
Info: ComicBookDB
Transmetropolitan se posle 11 godina ponovo štampa u trade paperback varijanti, tako da je krajnje vreme da ga i ovde pomenemo. Transmetropolitan je jedno od najhvaljenijih dela Warren Ellisa. Transmetropolitan je objavljivan između 1997. i 2002. godine. Transmetropolitan je jedini živi serijal koji je nastavljen u okviru Vertigo kataloga posle ukidanja Helix etikete. Transmetropolitan je imao tri nominacije za Eisner nagradu. Transmetropolitan je sjajan.
Transmetropolitan počinje tako što je Spider Jerusalem, novinar, pisac i samotnjak, primoran da napusti svoje planinsko utočište i da se vrati u neimenovani grad, City, kako bi ispoštovao svoj ugovor sa izdavačkom kućom, kojoj duguje još dve knjige. Međutim, Spider nema para za život u gradu i pisanje knjige, pa mora ponovo da u život vrati svoje novinarske kvalitete. To dalje ovaj serijal lansira u sled događaja koji prate njegov čudni stil života i nasilnu verziju "gonzo" novinarstva (subjektivni stil koji postavlja novinara u prvo lice, na mesto dešavanja događaja koji se opisuje) i prepliće teme poput kapitalizma, korupcije, društvene odgovornosti i sveopšte propasti civilizacijskih vrednosti. Ellis je iskoristio strip kao platformu za analizu / kritiku svih ovih pojava kroz prizmu apsurdnog britanskog humora (kućni aparati na mehaničkim drogama, Spiderova dvoglavo-trooka mačka koja puši, Transients - pokret ljudi koji svoj DNK "obogaćuju" vanzemaljskim genomima i pre svega Bowel Disruptor, pištolj koji izaziva fenomenalni spektar stomačnih katastrofa), iako se radi o američkom stripu.
Po veoma ličnom stilu naracije deluje da je Ellis formirao lik Spidera po sebi (ili se bar prepoznaje u istom), a da pritom poseduje statusne karakteristike Howarda Sterna: Spidera svi čitaju, oni koji ga vole i oni koji ga mrze, i njegova zapažanja se bez pogovora prihvataju poput Božjih zapovesti. Međutim, malo je nerealno da on, i pored date mu inteligencije i snalažljivosti, odmah sa početka deluje neverovatno hladno i samouvereno što se tiče reintegracije u društvo, da razume sve političke tokove čak i posle petogodišnje izolacije. Pomenuto ume da zasmeta jer donekle razbija osećaj napetosti na početku priče, ali se srećom taj efekat vremenom smanjuje: paralelno sa tokom radnje, autor prizemljuje Spiderov lik.
Sa druge strane, Darick Robertson je odradio odličan posao što se tiče vizuelizacije Transmetropolitan sveta. Od neverovatno detaljnih panela do malih close-up kadrova, nikada se ne mogu pomenuti reči "previše" i "nedovoljno". Po meni, najbolji primer je vizuelna definicija Spidera na samom početku. Tek pošto smo ga videli u prvom izdanju, kao tetoviranog, zaraslog i golog samotnjaka, Robertson paralelno sa narativom adekvatnom gradacijom uvodi ostatak cyberpunk kreacija/kreatura Cityja, pa ga tek onda menja u ćelavog lika sa asimetričnim naočarima i Ajnštajnovskim izborom odeće. Ovi njegovi potezi su sigurni faktori koji dodaju određenu količinu harizme Spiderovom liku, i time balansiraju sveukupni efekat na čitaoca. U sve to uračunajmo još i odlične naslovnice Geoff Darrowa, koje se (iako veći deo vremena nisu "prljave" koliko bi priči odgovaralo, poput mojih favorita koje je pred sam kraj radio Glenn Fabry) savršeno uklapaju sa Robertsonovim ilustracijama, i imamo kompletan i ujednačen vizuelni ugođaj.
