«Ne neće boljeti, ne brini.
I da, da obečajem da neću plakati.»
Malo još u obrazima smežurane laži razvlače zamrznut osmjeh.
Zato odlazim.
Pobjegnem.
Naslonim glavu na staklo i pustim da me proguta daljina.
Verona ,Romeo i Julija ili Venecija kao sifilična kurva tajnih ulaza do duždevih palača-ne raspoznajem dekadenciju stoljeća.
Chiaro-scuro suptilnom igrom moju tamnu zjenu natjera da poludi od traženja svjetlosti.
Negdje je tu .
Negdje prolaznost ulazi sigurno i svijest zakorakne nad prazninom.
Nikada nismo odmakli dalje od svršetka.
Autostrada sunca guta prastari mrak i proždire me kao svemirski crv.
Zapali se zemlja i isparava snagu svoju.
Noć raspoznajem po tome što mi orosi trepavice.
Jutrom pozaspim svoje kose i nosnicama tražim ljepljivu bobu dozrela grožđa na vratu.
Ona je stvarna.
Slatkasto oko sunca ili srca ovih bespuća.
Nižem nanizane svjetlosti i tame oko vrata.
Kolajna da mi budeš.
Ako postanem zemlja zakopati ću te u sebe.
