|
I evo nas opet, minus fazo dobar dan! Koliko sam te željan, nisi trebala ni dolaziti. Skoro si me napustila. Koji ćeš mi đavo opet! Ali ... ne da se ona. Tiho i nenajavljeno, neočekivano, samo me zaskoči, iznenadi. A dan i nije bio loš. Odrađivao sam neki posao, neku prezentaciju, unosio podatke, birao fontove, dizajnirao, smišljao. Vodio dijaloge u vezi posla, konverzacija, malo proveravao šta ima ne netu, kuckao neke SMS-ove, tešio jednu bolesnicu na MSN-u ... Sve bez veze. Svaki dan isti, monotonija. Kolotečina. Isti roman, isti junaci, ista fabula. Samo se moj odnos prema romanu menja. Nekad ravnodušan, a nekad jednostavno tužan. Ne umem ja to, da živim kao sav ostali svet. Znam da ima i gorih života, gorih sudbina, ali mene izgleda muči nedostatak endorfina. Želim ispunjenost, sreću, prijateljstvo, razlog za ulazak kroz vrata, želju da se sutra opet probudim. I šta? Ništa pametnije ne umem da smislim, nego da kuckam u tastaturu. Ponekad pomogne, znam. |
Komentari
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|

