Ivan V. Lalić

Mesta koja volimo

Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno,
Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I šta je pod prozorom; ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kiše
Koju smo razumeli koja se stalno ponavlja,
I ovaj zid ne međi sobu, nego možda noć
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noć kad si bila uplašena od svoje svetlosti,
I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadživljuje, zauvek naseljeno
Običnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamćenje;
Kad odeš, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: ničeg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi način vidljivo,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti.

Zal Kopp

Horizontom pogleda

Još se i sada u tebi osjećam i noć u meni luduje,
još po tvom tijelu u mirisnim dodirima izgaram
i zanosom vječnog ljubavnika tvoje sokove ispijam.
Proplancima tvoga tijela voćnjake grudi posjećujem
i razuzdane prste puštam da beru sočne trešnje,
dozrele na suncu moje ljubavi i kiši mojih strasti.

Još uvijek, između neba i zemlje, u tebe uranjam,
odsjedam dodirima muškosti na tvojim stijenama
i tvrdim valovima zauzimam meke crvene rubove.
Još me horizontom svog požudnog pogleda mamiš,
razvlačiš u obrisima čežnje i tihim uzdasima opijaš,
prislanjaš na uzglavlje i šapatom zvijezda pozivaš.

Pučinom mog tijela izazovno slažeš olujne strasti,
ispod svakog pokreta hvataš moje burne osjećaje
i poput sna vrelim trbuhom sigurno po sebi vodiš.
Još te u sebi imam i iako si pokraj mene tiho zaspala
i usnula u hodu, na mojim tek razbuktalim usnama,
nastavljam te milovati nježnim mislima ljubavi.

Dopuštam mjesečini da te tada dodiruje zagrljajima
i prostre bjelinu tvoga tijela pod moje nemirne dodire,
jer s tobom i kad spavaš, nastavljam voditi ljubav.
Osmjehnem se kad dotaknem prostor raširenih nogu
i na moje dlanove izneseš dubinu otiska divnih usnica
što vječnu vatru među moja bedra slatko urezuju.

Ponekad, itekako volim spokoj tvoga sna izazivati,
odsjajem treperavog svjetla preko tebe pretrčavati
i u toplim odajama tvog hrama maštom zalaziti.
A kad me poneki tračak nemirnih misli tiho podsjeti
kakvo se bogatstvo u tom prekrasnom hramu krije,
moram te probuditi i zajedno s tobom u njemu uživati.

Herman Hese

Da li si mogla da zaboraviš
da je tvoja ruka nekad u mojoj ležala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
sa mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava,
čitavo jedno kratko proleće
ogrtač sreće mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet, nekad mirisan i raspevan,
sad siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i naših malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme briše i srce zaboravlja;
ali časovi sreće ostaju,
NJIHOV SJAJ JE U NAMA.