... ima dana kada ne nalazim prave rijeci i ne znam ih staviti na pravo mjesto, izraziti se tako da ne dodje do zabune, vec da ono sto sam zaista zeljela reci bude prihvaceno na nacin bez nekakvih losih primisli, iako mozda tako nije zvucalo .....
Postoje trenuci kada ne mislim na sebe, iako mi je tesko radje cu se maknuti i ostati bez rijeci nego da razmisljam jesam li zbog istih ucinila nesto nepromisljeno i tesko je kontrolirati se, posebno ako me ponese onaj dobar osjecaj, izmami mi osmijeh na lice i postanem opustena .....
Ne mogu si dozvoliti da moram vagati svaku rijec jer sam svjesna kako bas i nemam tu moc, volim biti spontana i volim se izrazavati iskreno.
... i ne znam namjerno povrijediti, mogu to uciniti jedino nesvjesno, boli me saznanje da sam ucinila nesto i zbog mene postoji onaj osjecaj nelagode, tuzna sam tada jos vise, jer sve sto cinim uvijek je u dobroj namjeri, u meni nema zloce .... i uvijek se ponasam onako kako se osjecam ...
Mozda sam nespretna, nepromisljena, brzopleta ... ali sam uvijek iskrena i nisam savrsena, sto za sobom povlaci cinjenicu da nemam pod kontrolom svaku svoju rijec.
Treba li mi zato suditi ? osjecam se lose i ovo jutro je sivo.
Kao usamljeno stablo stojim negdje na cistini, pod nebom koje je sivo .... sibaju me vjetrovi, ostavljaju tragove .... hladnoca mi se uvlaci u kosti, bolno je .... ledena kisa pomjesati ce se s mojim suzama, bura ce mi slomiti grane ...
Svaki dio mene cezne za toplinom, zivim u nadi kako ce sunce uskoro izaci, obasjati me i zacijeliti rane .... obraze mi grijati, uciniti me sretnom
