Noćas mi nemoj dolaziti.
Noćas sam stisnula svoje srce u školjku i zaboravila ju u dnu plavetnila kamo sam legla.
U rukama mi neke plavičaste koprene tuge i prekrivam njima svoje lice.
Zaspim tako.
U morskoj travi,algama i ribama…uvukla sam cvjetove kosa svojih, da me zarobe i sakriju…u pješčanom mulju gubim se i trag mi nestaje u hridinama što iz mora izrastaju u nebo….
Da me ne pronađu ni ruke ni mirisi…noćas.
Ne traži me zato u riječima,
ni dječjim osmjesima.
Neće me biti ni ove zore dok ti budu san budile ptice istoka.
Neću doći ni na rub tvoje postelje i zagrljajem ti poželjeti sretan život i sretno ovo jutro.
Ne gledaj niz ulice i drvorede.
Proći ću prije tvoga pogleda i zamaknuti za ugao prije nego što me dozoveš.
Kada se svoje samoće i slobode nasitiš,
ne traži me.
Nema me ni u danu, prolaznicima i automobilskim sirenama, zajapurenim trbusima gradskih četvrti
Ni u pjesmama ne traži lik moj.
I ja se ne bih noćas tebi vratila.
Sama.
Noćas.
Kada se okrećeš predvečerjima i tražiš ime moje u zapaljenim horizontima ne trudi se izustiti ga.
Razmililo se ime moje svim imenima.
Ja nosim lica žena neljubljenih i opustjelih tijela nerotkinja.
Ne dolazi mi noćas s tvojim mislima.
Raspuknuo bi me ove večeri njima.
I neka me nema… i neka su tvoja usta suha i ispucala od ljubljenja.
Ja sam školjka bez bisera u tvojim traganjima.
Malo tuge između dvije stranice što držiš u prstima.
Malo, malo zaiskrilo u noćima.
I ugaslo.
Molim te,
zbog sjaja,
ne dolazi mi noćas.
Ja bih se od želje u tvojem oku ugušila.
