Tu sam.
Moj kamen, moja hrid , moje more, moj život i ja.
Lagano se za zemlju prima sumaglica i tako zatamni teškom zelenom borove na mojim leđima.
I smola i trava mirišu u jedan mah.
Vlažno i teško, kao miris pravremena, zaustavljen u kori zemljina pamćenja.
Miriše na bablje ljeto…..raširim nozdrve, raširim um da uguram sve što nose dragi mirisi.
I ne udišem ….otvorim se, raširim sjećanje, srce, moranje, nećkanje, rastvorim se kao aurora kad šikne krv iz noći i oboji dan….prospem se….i predam. Moru…i znam taj tren…nepogrešivo me zatekne istim drhtajem kad se približi mojim prstima i gotovo da kriknem- zanijemim…lagano ih zapljusne samo pjenom. Zatim malo postiđeno i ali sigurno riješeno da se vrati, ponovno mi dotakne stopala. Sada još potpunije, sada sigurnije, važnije, gleda me u zjenu, gleda i natopi svaku suzu, traži radost u dnu mraka, vraća se….volimo se ja i to moje…i nježno, gotovo do bola, ispreplete mrežu između mene i dubine. I budem ja.
Otme me svemu što jesam, draga svaku ranu koju imam, ljulja svaki osmjeh kojeg čuvam, zamiriše, posoli, nahrani i okrijepi….uplete se u mene, u moje bokove, koljena, grudi, kosu….i znam , sigurno znam, da si ti tamo, s druge obale, tvojeg mora, tvoje rijeke, umrežen istom nježnošću i slobodom.
-Vjeruješ li u ljubav?-pita me
-Budi moja voda-kažem…
