijeme… kratko vrijeme. Misli lebde visoko, visoko iznad želje vraćanja u stvarnost postojanosti tijela. Tijelo zna, tijelo uvijek zna što želi. Tijelo pokazuje kako želi i što mu je činiti. Krila su osjećaja jaka i vinu nas visoko, visoko iznad bilo koje granice sputavanja. Sretni smo, sretni u vlastitom obožavanju osjećaja strasti. Želimo ga dijeliti, brzo i bez razmišljanja. Želimo u tome osjećaju biti sami, ali opet zajedno. Zajedno s onim koji ga prihvaća, ali kako? Onako kako mi to osjećamo. Strast potom dobiva svoj smisao. Živi.

Pogled je jak, prodoran. Stisak pokazuje vrelinu želje, želje tjelesnog ispunjenja kroz sastanak duša u jednom dahu ljubavi. Polako se uvlači u svaki poljubac tijela željnog htjenja. Požuda. Za neke razvratna misao ljubavi. Jednostavno, požuda. Želja misli pokreće vjeđe. Vjeđe se sklapaju i prepuštaju oku prekrasni ton boja osjećaja predanosti. Tijelo ne sluša misli, prepušta se toplini ruku, toplini poljubaca. Stanka. Stanka u vlastitom osjećaju prepuštenosti nesvjesnom gibanju tijela. Polako i nekontrolirano. Požuda.

Stigne poruka nošena mirisom kože. Uvlači se u nos. Ubrzano se diše. Želi se osjetiti pokret i želju drugoga tijela. Spojena, sretna i u trenu nepokretna. Vole se svemir i ljubav. Vole se. Postaje nepodnošljiva misao razdvajanja, želi se ostati zajedno taj trenutak, trenutak u kojem nema vremena. Sve je oko nas usporeno i magličasto. Postajemo svjesni naše ljubavi. Postajemo svjesni osjećaja koji nas vodi. Vodi nas daleko. Spremni smo taj trenutak reći i učiniti sve, samo da traje. Samo da traje.

Biti voljen. Biti željen. Radoznalost u otkrivanju osjećaja strasti. Strast. Jako i kratko osjećanje oslobađanja vlastite nevoljenosti. Oslobađamo se svih sputanosti, postajemo potpuni, potpuni u odgovoru drugoga tijela. Tijelo koje nas želi i prihvaća. Sreća.
Opijenost odvajanja od svakodnevnice. Prekrasno odvajanje od toksičnih utjecaja svakodnevnice. Bitno je samo htjeti. Htjeti se prepustiti. Postajemo bespomoćni pred pogledom davanja ljubavi. Postajemo sami sebi razumljivi i voljeni. Našu ljubav prema sebi osjeća drugo tijelo i uživa, uživa u slobodi kretanja misli. Prepušta se, prepušta se zovu prirodnog pokretanja instinkta. Osjeća, osjeća da vrijedi i da je željno. Daje se.

Požuda. Kratko i jasno osjećanje ljubavi. Jednostavno je, samo se treba prepustiti. Prepustiti nekontroliranom osjećaju želje. Život je avantura. (copy)

Vec duze vrijeme slusam Franciska Goyu i njegova muzika mi izuzetno odgovara!
Da podijelim dve pjesmice sa vama!
Poslusajte...odvojite par minuta...necete pozaliti...uzivajte....

13-francis goya-ka...

01-francis goya-so...

Magla

Magla oko mene.
Ne mogu da izadjem iz nje...ali ni ti zelim...
Gusta da nista ne vidim,nista ne zapazam...samo njega.
On je taj koji mi daje volju,nadu,strast...

Kako moze neko tako daleko da mi dotakne srce?
Dotakne dusu?

Mozda gresim,mozda ne bi smjela...mozda
Ali kasno je...
Predala sam se,predalo se tijelo,predao se razum...
Sve samo njega zeli...

A on daleko....

Sta bi bez magle?
Ne mogu bez nje...grije me i mazi umjesto njega...
Ali nedostaje mi njegova toplina,njegov sapat,njegov dodir..

Da nada je tu...u nadi je spas kazu...
Doce on i rastjerat ce maglu i sve ce biti jasno,svijetlo...

Ali do tada...ostaje magla...i zelja...strast....

Sve ne nekako nadam da ce mi ova godina biti bolja nego prosla?
Da li se svi nadamo ili sam to samo ja?

Nije mi nesto prosla bila za pamcenje,dapace mislim da cu je brzo zaboraviti.
Licno je ne mogu pamtiti po nicemu osim jednom lijepo odmoru i putovanju.
A staje godina kad se pamti po samo jednom dogadjaju?!

