... upalila sam svijecu i u tisini prostora promatram njezin plamen, gotovo nepomicno sjedim, zamisljena ... gubim doticaj s vanjskim svijetom i vise ne vidim i ne cujem nista oko sebe, odlutam u tim svojim mislima pracena oscilacijama u raspolozenju i muce me tolika pitanja koja se poredaju i cekaju odgovore koje nemam ili ne zelim imati .... i zasto bas ovo poslijepodne virim sebi duboko u dusu preispitujuci svoje odluke, poteze, djela i trenutke kojima se bavim u zadnje vrijeme, stavljam ih na vagu i uzimam nesto od novog zivota, u malim kolicinama no ipak ne razmisljajuci dovoljno, ponekad me ponese zelja mozda cak i sebicno zagrabim iako znam da cu na taj nacin poremetiti sklad .... i pitam se je li moja savjest cista ili i ja imam ispod koze odredjenu dozu licemjerja zbog cega moji snovi ponekad nisu mirni ..... i jasno je kako bezgresna nisam i kako cu posrnuti jos bezbroj puta i vracati se na taj isti put kao da se nista dogodilo nije ..... jer ljudski je grijesiti, padati i podizati se .... iz pepela poletjeti nebu pod oblake, strmoglavo se naci i opet pod zemljom, vlaznom, teskom ......i hladnom, dok skupljam krhotine svoje casti, pokusavam sloziti mozaik koji je oku lijep, no u konacnici od toga nemam nista posebno, dovoljno je prihvatiti nesavrsenstvo na svakom zivotnom polju, pa tako i kod donosenja nekih naoko bezazlenih odluka koje ce za sobom povuci cijeli niz pitanja, iako odgovore ne zelim cuti ... jasno je kako nisam savrsena ...
