Ponekada , pogrešnim ljudima pružimo ruku . Otvorimo srce i pustimo ih u naš život . Ti pogrešni kad kad nisu ujedno i loši , ali tebi samom stvaraju bol. Na prvi pogled su otvoreni , blagi i iskreni . Lagano klize uz tebe , da bi ih i naj manji kmičak , na tom putu , spotakao . A zatim umesto da podignute glave nastave dalje , oni se bez ikakvog objašnjenja pretvaraju više u bol i suze nego u osmeh i podršku . A ti ostaneš sa pitanjem zašto . Ruke si dao , srce poklonio , dušu otvorio , nespadaš u one koji idu logikom uzimala davala . Shvatiš da su za analizu tvog trenutnog stanja kompetentni samo oni koji su trenutno lišeni takve patnje . Što te naravno dovodi u situaciju da odbijaš savete istih tih , navodno kompetentnih , ljudi.
Dovodiš sebe u situaciju da gutaš knedle , jer često kada i pokušaš da budeš iskren obavezno dobiješ i dodatnu zakrpu od onih koji su te povredili . Taj neko , pored toga što gazi po tvom srcu , dobio je čelični obraz i nezazire da ti sasuje gomilu argumenata koji stvaraju još veću bol.
Kada pružiš tu ruku , i izneveren budeš počinješ da gajiš u sebi potajnu nadu da je sve to prolazno . E , često to nikada ne prolazi . Mislim da znaš o čemu ti govorim.
I sve što mogu reći , to je tvoj izbo , ali nikako nije smelo da se to dogodi na dan moje slave , moguće je bilo izabrati i neki drugi trenutak .
Sada ja biram da te zaboravim , a ti ti ćeš već jednom razumeti tako što ćeš moju bol na svojoj koži osetiti ....












