... trgnula sam se nocas iz neobicnog sna, vidim sebe na jednom otoku udaljenom od civilizacije, meni dragih osoba, ljubavi i paznje, prijateljstva, zivih bica .... sama sam na tom otoku u prokletoj tisini, jer sve oluje su se stisale, sve nedace i zivotni izazovi na jednom ovakvom mjestu vise nemaju sto traziti ... oko mene gotovo bozanstveni mir, no svejedno boli
Boli saznanje da se nemam vise za sto boriti, da nema vise izazova i novih puteva kojima treba koracati u bolje i drugacije sutra .... sama i usamljena bez cilja
Do otoka se ne moze, svi putevi koji bi eventualno i vodili do njega ne postoje, ovo je san, ovo su moji gorki snovi u tisini ...
mostovi ? ponekad ih nazivamo mostovima ljubavi ... krhki su i pucaju, prelaz preko njih nije postojan .... osudjena sam u tom snu ostati bez zivotnog cilja i promatram svoju dusu kako se polako gasi, umire ... zelim se probuditi, zelim da me probude ... vristim u samoci, nitko me ne cuje .... potrcala bih, stojim na mjestu nepomicna, sve je izgubljeno, nada je umrla, zivotna snaga iscezla
Ubrzano disem... budna sam, osvrcem se oko sebe i odjednom me preplavljuje golemi osjecaj srece, nisam na otoku, sjedim u tisini svoje sobe na postelji koja je pusta, no to je sva moja bol ... jos uvijek imam toliko zivotnih ciljeva koje zelim ostvariti, jos uvijek imam nadu, jos uvijek imam smisao zivota .... i smijesim se u ovo jutro, ustajem poletna i puna snage, udisem zrak uz tihi sapat sa usana mojih, 'danas volim svoj zivot '