Znaci idemo dalje...
Nemam mnogo zahtjeva.
Pred kraj prosle godine bila sam bas bolesna i sad mi se sve zelje okrecu prema zdravlju.
Uvijek mi nekako dodje na pamet ona recenica:

Zdrav covjek ima 1000 zelja,a bolestan ima samo jednu.


Istina jel da?
Da li sam medju zdravima vidjet cemo ove godine.
Voljela bi da jesam...

Ali necu o tome!
Idem na nesto sto ja volim..poezija...
Nazalost autor mi je nepoznat ali je predivna pjesma...

Svaki dan me sve vise odusevaljava
Odavno sam znala da ima talenta za pisanje ali sa ovim sam jednostavno ostala bez komentara...
(Dozvolu mi je dao da ovo stavim ovdje....ljubimm ga)

""""Pokrećeš mi sva čula, osećam drhtaje tela, a niz kičmu mi prolaze žmarci, a svaki damar mišića osetim do najsitnijih detalja jer mi srce nekontrolisano udara u grlu i gle čuda, prijatno me guši.
Čežnja za tobom je teško osećanje, pritiska dušu, usporava pokrete, sputava misli, vezuje jezik.
Zato želim da ti napišem pesmu, dugu pesmu, u koju bih pohranio sva svoja osećanja prema tebi, ljubavi moja, samo ne znam da li ima dovoljno mesta na ovom svetu i dovoljno papira da sve moje misli o tebi stanu u tu jednu pesmu, nikada do sada napisanu, nikada opevanu, pesmu koja je samo za tebe, pesmu koju ceo svet mora znati napamet i koja će biti uzor svim budućim poetama. A ta velika pesma, poema bez kraja, sažeta je u samo dve reči: VOLIM TE!
Zato, ne kvari mi iluziju jer je ona kao mehur od sapunice, može se običnim dahom tvoga ljubavnog uzdisaja raspršiti u milione sitnih kapi koje na suncu blješte kao najčistiji kristali.
Ti ženo, upravljaču mojih misli, vođo mojih osećanja, sve ove reči su male da bih izrazio svoje divljenje što postojiš. Živim od susreta do susreta sa mislima na trzaj tvog ramena kada spuštam ruku na njega, na tvoj osmeh, kada spoznaš da sam to samo ja. Živim i sanjam širom zatvorenih očiju, kradući od života svaki deo misli na tebe, odvajajući te od istorije, jer to ne želim nikad da mi budeš. Želim te u budućnosti, mojoj budućnosti, jer svaka pomisao na budućnost bez tebe, za mene je prošlost."""

Svako ima svoju muziku i ja sam nasla moju.
E T H N O
Stvarno muzika za dusu...moju dusu...

Powered by eSnips.com

Ako želiš imati lijep život, Ne smiješ se okretati unatrag, I ako doživiš neki poraz, Osjećaj kao da si se ponovno rodio. Što želiš? Upitaj se to svaki dan, I svaki ćeš dan dobiti odgovor. Veseli se stvarima koje si učinio, Poštuj ono što drugi čine, Naročito nemoj mrziti nikoga, I sve ostalo ostavi Bogu. (J. W. Goethe)

Kaze ne smijes se okretati unazad....
Da li covjek moze da se ne okrene?

Mislim da je nemoguce.Proslost je dio nas...
Nikad nisam pokusavala da zaboravim svoju proslost.Moja me proslost cini onim sto danas jesam.Iako nije kao iz bajke moja je.Iako boli volim da se vratim tamo pa barem i na momenat.Volim da se podsjetim...volim da se sjetim...volim da odlutam...

Znam da se ne zivi u proslosti ali znam da moze da pomogne u buducnosti.Mislim da je to jos jedan razloga sto ne smije da se zaboravi...
Ali realno gledano pa nije sve ni ruzno.Zasto proslost mora biti ruzna? Nikako...ponekad tuzna ali sve to covjeka tjera da ide napred i da vidi bolju buducnost.

Ovo za poraz i nije lose jel da? I mene svaki poraz tjera da idem dalje.Nisam od onih koja odustaje i koja se predaje.Da je tako nebi ja danas ovo pisala.

A sto zelim...ehh ta je lista podugacka.Vjerovatno ce doci do izrazaja moje zelje u toku mog pisanja.Ustvari ne mozda nego sigurno.Ne moze covjek bez zelja...
Za sada moja zelja je on!
Zasto se uvijek zeli ono sto se ne moze imati?
Mozda i na to nadjem odgovot negdje ovdje...

"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom. "

Meša Selimović – Derviš i smrt

Moje price slijede....