Dok sedim na poslednjem sedištu gradskog autobusa u kasnim popodnevnim satima, posmatram grad, gledam saputnike, i opet gledam grad, gledam sebe u odrazu stakla i pišem ovo nekom Webu, kukam našem Nebu, očekujem realnu Pobedu...

Hej Srbijo, Hej Okruženje!
Šetam i posmatram - Ukrali mi grad!
Zašto?
Jel kosmopolitizam pravo onoga da donese i ostavi svoje,
a da ne prihvati pravila igre?
Hodam i uočavam – Ukrali mi grad!
Zašto?
Sava će promeniti smer? – Možda!
Dunav će se posvađati sa Savom? – Možda!
Kaldrma nestaje – Ukrali mi grad!
Miris, Smrad, Vonj – nagrada za domaćine!
Miris, Smrad, Vonj – poklon srbijanskog kosmopolite!
Hej Srbijo, Hej okruženje!
Ukrali nam grad BRE, oni čudni ljudi, neka čudna bića...
Otvorene ulice, široka duša, nestanak nas!
Ukrali nam grad!
Dobrodošli svi koji će kod svoje kuće ostaviti svoje,
Dobrodošli svi koji prihvate nas kao domaćine!
Hej, ne kradite nam grad!
Nemamo drugi, jedini nam je!
I kad rešiš da odmoriš, ti ideš kući,
I od umornog odmora rešiš da se vratiš - ti se od kuće kući vraćaš.
Dobro nam dođi, ali ne zaboravi da mi samo imamo ovaj grad.
Ovaj ukradeni grad!
Sava će se izlečiti i Dunavu opet poteći,
imaćemo opet grad!
Valjda!
Zapisano u autobusu broj 17... kasnog 22. maja 2007.