Snovi su se rasuli po nebu.
Svijetle, svijetle, slobodni i snažni.
Savijam se umotana u oblake što mirišu na sunce i trave.
Uhvaćena u mrežu želja za tobom, živa poput snova što rasuti iznad moje glave noćas padaju u mraku tvojega snivanja.
Miriše ljetna noć.
Padaju negdje zvijezde padalice i mjesečine noćas nema.
Svijetli samo misao i trag joj zastaje na opušku netom pogašene cigarete,
potpuno isti slatkasti i opori miris u mojim ustima, na mojem jeziku, zubima i nosnicama.
Kružim između naših zidova. Širim nosnice i upirem pogled u mrak.
Tišina, ta prokleta tišina što iskida moje korake i moje šapate pretvarajući ih u strah.
pipkam zidove da ne udarim u njih srcem.
Zoveš li me?
Imenom ili dodirom?
Hladni mi zidovi grebu po ramenima i leđima, i klizim niz njih poput razlivene boje, rastapam se i prelomljena u zglobovima poput drvenog lutka kažem: nema te! blizino moga sna.
Izgubljen u deltama mojih voda, zapljusni samo obale i lizni slani kamen rastanaka. I ostavi ljušturu mojih ljubavi i poniri.
Daleko ili blizu , danas, sutra samo prekini me boljeti u pupkovini.
Razlivena po prostorima ,
pretočena u trajanje,
ja te samo,
noćas,
eto,
želim,
puno i jako želim,
ljubavi .
Da postanem i prestanem, da završim , zaokružim, krugove svoje zatvorim.
Naši su pogledi zaustavili sve kretanje.
Krug smo jedino učinili našim zagrljajem.
Zatvorili početke i krajeve u jedno.
U trajanje.
