Kada bi mogli sve bi bilo drugačije i jasno.
Noću, rasuli bi zvijezde po moru i pili morske školjke.
Ljuljuškali bi se na valovima i dodirivali riječima.
I mudriji bi bili.
Ne bi se plašili ni jave ni sna. Kada bi imali sebe. Bilo kakve.
Ali, nismo.
Glumili smo sreće u trenutcima i šutjeli smo godinama.
Puzali uspravno a hodali poput zmija, trbuhom i glavom niz drvlje , grabu i šaš.
U što smo se sve pretvarali i što smo sve bili.
Neke smo dane proveli onako, bdijenjem, kao dan je prolazio a mi smo samo stajali i ništa kao nismo trebali ni željeli.
Nekada smo se ljutili na ljude, ratove, na glazbu koja je dopirala iz srca zemlje same.
Nekada od buke nismo ništa čuli i propustili smo slušati vječnost u tišini.
Nekada smo ratovali.
Niz cijev srca ciljali smo nečiju zjenu ili nečiju ruku i nogu. Okidačem smo izbrisali snove i ljubavi. I zvijeri smo nekada bili.
Svoje smo vene rezali i puštali da se sve rijeke njome oboje. I onda smo gromoglasno pljeskali. Sami sebi.
Kako smo samo bili mali kada smo mislili biti veliki.
I usamljenim putevima smo išli..Nijemi za svaku stopu života gubili smo jedno drugo.
Svakoga dana, svake neizgovorene riječi, nepomilovane kose, neljubljenih usana, netaknutim kožama našeg tijela, nemirnog srca i neispruženih dlanova postali smo beskrajno prazni.
Pokušavali smo; dodirom, milovanjem , šapatom i osmjehom popuniti naše sutrašnjice, noći , jutra , živote same, ali ne može se bezdan prazninom ispuniti.
Zato te molim, noćas, dok budeš ljubio i nježnošču doticao njena koljena i dlanove, voli je, voli je hrabro, voli je odvažno , voli je jer je ovaj život posljednji put da voliš. Voli zbog mene, ratova, smijeha, voli je djecom, glazbom, računima i svim ljubavima kojima nismo svjedočili.
Neka utihne neizvjesnost i pretvori se u svjetlost.
