... stojim na dnu, u podnoznju ispred njih, pogledom ih mjerim ... koliko ih je ?
Redaju se jedana za drugom, kao u nekom beskonacnom nizu, ne vidim im kraj ...
Razmisljam, da li da krenem ili cu ostati ovdje ovako ukopana, tuznog lica ... umorna
Osvrcem se, ima li nekoga oko mene, netko tko ce izustiti tih nekoliko rijeci, zapoceti s onom 'kreni dalje' .... sama sam, tu ispred njih, izgubljena ....
I stisnem zube, sklopim oci ... ma mogu ja to, trazim u najskrivenijem dijelu svoje duse nadu ... pokusavam ... taj prvi korak, jedan ... zakoraciti u usponu...
Tezak je, sva tezina skuplja se na krivom mjestu ... prokleto je tesko zakoraciti, a gledam u taj mali uspon, jedna jedina stepenica je ispred mene, moze se savladati sa neznatnim naporom, da niti ne trepnem ....
I opet mi zastaje dah pri pomisli koliko ih je ispred mene, koliko je potrebno snage, volje i zelje da ih savladam ... da konacno krenem k usponu, uljepsam ostatak svog zivota na najbolji moguci nacin, kako bih se jednom osvrtala pogledom prema dolje, prisjecala se svih tih lijepih trenutaka koji su me vodili k usponu ....
Ne zelim razmisljati previse, zelim skinuti teret i konacno krenuti u bolje sutra .... ovaj tren usamljena, no na tom putu sigurno necu biti ... vjerujem u to ... optimisticno
