Izmaglica se hvatala kao paučina po mojim očima.  Sunce se upiralo da isuši, ispari i zapali toga dana.

Do tada rijeka je živjela i otjecala i utjecala i oblizivala moje dane slatkastim snenim valima koje sam koračajuči  ravnomjeno snažno pratio u  popinjanju i napuštanju ove obale.Znao sam dokle će sezati i kamo se povući za plime. Volio  sam rijeku. Zato sam te odveo do nje.

Sjedila si na rubu stolice razmaknutih koljena.

Zatim si micala  usne i podizala dlanove i opisivala riječi i udubljen u tvoje pokrete  izgubio sam sluh. Vidom izoštrenim tišinom spuštao sam se niz tvoje usne, zube, tvoje grlo i probijao se do srca..... kada bi samo mogla prići malo bliže i pružiti mi grudi da na njih položim uho.

Želja za tvojim otkucajima srca  nakupljala mi je slinu u ustima . Nešto si govorila ramenima, zatim se smijala pa zatvorila usne. Zastajala bi da udahneš i u tom trenu ulazila si zjenama u moj mozak. Kao oštrica pribijala si se ravno u  iskru kojom pretvaram krvotok u riječ. Zanijemih. Poželih. Rukama obujmih čašu ili tvoje koljeno ili sam sve to sanjao.

Osjetih tvoj dah. Udahnuh ga.

Zadovoljno si skupila usne i  ustala. Imala si me. Disao sam te.

Spustila si se stepeništem do rijeke.

Na jagodicama prstiju prinijela si kapi rijeke na usta.

Obljubila si rijeku.

Stajao sam iza tebe. Samo pokret udaljen od tvojih leđa i tvojeg vrata. Da si se  pomakla. Da sam se prislonio bliže...

Ukočenih prstiju i bez treptaja kapaka  ponovno te poželih. Razderati sve što prekriva tvoju kožu. Prisloniti uho na tvoje srce.

Drhtala je rijeka. Čuo sam tvoje stope koje je gutao asfalt užaren kao moj mozak.

I sve je bilo gotovo.

Danas je bablje ljeto  izlilo fini bjeličasti preljev preko njezine površine.                Otječe teška i umorna i ne govori mi ništa. Sebi dovoljna. Ja sam sebi previše.

Sada prolazim kraj nje  mrtvim koracima.

Misli prepuštam bujici i šašu i ptici.

Čujem valove kako otkucavaju krvotok rijeke.

I želim.

Otkucaje tvojeg srca.

I  želim.

Obljubiti nju i tebe.