Kako je maza srela svog likvidatora

Danas, blagi moj viteže, šutnja tako savršeno obavija otkucaje satova koji su odlučili vrtjeti se cijelo vrijeme na istom mjestu. Kazaljke otele dane. Strah me da bi i napisana riječ mogla poremetiti taj novi poredak. Strahopoštovanje, zauzdao je čovjek vrijeme, i ukalupio ga u svoje normative. Otvorila bih vrata crkvenih tornjeva, i pustila da brojke se prostru po dolinama.

Tada vrijeme koje je prošlo otkad Vas ne ljubim bi možda postalo trenutak. I ne bih skupljala samo u sjećanjima toplinu Vaših usana. Možda bi onda jedina mjerodavna jedinica brojenja raskoraka bila brzina otkucaja u našim prsima, a ne sumnjam da ta 2 bubnja sviraju u istim ritmovima. Preokrenuti sve zakone prirode ne bi trebalo biti teško, barem ne Vama, koji inako svojim osmjesima tjerate da sjene kradu od zore okus da će biti bolje, pa ga vješto spremate u Vaše poglede.

I kada utonem u taj spoj stvarno zagospodarim vremenskim kontinuitetima. Prošli su krijesovi, toplinom podsjećali na Vaše dodire. I neću Vam lagati, dala sam tada prostora suzama, da speru gorki okus daljine koja mi Vas oduzima. Šetate mi stalno po mislima, i tako rado Vas ugošćavam u noćnim satima. Pa Vam spremam mirisne kupke moje čežnje i krepkost potisnute potrebe.

Rado ste viđeni na obroncima gdje zumbuli kradu boju nebu kako bi Vam mogli pružiti satenski dodir na mekoj koži. I nema onog što mi daje većeg spokoja od zvuka Vašeg disanja, spremila sam ga u pregib vrata pa mi se kada utonem u san, javlja poput zvuka valova, blagih žitnih polja, poput mirisa toplog mlijeka nakon dugog traganja. Ne mogu biti hladnokrvna dok se uz Vas privijam ponekad makar samo riječima.

Lako palite svaki komadić moga življenja, i posve je sigurno da to ne bi ni pod koju cijenu mjenjala.

Kao uvijek, šaljem Vam svu ljubav, da Vas podsjeti da će jednom ipak svijet mjenjati uvjete po našim pravilima.

Kišna je noć, viteže lakih koraka, jedna od onih koje bi čovjek možda najrađe proveo daleko u tuđini da sa kišnim kapima spere sve opekline. U palači su pogasili sva svjetla jer kako pristoji vrijeme je počinka. Uz ovo malo svijeće što imam pišem Vam, barem nekoliko misli da Vam pošaljem prije spavanja.

Danas bi Vas bezobrazno napasno ljubila, možda čak pritom ne pazeći da li smo skriveni od pogleda. Čvrsto stisnuta uz Vaše grudi da osjetim kako Vam srce plamti, olujo svih mojih besanih gubljenja. Onomad mi obećaste ples pod zvijezdama, a ja polako skupljam karte neba da Vas jednom prilikom dočekam na sjecištu svih želja. Ko plaha srna drhtim dok čitam riječi koje šaljete meni po izmaglicama.

Točno tempirani stihovi dok se zrake počnu prelijevati po cvjetnim dolinama. Začudo otkad vas poznajem kao da gromovi samo prenose Vaš glas mojim trncima. Znate me, vjerni moj čuvaru pečata, rado bi preskakala stepenice što vode do vrha svijeta, kako bi Vas od tamo čuvala. I bez imalo srama bi ukrala onu kočiju koja svako jutro nosi sunce, kako bi samo Vas grijala.

Sjene u posljednje vrijeme kao da se ne vuku više lijeno u pokušaju preživljavanja. Nedvojbeno je da još uvijek ponekad samoća pokuša igrati na poslijednju kartu sa likom dvorske lude. Pa ju vješto iskoristim kako bi prevarila sve nekad davno promašene uloge. U rubovima haljina Vaš miris, neiscrpni nositelju života. Mirodije koje me presretnu svaki put kada dođu pitanja na koja ne trebam odgovore.

Ovim voskom zapečatit ću i noćašnje drhtaje, s Vašim likom na jastuku, i Vašom kožom u sjećanju, jedini moj plamenu.

Pisat ću Vam dragi vlasniče noći, čim prikupim dovoljno listova magnolije da u njih utisnem sve retke koje pišemo i zajedno. Nemojte se molim Vas snebivati što u tim mislima ću biti pomalo i odmetna pa čak i razvratna. I nemojte dopustiti da Vas obuzme osjećaj da Vas se u njima previše voli, zar je moguće nekoga previše voljeti? Mislim da postoji samo ona granica gdje se pravi razlika da li volimo radi sebe ili radi drugih. Svoju ljubav Vam poklonih prije te granice, sada Vas mogu voljeti samo onako kako i priliči nekome tko riječnim koritima ispisuje smiraj na vulkanima, onome tko ima snagu vjetra da u olujnim nočima napravi tragove prema mirnim staništima.

Ljubit ću Vas gospodine, vlasniče mekih jagodica, onako kako mi bude srce udaralo nošeno Vašim pogledima, u ritmu slapova ili uz šum pokojeg stidljivog javora. I ne sumnjam da ću i tad usnama izreći sve ono što budite čak i dok ništa ne činite. Savršenstvo dobija opipljivi oblik kada pređem preko ogledala gdje mi za leđima igra Vaša sjena. Zbog onog plesa riječim koji je poprimio razmjere neslućenih osjetila. Zavela su me Vaša nježna drhtanja, nagnala da Vam otvorim stranice po kojima crno-bijelim kistom crtate u svim bojama.

Malo je toga što Vam mogu novoga reći, vlasniče osmjeha s druge strane postojanja, već sve znate odavna. Meni ne preostane ništa drugo doli učiti iz Vaših pokreta, i lagala bih kada bih rekla da nisam počašćena. Vremenom će već i svi nemiri morati pokleknuti, da bih Vam tada mogla biti dostupna, da uzmem od Vas sve ono što mi dajete bez uzmaka. Dotad znajte da imate prije svega prijatelja, ako i kada Vam zatreba, znajte da imate ženu da u njoj sve budite, makar sada ne dijelite isti jastuk, znajte da imate nekoga tko čita sa Vaših dlanova kraj lutanja.

Odbacih strahove, dragi budioče skrivenih predjela, onoga trenutka kada ostaviste meki trag na mojem vratu, i kada ga potvrdiste šapatom koji budi okrepu nakon dugog putovanja. Postali smo „Mi“ puno ranije nego smo to mislili, još davno kada Vas osjećah da ćete naići. Šaljem Vam, jedini znalče svih mojih osjetila, svu silinu ljubavi koja nam je prijeko potrebna, i znajte da ću i večeras pred san dijeliti s Vama maštanja.