... na trenutak izasla sam izvan okvira svakodnevnice, taj tako mali korak priustila sam svojoj dusi sa ogromnom dozom zadovoljstva i mozda bi slucajan prolaznik koji je ulovio pogled moj mogao pomisliti kako se samnom nesto spektakularno dogadja, jer podigla sam bradu, ispravila ledja, drzala se dostojanstveno .... iako bas ovaj tren moju dusu pritisce golemi teret ... i jecala bih tako da me masa cuje, no zatomila sam bol i drzala se i dalje kao da je cijeli svijet moj, izvan svakodnevnice .... nebo sivo, kao da se zeli srusiti na mene, gurnuti me pod vlaznu zemlju, unistiti moj ponos i dostojanstvo ... prkosim
I uvjeravam samu sebe kako mi je svejedno da li ce se nebo otvoriti i hoce li kisa smociti moje obraze ... svjedno, ne marim, koracam dalje, ne osvrcem se .... udisem zrak i tisinu noci koja se uvlaci u mene, viri mi u dusu, udomila se ... tu ispod rebra, ipak moja gruba realnost je tjeskoba koja me nemilosrdno grabi veceras .... zarobila mi misli, uvukla mi se u kosti ...
Ako sklopim oci vidjeti cu veliki stol prepun mrvica i moju dusu kako kleci ispred njega, zamisljena gledam u te mrvice, prebirem ih pogledom, gusim se od boli ..... i proklinjem, sve sto mi ostaje od zivota mog su mrvice, rasute .... za mene nema postenog obroka, kao da nisam dostojna da nahranim konacno svoju dusu, ispunim ju .... pustim zivot u sebe
Pobacala sam sve sa stola, ne zelim mrvice .... ostati cu gladna, ljubavi, paznje, osjecaja, njeznosti, topline .... osjecaja pripadnosti ....
no ne zelim ostati gladna ... ne zelim umrijeti od gladi ...
