11.7.2008
guzica i strah deo III
|
Voz je kasnio. Nervozni putnici, držeći u rukama kofere, šetali su po peronima a na svaki zvuk koji im se činio sličnim zvuku parne likomotive bi podizali glave i gledali u pravcu iz kojeg je voz trebao pristići u stanicu.
Ličila je stanica toga dana na veliki kokošarnik.
Prodavci sa pijace zeleniša i povća, brojali su pazar od toga dana, vešto skrivajući novac od pogleda drugih prodavaca i skitnica koji su vršljali po stanici i zverali po staničnom blatu tražeći izgubljeni sitniš. Glave bi podizali samo kada bi im se neko približi a onda su užurbano nastavljali da broje novac koji su zaradili, prethodno odmerivši prolaznika.
Mandras je čitao knjigu. Čitao ju je brzo kao da je tražio baš odredjeni pasus u njoj.
Podizao je glavu samo kada bi mu se neko obratio a njegove usne su dovršavale pročitane redove.
“Dobar dan, poštovani profesore.”, obratio se Mandrasu nastojnik vozova.
“Poštovanje, nastojniče. Voz po dobroj navici opet kasni?”, konstatova Mandras.
“Ovaj put iz opravdanog razloga.”, ubedljivo reče nastojnik.
“Jel? To bi mu bio prvi put.”, kroz zube, više za sebe reče Mandras, okrenuvši kažiprstom, koji je ovlažio jezikom, još jednu stranu knjige.
Putnici su polako gubili strpljenje. Neki su kucali na vrata kućice u kojoj je bio smestan nastojnik, gundjali pa se nezadovoljni vraćali na stanične klupe.
Mandrasa nije interesovalo zašto voz kasni. Ostalo mu je još nekoliko stranica knjige koju je čitao, činilo se sve brže.
Mandras je opčinjen Afrikom. Čitao je o istraženim delovima kontinenta i nadao se da će jednog dana tamo i otići.
Obožavao je profesor putopise načinjene kao plod iskustava sa raznih kontinenata ali je Afrikom bio zaražen.
Stigao je do korica knjige. Nevoljno ju je zatvorio i posmatrao ljude koji su sada već kiptali od nezadovoljstva.
Dvojica mladića su se posle duge i glasne prepirke potukli, nedaleko od klupe na kojoj je sedeo Mandras. Nepomično ih je posmatrao dok nisu jedan drugog dobro izudarali. Tek kada su obojica od umora, boreći se za vazduh, pala u blato, prišao im je i svakom ponudio maramicu.
“Sredite se momci. Nije red da vas Ona zbog koje lupate jedan drugome noseve takve vidi.”, rekao je Mandras pružajući im bele ispeglane maramice.
“Moj nos je sasvim u redu. Njegov takodje ali kada ga budem uhvatio sledeći put neće biti isto stanje stvari, uvaženi gospodine. Hvala na maramici.”, mlatarajući prstom i pljujući krv reče jedan od njih.
“Da mi je samo znati ko je uvažena gospodjica! Pa, ja bih lično urgirao za razgovor i vi bi ste rešili svoje probleme.”, šaljivo je govorio Mandras.
“Možda ste i u pravu.”, brišući krv sa usne i boreći se sa blatom u koje je pao reče drugi mladić.
“Dobro, recite mi više ko je ona!Ako sam u mogućnosti, pomogao bih rado. Inače, ostadoste vas dvojica bez noseva. Da cujem, ko je Ona?”, Mandras upita.
U tom , stigoše dva žandarma, uhvatiše obojicu momaka pod ruke, podigoše ih iz blata i svakom lupiše po šamar.
“Oprostite, gospodine Kandi. Ova dvojica dripaca će večeras jesti suvi hleb u podrumu, na daskama.”, naklonivši se Mandrasu, glasno reče žendarm.
“To bi bila promena na bolje. Ovde su u blatu. Nego, pustite dve užarene glave. Ja ću odgovarati za njih. Ljubav im je udarila u glavu.”. zamoli Mandras.
“Uz poštovanje gospodine Kandi, to bi bilo suprotno svim pravilima. Za ove bitange zatvori se i prave.”, upasujući žandarmsku bluzu pod opasač službeno odgovori žandarm.
“Molim Vas opet da ih ne sprovodite na daske a uveravam Vas svojim prezimenom da će mir na stanici potrajati. Oni će se izviniti svima prisutnima, pojedinačno. Odmah!”, reče Mandras i pogleda u mladiće usmeravajući njihovu reakciju na taj način.
Mladići se stadoše izvinjavati svima, zavezanih ruku.
“Koliko ste noseva namestili ove nedelje lopovima?”, upita Mandras žandarme.
“Na desetine. Samo, sve po propisu.”, rekoše u glas.
“A koliko ste noseva namestili zbog ruku vaših verenica?”.
“Ne sećam se. Znam da sam se sa pekarom tukao bar pet puta. Motao se oko moje verenice, morao sam.”, kaza jedan od njih.
“Ovo je njihova prva tuča zbog ruke jedne žene. Ne želimo da o časti razmišljaju gledajući kroz rešetke, zar ne?”, razotkrivši motiv tuče upita Mandras.
