Volim pronaći tvoje ime u svim imenima. Uhvatim ga vrškom jezika.

                        U staklenim izlozima, u prolazima i semaforima , u uzbrdicama i križanjima susrećem  se s očima i stopama. Kako te zamišljam, od kojeg si osmjeha stvoren (jer ti moraš biti osmjeh i ja moram biti Sretna)?Moja se peta upire u ovaj grad, ispravim misli i grudi.Čekam te. Bojim se. Da ne postojiš. Toliko te želim.

Volim se klizati niz tvoja ramena. Spustiti se niz tvoja leđa, nogu, sve do peta i uspinjati se  ponovno uvis, sve do tvojeg tjemena i tu bdjeti tvoje budne noći, tvoja pijanstva, strah od ove ljubavi. Bdjeti  njezinu snagu da nas potpuno izbezumi, polomi nam zube, da  svijetli, da lomi i da nas oslobodi nas samih.

Vrijeme razumije i šuti. Ja sam nepopravljivo djetinje musavo iskustvo   prvog poljupca. Ništa nisam shvatila. A morala bih raspoznavati ljubav od pohote, i ljubav od vječnosti i ljubav od kolebljivosti. Kako da pomaknem svoja stopala urasla u osmjeh , kako da se oslobodim ludosti kada se usudim budna sanjati. Želim se umoriti od vjerovanja i ostarjeti u nevjeri. Biti trajanje i otjecanje. Samo spominjanje i sjećanje.

I što više ne želim to više životu sličim. Vrtlog radosti ispremiješa mi smjerove, poglede i dodire. I namignemo mjesečini, ljubimo do besvijesti , ljubavi gladni moja ja i moji udovi.

Volim ispreplesti se u tvojim dlanovima, žilama, mreži nervnih završetaka kada zastrujim , protrneš, zagrliš me, rukama obaviješ moj vrat i ugušiš me, pa oživiš, uzdahneš, zatvoriš oči. Da me u zjenama zadržiš.

Jednom, ja znam, možda ne na ovom svijetu, možda i neću biti ja, možda samo dva maslačka, ali biti ćemo mi. Vjetar će nas odaslati u svoj nemir, vrtjeti, spustiti i uznositi u visine i daljine. Kao dva oblutka mjesečine  što mi noćas otvaraju glad za tobom. Otvaraju mi se kukovi, svjetovi i svi noćni cvjetovi i strahovi. Umrijeti ću od ljubavi.

 Volim tvoje neizgovorene rečenice. Stisnem ih u grudima i propinjem se na prstima da Te dotaknem .Volim zvuk tvoje ljutnje, zbunjenosti, i kada kažeš «neću nikada više tebe..»a znam da i ne bi izabrao mene već taj ocvali cvijetak što raste uz putove i stramputice.

Otprhnuo ga i gotovo.

Nema više.

                        Volim te. Nema više.