19/9/2008
The sweetest taboo

 

       K. je nekako došao u najboljem i najgorem momentu. Na tom rođendanu, pre kog sam o njemu samo slušala, delili smo stolicu, silom prilika, naravno. Teško je bilo proceniti mu godine, neka dečačka energija iz njega prštala je. Malo smo se krišom rugali nekim nadobudnim pijanim kreaturama, uverenim da je divljenje sopstvenoj veličini najbolji način da smuvaš ribu. Malo smo grizli usne, malo pogledali u stranu, da ne bismo prsnuli, tu naočigled svih. Zbog lepog vaspitanja ili sažaljenja. I oko pola večeri delili stolicu. K. je imao dugačak ožiljak preko desne ruke, sve do lakta, i jedan na vratu. To su trofeji, rekoh ovlaš prelazeći prstom, iz viteških pohoda...? Osmehnuo se malo pijano... Drevnih. Posle mi je rekao: Nikad ne bih rekao da si od svih ovih ljudi, baš Ti tako zanimljiva. Najnespretniji kompliment koji sam ikad dobila. Iako je, nešto kasnije, potpuno negirao svaku nespretnost. Sa K. je bilo mnogo smeha i dobre zabave. Kad smo prvi put izašli, u jedan lepi drveni prostor, pitao me je da plešemo. Iz kojekakvih razloga odbila sam, a on se potrudio da ne zažalim mnogo zbog toga. Pitao me je još mnoštvo puta. I ja bih pristajala, ma koliko neadekvatno bilo, na meti palanačkih pogleda. Onda... onda bi vozio dugo kroz noć, ćutali bismo i vozili se. Tražio bi da mu pevam, najviše Sade. If I tell U, if I tell U now... will U keep on, will U keep on lovin’ me... U give me the sweetest taboo... omiljenu. I pretvarao se u nežnost samu. Naišla bi neka pesma na radiju, i stao bi u mrak, na napuštenom putu u ravnici. Pored usamljenog drveta, koje je odmah postalo Naše. Hajde, Guzo... da plešemo. Izveo bi me pod zvezde, i vodio čvrsto. Predaja. Tu, u noći, bez svetla na vidiku, odmetnuti od sveta, na njegovom samom rubu. Sometimes I think U’re just too good for me...šaptao bi. K. je sve radio sa stilom i primamljivom ležernošću. Nosio plemićko ime, pio fina pića, kretao se sigurno i opušteno, dodirivao izluđujuće. K. me je učio da se ljubim mekano. Potpuno virtuozno izvodio ljubavne uvertire, dugo, neuhvatljivo i neodoljivo snažno. Umeo je da mi pokrene biće. Njegov omiljeni trik, uz najjaču pesmu na svetu. There’s nothing like, U and I, babe... A onda bi nekad činio gluposti, neshvatljive. Igre koje nisam želela da igram. K. je i dalje u mom životu, poseban od posebnih. Naša razmena je retka i uvek ista. Uvek moćna. U think I'd leave your side baby... U know me better than that...

 

objavio mazzapsycho u 19:17 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (14)
Komentari:
volim kad me zove "guzo" : )
Poslao SarahKay u 15:27, 19/9/2008 | Link | |
mhmmmm... ;)
Poslao mazzapsycho u 15:32, 19/9/2008 | Link | |
inspirisana mazzapsycho.
Poslao nemiri u 18:43, 19/9/2008 | Link | |
mmmm... šade... ija sam dodirivo danas motorno ulje. i pio borino vino. domaće. izuva. a? :-)))
Poslao Anoniman u 18:47, 19/9/2008 | Link | |
inspirativne kutijice sećanja... da.
Poslao mazzz u 19:09, 19/9/2008 | Link | |
anon, verujem da Sade može i od takvih stvari da napravi male čarolije.
toliko ona može.
Poslao mazzz u 19:11, 19/9/2008 | Link | |
"igraj...igraj..":-) dobra priča...toplo je mazz..vrlo toplo oko tebe..
Poslao nurlisoul u 19:47, 19/9/2008 | Link | |
po ovoj 'ladnoći Nurli, to je jedino rešenje...
vraćati se u neke tople trenutke...
a onda se oni sami toplo šire... ;)
Poslao mazzapsycho u 20:00, 19/9/2008 | Link | |
:)
Poslao yin u 20:08, 19/9/2008 | Link | |
osmeh je kriva linija koja ispravlja mnoge stvari... :)
Poslao mazzz u 22:42, 19/9/2008 | Link | |
Helen Folasade i ja imamo mnogo zajedničkog, ne samo muziku...ima jedan njezin stih (don't let them stay home and listen to the blues), koji ubija i oživljava istovremeno.i Glas naravno. a tvoja minijatura o K.je jako topla i odlično napisana.

Izmenio Wall dana 20/9/2008 u 13:41
Poslao Wall u 13:00, 20/9/2008 | Link | |
ima neodoljive egzotike u njenom stvaranju. to joj ublažava mrak u momentima kao što je King of sorrow.

K. jeste topao.
Poslao mazzz u 13:09, 20/9/2008 | Link | |
Ti dečaci sa ožiljcima uvek ostave neku neobjašnjvu čežnju. I uvek su nežni.
Oni, "ispolirani" izbrišu i uspomenu. Detaljno.
_______________________________________
"Plešeš" u mraku pored puta? Ti?
Zanimljivo.
:D
Poslao elfish u 06:25, 21/9/2008 | Link | |
plešem.
dugo... ;)

nije valjda da se još uvek iznenađuješ mnome?

i što si tako poranila, i jesi li uopšte u ovoj vremenskoj zoni?
Poslao mazzapsycho u 15:19, 21/9/2008 | Link | |


Posalji komentar
  Naslovna strana | Napravi blog | Prijavite se   
Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Public Domain License.