“U redu,0 ali Vi mi poštovani profesore odgovarate za njih danas. Sutra ako se ovo ponovi, znajte da ćemo ih dobro isprepucati.”, odobrovoljiše se obojica i odvezaše mladiće, koji su se još uvek izvinjavali putnicima po stanici.
“Hvala, poštovani profesore. Umalo da spavamo u podrumu ali zahvaljujući Vama...”, zahvaljivali su se u glas mladići.
“Ko je onda ona? Ko je Helena? Ko je Menelaj a ko Paris?”, pitao je Mandras.
Mladići se nasmejaše pogledavši jedan u drugoga.
“U stvari, niko od nas dvojice i nije Menelaj!”, reče jedan od njih.
“Oh, tu su onda jasne stvari! Vojsku ste izveli iako ne znate protiv koga ratujete. Pravo je čudo što još uvek sedite ovde a ne u blatu ili na daskama, gospodo mlada.”, kroz smeh govorio je Mandras.
Mladići su se nasmejali tiho skoro neprimetno a onda kada se Mandras nasmejao gromko i oni se stadoše ceriti, držeći se za ivicu klupe kako ne bi pali na ledja od nekontrolisanog smeha.
Mladići su počeli otvoreno, uz zahvalnost Mandrasu koju su često ponavljali u toku razgovora, pričati o svemu. On ih je pozvao na čaj po povratku sa puta a oni se učtivo zahvališe.
Voz je konačno stigao. Putnici su jurnuli u vagone gušeći se u dimu lokomotive.
Sasvim polako ka poslednjem vagonu se kretala devojka u beloj dugačkoj haljini. Nikoga ne beše tu da joj pomogne sa koferom koji je nosila sa sobom i Mandras koji ju je naslonjen na prozor posmatrao krenu ka poslednjem vagonu.
Kada je stigao do poslednjeg vagona, kroz staklo vagona video je belu haljinu u vagonu pa se vrati natrag.
“Zbrinuta je”, pomislio je.
Seo je u svoj kupe i krenuo crtati stvari koje su mu prve zapale za oko.
Put, koji ga je očekivao, je bio dugačak i morao je vreme prekratiti nečim.
Vrata kupea se otvoraše postepeno, mic po mic. Kao da onaj ko ih je otvarao nije imao dovoljno snage da ih otvori iz jednog poteza.
Mandras, ne skidajući pogled sa papira na kojem je crtao, pruži voznu kartu prema vratima.
“Poštovanje kontroloru. Izvolite moju voznu kartu.”, rekao je.
“Imam svoju, hvala. Ali me muči kofer. Ako bi ste mogli, molim Vas...”, reče ženski glas.
Mandras je nije video, zaklonila ju je zavesa kupea, ali vaspitanom čoveku, kakav je Mandras, nije trebalo puno da ustane i pomogne.
Manras je omalen čovek. Kao malog su ga drugovi svakog dana vukli za uši ne bi li ovaj porastao. Uši su mu porasle više nego on u visinu.
Tako se omaleni Mandras, izašavši ispod zavese kupea, zari nosom pravu u grudi nejake gospodjice u belom.
“Gospodine Mandras! To ste vi? Molim Vas!”, vrisnu devojka.
“Oprostite, molim Vas.”, zbunjen, neočekujući da će se naći u nečijim grudima reče Mandras.
“U redu je, gopodine Mandras. To sam ja Gia. Gia Spalin. Vaša učenica. Ko bi pomislio da Vi tako nasrćete na svoje učenike. Uvek ste tako odmereni i prijatni.”, smejući se reče Gia.
“Gospodjice Spalin! Kakvo zadovoljstvo. Oprostite molim Vas, ali Vi neverovatno privlačite ljude, zar ne? Ne bi bilo za čudo da su se ona dvojica pre dolaska voza potukla baš zbog Vas”, nasmeja se i Mandras, mada mu nije bilo svejedno.
“Koja dvojica? Zar se neko tukao? O Bože, divljaci su na sve strane. Srećom eto mene sa Vama u kupeu. Ali naš susret baš i ne obećava spokojan put.”, opet se nasmejala Gia.
“Budite spokojni, gospodjice. Vaše telo biće izloženo mojim očima, svejedno. Pa, tako smo se dogovorili zar ne? A ono što se desilo na vratima je samo deo našeg upoznavanja. Obično je prvi korak najteži kada se slika akt. Prvi korak je svlačenje odeće. Sada će nam biti mnogo lakše, rekao bih.”, relaksirano i nasmejano je pričao Mandras.
Smejali su se oboje dugo, bez posebnog razloga.
Pala je noć a oni je nisu primetili. obrazi su ih boleli od osmeha.
Mandras je čitao na glas o krdu gnuova pokušavajući da još nekoga zaineresuje za Afriku a Gia ga je pažljivo slušala, oduševljena pasijom sa kojim je on čitao i govorio o ovom kontinentu.
|
Komentari
11.7.2008 - 21:58
|
|
|
|
|
12.7.2008 - 07:49
|
|
|
|
|

