... tako je rano, jos sav normalan svijet spava dok su moje oci sirom otvorene, sjedim u tisini pokusavajuci svoje emocije ispoljiti i opet si nekako olaksati ... dok slazem slova kao da skidam dio tereta s ledja
Stanje u kojem se nalazim nikako ne mogu prouzrokovati osobe do kojih mi je neopisivo stalo, oni koji su u moj zivot kada je bol postala svakodnevnica, unijeli malo topline ... pokazali mi da ipak vrijedi voljeti iako se poraz za porazom nize, vracali mi vjeru u sebe ... cinili me i na trenutak sretnom
Postoje trenuci koji su neopisivo teski i lijepa rijec, znak paznje ... podrska, nisu dovoljni u tom trenutku, jer tada dusa niti cuje niti vidi, niti osjeca ista osim boli koja ju preplavljuje... i reagiram onako kako se osjecam, uvijek je tako bilo i biti ce, bez previse razmisljanja, spontano
