… pogledom i opet pratim kazaljke na satu … pomicu se u tisini dok glasno otkucava svaka sekunda, gotovo kao krik urezuje mi se u sjecanje … i stojim pred njim, nijemo ga promatran, pitam se...... gdje je onaj koji ce jednom uci u moj zivot, ne mareci za mjesto i vrijeme, naci ce put do mene koracajuci labirintom zivota i trazeci ono malo topline oko srca, bas kao i ja …. danas
Mozda i ne mogu puno dati, mozda se precjenjujem jer vrijeme me pogazilo, obiljezilo …. oduzelo mi nesto, a mozda sam kao otvorena knjiga djelomicno ispisana i s lakocom me se cita, upija .... uzima i osjeca .... ma zar je uopce vazno ? tko sam ja uopce ? ....