Kako je maza srela svog likvidatora

Kad je Žac tog dana onako nekim znalačkim glasom rekao „Nema ugodnijeg prizora od lijepog lica dok ti puši“ nekako sam se sa njim složio. A onda sam poslije proveo večer pokušavajući se prisjetiti tih ugodnih prizora. I samo mi se vrtio taj miris jabuka. Taj njen miris jabuka. Nevjerojatno kako me pored svih tih ugodnih prizora ipak samo taj miris preplavio. Nakon toliko dugo vremena. Umjesto otvorenih usta spremnih za još jedan prizor za momačke razgovore vidio sam samo njene stisnute usnice kad bi se ljutila.

Onda sam počeo proklinjat u glavi „smiješne za maturu haljine i sandale boje mjesečine“ i sve čaše koje mi nisu bile pri ruci tu noć.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.

Žac je nakon nekog vremena opet progovorio: „Znaš nema boljeg zagrljaja od onog kada te lijepe duge noge stegnu oko struka“. Ovaj put je već njegova intonacija bila kao da je došao do fenomenalnog otkrića. I vidi stvarno, frajer u meni se složio, bez imalo sustezanja. Krenuo sam se prisjećat tih zagrljaja. Znao sam da ih sigurno mogu barem nekoliko nabrojat. Uzalud. Ovaj put je došao u posjetu samo okus sjajila sa aromom vanilije. Sjetio sam se zalaska boje brusnice. Kada je prvi put ostavila pečat po kojem ću je pamtiti.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.

A onda sam već počeo proklinjati „do jutra me tješili, da ima milijun takvih kao što si ti...“. Pa se odnekud dovukao miris pudera. Jasno sam ga vidio kako ju ocrtava u nekim sjenama koje su mi okrenule leđa. Prije nego je otišla, sa svih zajedničkih fotografija je sebe izrezala. I tada me s tim nije kaznila. Kazna će me sustići večeras, kad ju poželim potražit na tim slikama. Da u misli dozovem ugodne prizore sa početka priče. Njih, umjesto mirisa i okusa koje puno teže podnosim.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.

Žac je tvrdio da dok je krevetu sa nekom curom, u glavi može zabrijat da je s nekom potpuno drugom. Tu je bio na mom terenu. Ili sam ja nekoć bio na tom terenu. I s njom. Lako bih si zamislio drugu, a onda joj to na kraju blesavo priznao. Da olakšam odlazak, ili da otežam ostanak.

Pa sam onda počeo proklinjat „tu noć kad si se udavala“. Jer je te noći možda najdalje odvela to dijete.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela, to dijete koje je ona.

Kad se tog dana nakon duže vremena vratila, tu prvu noć je provela sklupčana na kraju kreveta plačući. Te suze su mi govorile da je još uvijek moja, prale su grižnju savjesti koja se osjećala, premda njen uzročnik još nije bio izrečen. Ne na glas. Prisjećao sam se svakog dana unatrag zadnje godine. Dobila je stipendiju prošlog proljeća. Jednu od onih koje ne odbijaš jer ti poslije otvaraju sva vrata. Divna prilika, osim što je ta stipendija uključivala 12 mjeseci na dalekom sjeveru. Premda se nama tada taj sjever činio bliskim, i kleli smo se kako ćemo se posjećivati jednom mjesečno, barem svijet nije nikad bio dostupniji no danas. Makar, i da mi je netko rekao da bi joj mogao otići samo starim, ukletim jedrenjakom punim skorbuta, krezubih mornara i ribanja paluba, ne bih ni trena oklijevao.

Pisala je u prvo vrijeme svaki dan, i to prava pisma, sa ručno rađenim kovertama. Pisala mi je o danu koji traje unedogled i noći koja te obavija onda kada ti je san najmanje potreban. Pisala mi je o maglama iznad mora, mora takve plave boje da u njemu samo nestanak počiva. Pisala je o rezbarijama valova, o obali koja reže poput turpije. O reljefima koje je sol iznijansirala. Pisala mi je o sjeveru, ukratko rečeno. Barem je o njemu pisala u početku. Kasnije je pisala o svim ljudima koje je upoznala. O distanciranim domaćinima, poprilično dalekim u svim viđenjima emocija. "Ma znaš vole se oni kao i mi", pisala mi je, "i sve to, ali nekako puno racionalnije, puno manje empatije kao da struji. Nigdje nisam još naišla na nekog tko ima toliko razumijevanja kao ti". I razumio sam ju, sve sam ju razumio.
Pisala je o kolegici iz Kine koja je na sjever donijela istok. Lampione oslikane zmajevima, štapiće sa prigodnim natpisima, makar je na njima moglo ionako pisati bilošto, tamo na dalekom sjeveru. Pisala je kako je počela piti čaj sa njom, svaki dan. I bilo mi je to smiješno. Ona koja je čaj pila sam kad je mislila da će ju gripa u grob odnijeti. Pisala je o Indijcu koji je učio prije za fakira, ili izučavao, kako li se već to definira, nebitno. O tom „vatrenom“ Španjolcu nije pisala. Bilo bi mi lakše možda da ga je prije u sve naše uvukla. Kad bolje razmislim, za njega mi nije nikad rekla.