Transmetropolitan, dakle, nudi interesantnu priču sa ključnim rečima koje se i uprkos fiktivnom ambijentu i vremenu odigravanja radnje lako daju preneti na naše vreme. Transmetropolitan je odličan spoj crteža i onoga u balončiću. Još jednom, Transmetropolitan je sjajan.
Transmetropolitan počinje tako što je Spider Jerusalem, novinar, pisac i samotnjak, primoran da napusti svoje planinsko utočište i da se vrati u neimenovani grad, City, kako bi ispoštovao svoj ugovor sa izdavačkom kućom, kojoj duguje još dve knjige. Međutim, Spider nema para za život u gradu i pisanje knjige, pa mora ponovo da u život vrati svoje novinarske kvalitete. To dalje ovaj serijal lansira u sled događaja koji prate njegov čudni stil života i nasilnu verziju "gonzo" novinarstva (subjektivni stil koji postavlja novinara u prvo lice, na mesto dešavanja događaja koji se opisuje) i prepliće teme poput kapitalizma, korupcije, društvene odgovornosti i sveopšte propasti civilizacijskih vrednosti. Ellis je iskoristio strip kao platformu za analizu / kritiku svih ovih pojava kroz prizmu apsurdnog britanskog humora (kućni aparati na mehaničkim drogama, Spiderova dvoglavo-trooka mačka koja puši, Transients - pokret ljudi koji svoj DNK "obogaćuju" vanzemaljskim genomima i pre svega Bowel Disruptor, pištolj koji izaziva fenomenalni spektar stomačnih katastrofa), iako se radi o američkom stripu.
Po veoma ličnom stilu naracije deluje da je Ellis formirao lik Spidera po sebi (ili se bar prepoznaje u istom), a da pritom poseduje statusne karakteristike Howarda Sterna: Spidera svi čitaju, oni koji ga vole i oni koji ga mrze, i njegova zapažanja se bez pogovora prihvataju poput Božjih zapovesti. Međutim, malo je nerealno da on, i pored date mu inteligencije i snalažljivosti, odmah sa početka deluje neverovatno hladno i samouvereno što se tiče reintegracije u društvo, da razume sve političke tokove čak i posle petogodišnje izolacije. Pomenuto ume da zasmeta jer donekle razbija osećaj napetosti na početku priče, ali se srećom taj efekat vremenom smanjuje: paralelno sa tokom radnje, autor prizemljuje Spiderov lik.
Sa druge strane, Darick Robertson je odradio odličan posao što se tiče vizuelizacije Transmetropolitan sveta. Od neverovatno detaljnih panela do malih close-up kadrova, nikada se ne mogu pomenuti reči "previše" i "nedovoljno". Po meni, najbolji primer je vizuelna definicija Spidera na samom početku. Tek pošto smo ga videli u prvom izdanju, kao tetoviranog, zaraslog i golog samotnjaka, Robertson paralelno sa narativom adekvatnom gradacijom uvodi ostatak cyberpunk kreacija/kreatura Cityja, pa ga tek onda menja u ćelavog lika sa asimetričnim naočarima i Ajnštajnovskim izborom odeće. Ovi njegovi potezi su sigurni faktori koji dodaju određenu količinu harizme Spiderovom liku, i time balansiraju sveukupni efekat na čitaoca. U sve to uračunajmo još i odlične naslovnice Geoff Darrowa, koje se (iako veći deo vremena nisu "prljave" koliko bi priči odgovaralo, poput mojih favorita koje je pred sam kraj radio Glenn Fabry) savršeno uklapaju sa Robertsonovim ilustracijama, i imamo kompletan i ujednačen vizuelni ugođaj.
Transmetropolitan, dakle, nudi interesantnu priču sa ključnim rečima koje se i uprkos fiktivnom ambijentu i vremenu odigravanja radnje lako daju preneti na naše vreme. Transmetropolitan je odličan spoj crteža i onoga u balončiću. Još jednom, Transmetropolitan je sjajan.
Transmetropolitan #01-17
Transmetropolitan #18-32
Transmetropolitan #33-47
Transmetropolitan #48-60






