... s prvim zrakama sunca budi se i svo moje bice, snovi su vec daleko iza mene i polako koracam u novi dan, jos jedan dan u nizu kada ce moje raspolozenje varirati i trenutno je to zivotna faza koju doslovno ne podnosim
Povrijedim osobe do kojih mi je stalo, jer se tesko nosim s oscilacijama ... kako je moguce da su te promjene raspolozenja tako izrazajne, kako je moguce da u jednom trenu osjecam se dobro dok u drugom suze moce moje obraze i silno sam usamljena .....
I kada ce to stanje prestati, kada cu konacno 'zaboraviti' i ne osvrtati se vise, ne zamarati se pitanjima 'sto bi bilo da je bilo' ... ovako ili onako, drugacije' .... zaista sam umorna od svega i teret s vremenom ne postaje laksi, zasto ga ne mogu jednim potezom ruke maknuti s ledja ..... svakim danom me pritisce i cini me slabom
Vjerujem u to da ce sve biti drugacije onog trena kad prestanem razmisljati o tome, kad nece biti vise niti vremena niti volje u meni da se i osvrnem ....kada ce to vrijeme doci i zarobiti me, oteti iz ovog stanja u kojem sam vec mjesecima ?
Osluskujem pjev pticice koja se smjestila na mom prozoru i bas sada u ovom trenu dok ispisujem ova slova u meni pozitivno razmisljanje i ne mislim na tugu, bol i usamljenost .......no pticica ce odletjeti