Nismo se uspjeli viđati kako smo bili dogovorili. Izgleda da je svijet ipak dalek kad je vrijeme na suprotnoj strani. Ali Božić je bio naš, barem trebao bit. I bio je, formalno. Nisam htio da tad bude sama. I da nisam otišao ne bih si to nikad oprostio. To što sam otišao sam si ipak nekako uspio oprostiti Jer ona ne bi tad bila sama, možda usamljena, ali sama ne, da nisam tog dana stigao na daleki sjever.

Nije mirisala kao nekad. Taj sjever kojeg moram, htio ili ne htio kriviti,( da ne poludim), je navukao na nju miris odmaka. I nije imala zdravo rumenilo u obrazima, prije neke ugrize izazvane valjda svim unutrašnjim ratovima.

Tog Španjolca sam vidio jednom. I njen način na koji je grizla usnicu tad, je sve rekao. Sva sreća je bila u tome što je sa mnom nije nikad tako grizla. Jer to nisu bili oni sitni ženski trikovi, igranje usnicama. To nije bila ona slatka nervoza iščekivanja prvog poljupca. Bilo je nečeg mnogo zloslutnijeg u tome.

Nisam je pitao. Znam da će mi jednom reći hvala za to.

Tu sam večer spavao u dnevnom boravku, pravio sam se da spavam da budem točniji. I vidio sam da ju to nije smetalo. Ionako taj njen krevet nije bio moj. Brzo sam se vratio natrag, u sve ono što je bilo moje, i njeno, naše. Pisala je i dalje, makar mnogo rjeđe, i opet je pisala o svima, samo ne o njemu. A ta šutnja je pričala.

Ja njoj nisam nikad pisao kako sam pomno zalijevao cvijet, kako sam joj i obećao. I nisam joj pričao kako i moji dani traju unedogled, makar se ritmično izmjenjuju. I nisam joj pisao o jastuku kojeg sam izgrizao. Pisao sam joj samo kako čekam. I znam da je znala na što pritom mislim, ali ona to nije mislila.

Kako sa koje strane gledano, godina je prošla brzo ili sporo. Imala je priliku ostati duže, no nije htjela. I vjerujem da povratak nije bio lagan, jer očito nije više znala gdje se vraća.

Mislim da je taj sjever odradio lekciju života. Mislim da je sjever joj donio sve ono što je morala proći. Mislim da ju je sjever oslobodio. Tako sam ju i ja na taj Božić oslobodio, jer je to bio jedini način da mi se opet vrati.

Nije bila u nikojem pogledu žena koju bi prigrlio, a imala je moć da me odvoji od cijelog svijeta i spremi u svoje zjenice. I nisam tad mogao shvatiti otkud tolika tuga u njima. Zavlačio sam se potajno u mislima pod njenu majicu. Maštao da se igram s tim bradavicama koje prkosno pokazivala izbjegavajući nošenje grudnjaka. Njoj nije ni trebao. Pričala je o nekom poslu na moru i želji da otputuje na Island. Kako je već bilo prošlo par mjeseci od njenog zadnjeg dolaska, vjerovao sam da joj se želja i ispunila. I ne znam da li sam bio sretan ili razočaran zbog toga. Sretan zbog nje i razočaran zbog sebe, jer više nije bilo mogućnosti da istražim maštanja. S tom Marinom koja je bila sve, samo ne privlačna.

Jednog dana stigla mi je ružičasta koverta, i ne znam zašto sam na nju pomislio. „Znaš“ pisala mi je „ lagala sam. Imam i muža i ljubavnika i psa i mačku i biljku.“ Ispričala mi je priču o mužu pomorcu, oženjenom ljubavniku, psu vučjaku, mačku kojeg je pokupila na cesti i fikusu koji je pokazivao znakove uvenuća. I znali smo oboje da me sve to ne zanima, ali da ću svejedno pročitati. S tim dječjim rukopisom znala je da ne može pisati o ozbiljnim stvarima. A ja sam cijelo vrijeme čitanja ionako samo se pitao da li mi je to pisala bez grudnjaka. Nije mi objasnila zašto je baš mene odabrala. Muž joj je trebao otići opet na brod kroz par dana, te mi je napisala adresu i dodala kako bi me voljela vidjeti.

