... sjedim sama u cosku u tisini koja ispunjava prostor do granice nepodnosljivosti, surovo je i hladno ovo jutro, u tami bol je jos intenzivnija, tuga izrazenija ...
I opet do mene dolazi jedan stih, ljutim se sto me tako dotice da obracam paznju, vrtim film i ponovno postavljam pitanje 'zasto nisam bila dovoljno dobra ?' ... silno bih voljela ne osvrtati se vise, jednostavno zaboraviti i krenuti dalje, tesko je, jos uvijek je prokleto tesko i boli ...
I jos se sjecam trenutka kada sam skidala prsten, ucinila sam to polako, malo po malo klizio je s mog prsta dok se nije nasao na mom dlanu, nisam ga hladno odlozila na stol, promatrala sam ga neko vrijeme, mocila ga suzama ...
Bio je to trenutak koji iza sebe ostavlja cijeli niz godina, gotovo pola moga zivota, danas je to samo sjena ... prosla su tri mjeseca kako sam zena koja luta i jos uvijek ne zna od kuda zapoceti i sto uciniti, kako vratiti sve u normalu, biti ponovno sretna i ispunjena ...
I znam da zivot ide dalje, znam da nije proslo puno od trenutka kada je moja postelja ostala pusta, tvoju je ispunila druga i necu se utjesiti time kako ce i ona jednom biti zaboravljena bas kao i ja, suze kao moje proliti ce, svejedno mi je ... bolno je jedino saznanje da sam se zaista godinama trudila i spasavala, da bih danas ostala prazna i porazena ....
... i ljuta sam sto jutro zapocinjem crnim mislima, sto sam ovako slaba i ranjiva i nema u meni ponosa, suze i opet brisem u tisini, grc koji osjecam tu blizu srca postaje toliko bolan da gubim dah ... i opet cu proklinjati zivot, sudbinu i pitati se zasto je to tako moralo biti ? u jednom trenu pozeljeti da me nema vise, tako se tesko nosim sa saznanjem da nisam uspjela ...
Vrijeme cuda cini, vrijeme lijeci sve rane ... kada ce to isto vrijeme vise pokucati na moja vrata, dograbiti me u mojoj samoci i odvesti u neki ljepsi svijet, daleko od ove surove stvarnosti s kojom se toliko tesko nosim iz dana u dan, tek na momente udahnem u tom vremenu mali dasak srece i ispuniti ce me na trenutak, al' je prolazan ... silno zelim da to vrijeme bude postojano i da se vise ne osvrcem...
Gdje nestaje i gubi se entuzijazam, zasto splasnjava a toliko mi je potreban, sto mu oduzima snagu i tjera me u ovakvo stanje, tuzna i slomljena dok jos ostatak svijeta sanja svoje lijepe snove i zivi zivot pun radosti, topline, strasti i zanosa ... ima kvalitetu za kojom tragam iz dana u dan i zelim zaviriti u svaki kut u vremenu koje me okruzuje, tragati i nadati se, pronaci izvor iz kojeg cu crpiti snagu, podici glavu ... promijeniti svoj svijet, preklinjem ... kada ce svanuti ?!
