... nedavno zamisljena nad rijecima ' kako je malo potrebno da budemo sretni, no bas to malo cesto nam nedostaje ' ..... i razmisljam koliko mi treba da se vratim u ono stanje kad zivim bezbrizno, ne osvrcem se .... uzivam u trenucima, malim znacima paznje ili pak necemu sto sama stvaram a silno me veseli
I pitaju me kako sam, izgovaram rijeci ' sve bolje i bolje ' .... i tada se lovim za zrnca optimizma i sve one male radosti koje si priustim na ovom svom putu koji gazim malim sitnim koracima ...... i podizem glavu, drzim se dostojanstveno
Ima dana kada mi se svijet cini strasnim, ljudi koji me okruzuju, oni manje kvalitetni i oduzimaju energiju, bacaju me u ocaj .... no ima dana kada razmisljam kako niti Rim nije izgradjen u jednom danu, niti je slijetanje na Mjesec organizirano za jedan vikend i tada se nasmijesim, trazim u ocima kvalitetnih osoba podrsku i uz njih procijenjujem rizike prije nego nesto ucinim, jer je cinjenica da dusa nakon poraza strepi od novih poraza .... zivim za lijepe trenutke i uzivam u njima daleko vise nego prije nekoliko godina, vise ih cijenim i vecu paznju posvecujem .... ipak jos uvijek nedostaje nesto, nesto za sto bih se ulovila i osjecala se na trenutak drugacije, no zivot me naucio da budem strpljiva i nerjetko se dogadja da bas onda kada se najmanje nadamo svijetlost razbija tamu i sve se mijenja .... sve oko sebe odjednom gledamo drugacijim ocima .... jos uvijek zivim u nadi