Nisam imao namjeru pristati, nisam tip muškarca koji bi čekao da se muž makne kako bi mogao uletjeti i popunjavati praznine. Nađi si drugog jebača pomislih, samom sebi neuvjerljivo. No, pismo nisam bacio, nisam ga poderao na bezbroj komadića, nisam ga zaboravio. Brižljivo sam ga spremio. Znao sam da će znatiželja biti prejaka, i znao sam da joj se neću opirati. U subotu je bila gužva, na kraju smjene sam imao samo umor i želju da se maknem od svega. Pa sam otišao k njoj. Bila je budna kao da je nešto čekala, i možda je lagala kad je rekla da čeka mene, ali je prijalo.

Pričala je o svemu, a ja ništa nisam čuo. Još uvijek je grlila tugu u očima. Onu tugu za koju sam se nadao da je samo sjena zbog loše rasvjete za šankom. Izgledala je sad mnogo starije, mnogo bolnije. Micala je kosu kako bi pokazivala gola ramena. Za mene ona nisu bila gola, bila su puna tereta, nekih ispraznih dana, pogrešnih lutanja, zaboravljenih snova. U jednom se trenutku nagnula da bi joj tad provirila bradavica, jedna od onih o kojima sam maštao. Bolno sam se otrijeznio. Tamni krug koji sam ugledao nije donio ushit, naprotiv, nisam mogao a da ga ne doživim kao još jedan trag mora života, tamni podočnjak intimnosti. Znao sam tad da je ovaj „dječački“ san bila samo iluzija. Kaput sam uzeo dok je bila u wc-u, tiho otvorio vrata i prigrlio noć. Meni je sve na ovom svijetu trebalo, osim nje.

Moji ulozi su uvijek bili pogrešni, i kratkoročno slatki. A začudo mi povrat poreza nikad nije stizao, premda su drugi predavali zahtjeve. Sve do trenutka pretvorbe mojih osjećaja. Budi ponosna, imaš u rukama srce koje dok je bilo u njedrima nije kucalo. A sad ga tako krvavog i praktički neoštećenog stavi u formalin. Da se očuva sa nitima tvoga postojanja. Znam, da nekome poput mene ne bi trebalo ispunjavati zadnje želje, pa čak ni one da popušim, bilo šta.

A nastradao sam kad sam najmanje trebao, u vještini koju sam magistrirao. Jesam li sam kriv što nisam volio? Što sam bježao? Što sam se ponekad  tako ludo zabavljao i majstorski žonglirao? Našla si gdje ćeš udariti, ispod pojasa, zar da se pretvaram da to nije slaba točka svakog muškarca? I ne boli mene što ti sva ta moja muškost nije bila dovoljna, što ti miris samo jednog parfema nije dovoljno upotpunjavao dan. Čak me ne boli što si se pretvarala kako bi mi dala egu prostora.

Osnovna lekcija koju sam izbrisao kada sam te osjetio: 1. daj lažni osjećaj sigurnosti. I eto ti sve ironije, sada jedino što mi preostane je sigurnost da sam ostao bez ikakvih temelja. Malo sam se pogubio kod tvojih slatkih osmjeha, kasno shvativši da si se meni smijala. Vjerovatno ne mojim isfuranim šalama. Njima se sad ja smijem, kada u svoj svojoj gluposti otkrijem u sebi da sam sposoban uopće percipirati da znam osjećati. Ne, ne, ne osjećati ono što sam jednom prije mislio da su osjećaji, nadmoć, i sada mi je jasno, potpuno perfidni osjećaj da sam jači. Pa srna me slomila.

Mene kapitalca. Lopatar predvodnik krda svih generacija frajera koji su došli na zemlju da bi pokojoj ženi posvetili trenutak u našim rukama. A onda se ponekad ni ne otuširavši u gostima, zgibati u kakve zamračene prostore po nove žrtve. Imam krunu od perja kukavice, simbol da si me skratila za jaja, čak i doslovno preneseno, otkad te nemam, njih ni ne trebam.

Vreli pijesak pod leđima, dovoljno usijan da izvlači iz pora ostatke loše odmjerenih zamisli i prizemno usvojenih pobuda. Slika valova koji u naletu nevere lome koraljne pregrade. Bude li sreće sol će napokon izgristi sve temelje mojih svjetova građenih bez ikakvih dozvola. Protuprirodno je gasiti krijesnice kako bi mi mrak postao stanište.

