26.1.2008
u ovo tiho jutro
... od kada ne nosim prsten proslo je nekoliko mjeseci, sjecanje na to da sam ga nosila gotovo pola svoga zivota jos je bolno ... prebirem po slikama, uspomenama .... toliko toga smo prosli a kao da se nismo ni pomaknuli
I ne mogu shvatiti, trudim se ... voljela bih znati, zasto ? ... nikada necu znati
Ostao je trag koji boli, ostalo je nepovjerenje, frustracija ... uzdrmano samopuzdanje.
Drzim sada svoju ' slobodu' u rukama, osvrt na moje godine ... izgubljena
U teoriji sada sam zena koja moze sve sto pozeli, slobodna ... ciste savjesti, mogu sve .... u praksi bice koje nesigurno koraca, trazi oslonac i ne zna se ponasati u drustvu...
Strah da ne budem povrijedjena, ne jos ... jer to bi me slomilo, ne sada ... je velik
Strepim iako znam da si luksuz ne mogu priustiti, ne zavaravam se ... trenutno samo drzim u rukama trenutak koji mi nesto znaci i to je sve ... no svejedno pitanje kako cu se nositi s tim ako i sada na moja vrata pokuca nova tuga ne da mi mira ....
Stvaram jedan oklop oko sebe, iako okruzena gomilom ... sama sam s malo topline oko srca, dovoljno ... i voljela bih da jos malo traje
Analiziram sto mi znaci trenutno rijec ' paznja' ... cemu tezim, o cemu sanjam i sto mi je potrebno .... na putu stojim sama i tako mi malo treba, no samo neka je iskreno.
U ovo tiho jutro i opet sjedim sama .... slova se slazu, pitanja redaju ... trazim odgovore, nadam se ....
Zavirila sam u svoju dusu i pitam se, koliko jos mogu dati ? mogu li usreciti i biti zena koju nije tesko voljeti, prigrliti, strastveno ljubiti ....
Mozes li iz mene izvuci ono najbolje, ima li u meni dovoljno snage da ti pokazem sebe i sve ono sto se krije iza ove vanjstine .... silno zelim pruziti nesto, pokazati da ja to mogu i znam .... pruziti dovoljno da se uz mene osjecas dobro u svakom pogledu ... nema te
Zar je moguce da se toliko tesko nosim sa svojom samocom ... recenica ' sada mozes uzivati i udovoljiti si na sve moguce i nemoguce nacine' trenutno me ne gura naprijed, ukopala sam se i jos uvijek tapkam u mraku ... tako je sve frisko i jos bolno
Voljela bih da to prestane, da se oslobodim boli i nikada vise ne osvrnem ovako na dio svog zivota koji je ostao iza mene a zapravo je jos uvijek tu, meni tako blizu .... znam da je to nemoguce .... tuzna sam
objavio silence u 09:51 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0)
Komentari:
Posalji komentar


Posalji komentar