Prošlog ljeta roditelji mog druga su mu kupili skuter za rođendan. Bio je presrećan. Čak je u svakom od nas, njegovih prijatelja, izazvao zavist. Dok bi se po danu sunčali i kupali okupljajući se na ponti, on bi velikom brzinom projurio na skuteru, a do nas bi dopro njegov glas: „´Oće li neko krug?“. Kad bi se zaustavio pored nas naglo kočeći, poslije velike brzine, mi smo ga oduševljeno pratili pogledom.

Jedan dan je i mene provozao. Pitala sam ga da li ima kacigu, ali je rekao da je ljepše bez nje. I zaista je bio divan osjećaj dok mi, jureći na skuteru, vjetar mrsi kosu. A tek ta brzina - neponovljiva, uzbudljiva. Narednih mjesec dana neumorno sam molila roditelje da i meni kupe skuter. On je za mene predstavljao divlju brzinu, slobodu i znak odrastanja.

Ta je moja želja naglo isčezla jednog dana kada sam se sa tatom vraćala iz Budve. Na škaljarskoj raskrsnici je bio veliki zastoj u saobraćaju. Neko reče da je jedan mladić poginuo, što sam čula kroz otvoren prozor auta. Uz riječi da ostanem u autu i da ide da vidi treba li nekome pomoć, tata je izašao, a ja sam sjedala radoznala, željeći da saznam šta se tačno dogodilo. Uprkos njegovim riječima, izašla sam. Vidjela sam nekoliko policajaca kako se užurbano kreću i čula zvuk Ambulantnih kola. Na ulici je ležao oboren motor. Nedaleko od njega, vidjela sam mladića čija je glava bila naslonjena na trotoar, a tijelo ispruženo na ulici. Pomislila sam da se onesvijestio. Tada priđoh malo bliže i ugledah prizor nakon čega mi usta ostaše poluotvorena, a nisam mogla progovoriti ni riječ - kraj njegove glave je bila ogromna lokva krvi. Kada me je tata ugledao, užurbano je krenuo ka meni i poveo me nazad u auto. Još uvijek šokirana zbog prizora, nisam najbolje razumjela šta je govorio. „Jesam ti rekao da ne izlaziš...Nije imao kacigu...Brzo vozio...Imao 19 godina...“ - čula sam ga kroz maglu. Teško sam se kretala, kao da sam imala kamenje u nogama. Prisjećala sam se one ljetnje noći, one vožnje skuterom sa drugom kojem sam toliko zavidjela zbog skutera. Pomišljala sam šta je moglo nama da se desi, i kakav bih bol nanijela roditeljima i bratu. Pričali su mi mnogi o opasnosti od brze vožnje, ali nisam osjećala strah. Međutim, nakon ovog događaja, drugačije gledam na stvari. Ovo mi je životna pouka - ne brže od života. Shvatila sam ga je put između života i smrti kratak i da je tim putem opasno hodati.

Ova priča u ovom slučaju nije stvarna,ja sam je napisala za konkurs na temu „Ne brže od života“.Medjutim,ima mnogo ovakvih slučajeva,tako da i nisam izmišljala.Vi koji već vozite motore,auta itd,imajte na umu-ne brže od života!