Mi smo se sreli na zvijezdi sto se zove Zemlja. Nas put kroz
vrijeme u ovaj cas (cas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo
beskrajan, da smo vec zaboravili nas pocetak odakle smo posli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz nase ruke i
kroz nase poglede zagrlile su se nase duse.
O kad se opet rastanemo i podjemo na nase temne puteve
kroz beskraj, na kojoj cemo se opet sresti zvijezdi?
I hoce li pri novom susretu opet nase duse zadrhtati u tamnom
sjecanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj
zvijezdi sto se zove Zemlja?
Antun Branko Simic