Još mjesec dana...Još mjesec dana ću biti u klupi svoje osnovne škole.Šta li me dalje čeka...?Ni sama ne znam...Srednja škola,reći ćete...A osim toga?Kakve me sve lijepe ili ružne stvari očekuju...?Čemu mogu da se nadam?U budućnosti ima mnogo puteva,ali kojim ću poći...?Moj dnevnik me je pratio još od 4-og razreda.Istina,jedno ga vrijeme uopšte nisam pisala...Ali,kada sam našla svoj stari dnevnik još otkada sam imala 10 godina,pomislila sam:"Zašto da ne zapišem stvari koje su me činile srećnom?" i tada sam ponovo počela dnevnik (prošle godine)."Danas sam dobila peticu iz prirode i učiteljica me je pohvalila.Kada sam to rekla mami,ona me je povela u Kotor da kupimo novu barbiku!"-to su bile riječi koje su me podsjetile na moje prohujalo djetinjstvo,pa sam i pustila koju suzu sjećajući se tih prelijepih dana.Doduše,nisam ni ja baš toliko stara,ali bih ipak voljela da se ponovo rodim i još jednom proživim djetinjstvo.A sada bi moja stranica iz dnevnika izgledala ovako:"Ajoj,nastavnica nam je dala kontrolni,a nema šanse da izvučem četvorku!Ali nismo imali italijanski zadnji čas!Jeeeeeeeeee!!!!!".
POSLE LJUBAVI
Oprastamo se,
oprastamo se i strasno dugim nogama
odlazimo u svet.
Ti u svoju mladost
onuda iza fabrika,
iza pristanista
i mosta,
niz raskrsca koja se razilaze kao posvadjani ljudi.
Ja u svoju mladost
onuda uz prugu,
gdje trava ima okus vode,
peska
i sunca.
Nikad vise necemo sedeti u istoj klupi
ni jedno od drugog prepisivati zadatke,
ni deliti uzinu na odmoru.
Nikada se vise necu smejati tvojim olinjalim lutkama
ni ti mom neukrocenom zvrku na temenu
za koji su me vecito cupkali
oni sto sede iza nas.
Nije ovo vise zavrsena samo jedna skolska godina.
Kazu:
gotovo je detinjstvo.
Jedno veliko detinjstvo danas je gotovo.
Kazu,
i svi su zajedno radosni
i kotrljaju se niz stepenice kao saka prosutih klikera,
i svi su smesni od zadovoljstva
kao plastelinske figure,
i svi su sareni i cudni
kao grad za vreme velikih praznika.
SAMO JA ZNAM:
NIKADA VISE,
NIKADA VISE ,
NECEMO SE UHVATITI ZA RUKE
NI HODATI OD UGLA DO UGLA
I POKUSAVATI UZALUD DA SE SETIMO DOK CUTIMO
NECEGA VRLO VAZNOG,
NECEGA TOLIKO OGROMNO VAZNOG
CEGA SE RAZDVOJENI NIKADA VISE NECEMO MOCI SETITI.
MIROSLAV ANTIĆ
|
Poslao 
Poslao 
Poslao 
Poslao 
Poslao Sharpay
Poslao