... zasto gotovo uvijek zapocinjem tekst sa predhodno ispisane tri tockice ? ... kao da zelim reci ovo je samo jedan mali dio ispisanih misli koje zive trenutno u meni, skrivaju se i imaju potrebu izaci na svijetlo dana, poredati se u nizu u nadi da na taj nacin skidam dio tereta koji nosim ...... i postoji li ista na ovome svijetu sto olaksava jedno ovakvo stanje u kojem se nadje dusa pomalo izgubljena, pomalo uplasena, u grcu i pred zidom ?
Unutar cetiri zida pritisak je jos veci, no da li izlazak iz prosotra donosi olaksanje ili novu strepnju pred nepoznatim, cinjenicu da se izlazem mogucnosti da i opet budem povrijedjena ... ili je sve to jos uvijek samo zivotni izazov koji treba prihvatiti i nauciti se nositi s novim porazima ...... vrtim se u krug
Prostor koji ostaje prazan izmedju rijeci i dijela je golem, nepremostiv u ovom trenu, nedokuciv i ceka neka bolja vremena ... neka nova svitanja ... svitanja u dvoje
