... ima dana kada sam i sebi teska, osvrcem se i utapam u masi bezlicja i potpuno nepotrebnih konstatacija koje upravo sama sebi serviram na nekom pladnju iako ne zelim nista kusati s tog pladnja ili specificne paznje koja me uzrujava i znam kako je to izgubljeno vrijeme i nije vrijedno spomena ... ipak se zamaram time kako je u mom zivotu premalo kvalitete i kako se iz dana u dan sve vise utapam u kvantiteti koja me ne moze ispuniti .... i postoje neka lica i djela koje me se doticu u ovom trenutku, pretjerano ih analiziram sto iz straha od razocaranja sto zbog nemoci kvalitetne prosudbe, jer je ocito kako se opterecujem, ne zelim biti povrijedjena ...
I slusam ga kako izgovara vrlo jednostavno pitanje 'sto ti sada zapravo zelis da ti se dogadja u zivotu' .... promatram ga nijemo i ostavljam dojam kao da sam djevojcica koja ce tek nauciti zivjeti, a gotovo je pola zivota iza mene ... i tesko mi je srociti smislen odgovor ..... mucim se dok s druge strane upijam rijeci kako je zapravo zivot jednostavan