Bolje se navikni na moje očnjake, njima se ne branim od drugih, već od sebe. Otrgnuti samo jednim ugrizom opekline nemarnog rukovanja tvojom kosom. Tek sad vidim da, dok od plime pokušavam spasiti samo pokoju uspomenu,  nije mi trebao raspored zvijezda pored tvojih bezbrižnih, neponovljivih pjegica. Kad bih si barem mogao preuzeti zasluge za te bore od osmjeha.

A znam, barem negdje duboko u sebi, da jedino dobro što sam ti napravio je kada sam te slagao da te ne volim. Kad sazrije bol moći ću živjeti sa krivnjom, sada još uvijek imam pokoju ulaznicu za predstave koje neću nikad razumjeti, i smijat ću se naglas u tužnim trenucima kako bi me možda izbacili kao nepoćudnog, kao neprimjerenog. Mogu im svima ispričati kraj. Njega najbolje znam. A ti i dalje pleši, radi savršene krugove s haljinama koje bi tako lako mogle svjedočiti o rukama koje su te dotakle.

Nisam vjerovao u priče o bubamarama. Krila leptira sam zanemarivao toliko dugo dok u prelijevanju svijetla nisam se našao oči u oči sa tvojim suzama. Znam da si sad sigurna, priroda ponekad stvori čuda, pa ih onda i čuva, kao etalon. Premda je i ona svjesna da nikad se neće naći način da se replicira mekoća tvoje kože. I mogao bih trgovati stoljećima sa svilarima, u nadi da će mi pod prstima jednom opet se naći slična tekstura, i mogao bih cijelim dalekim istokom pješačiti kako bih možda negdje naišao na mirodije tvojih uzdaha. Jednog dana kada odrastem, kada prerastem sve ono nedovršeno u sebi.

Muškarac sam, nekih dana čak i bez mane. I mogu ti šaptat na uho lutko, tako opojno, da ćeš se poslije satima još pokušavati sjetiti da li sam ti pod kožom već jako dugo vremena. Sve zbog onog treperenja taman negdje u dnu leđa, da ne primjetiš gdje mi je ruka. A sad se pitam da li bi da ovo sve napišem vlastitom krvlju išta promjenilo. Da barem mogu sam sebe slagati, obzirom da sam tebe uspješno, pa si pripisati sve to pod grijehe mladosti, a to bi i mogao, da mi ipak na osobnoj iskaznici ne stoji datum rođenja koji uvelike premašuje te pogotovo za nas muškarce nježne godine.

Sad ću priznati čak da sam plakao, pa onda čizmom to pregaziti, jer bi suza u oku kauboja ipak narušila onu prašinu na kraju filma koja se dizala pod kopitima moga konja. Makar onome tko se malo bolje zagledao, ne bi promaklo da sam ipak šešir malo više spustio, a ne zbog zaboravljenih naočala, njih nikad ne nosim. Tako brže skidam pogledom (znam da to dobro osjetiš, nemoj se sad samozatajno smijuljiti). Nije za nas taj štih. Lažem, i to poprilično očito, jer za tebe je taj gard stvoren. Nisam te bez razloga uvijek zamišljao u polju suncokreta ili u sjeti breza.

Gužvam nešto noćas posteljinu, i shvatim da je prazna, ako ne ubrojim sjenu tužnog klauna kako se prelijeva kada spremim onog nasmijanog đavola. I razabirem negdje u svemu tome da me noćas nije posjetila erekcija. Ali zbog toga ću se brinuti kada rješim ove sukobe, vjerovatno bi bilo više zabrinjavajuće da se sada ipak digne, pa to bi značilo da sam stvarno monstrum. Ili da samo suosjećam, pa tako puštam pokoju kapljicu fluida koji je nekoć bio samo tvoj. Znam, sada bi mogla vjerovatno nabrajati sve one koje su ga s tobom djelile, i moram upotrebit šablonu, one nisu ništa značile.

Dočekat će me prvi radnički vlak budnoga, već vidim da ništa od mojeg samouvjerenog nastupa kada te sretnem na stanici. I svim srcem se nadam da ćeš biti s njim. Neka me boli. Kao što me boljelo u preponama sve one dane kada sam ti još bio vjeran, a ti nevina. Kontroli neću pokazati kartu, pa me možda napokon netko opali nogom u guzicu i izbaci me sa tračnica. Kući se ne moram vraćati, jer kao da se vraćam tebi, svim onim mirisima koje si namjerno posijala po kutovima. Nemoj se izvlačit, ne zamjeram. Sada je vrijeme da si odem napraviti križ, bez škrtarenja jer još dugo će mi bit na leđima.

Onog dana kada prestaneš biti žena,

Dopusti si da postaneš sjena.

Blagi okvir nekog retro stila,

Imaš za to kosu, baš kao svila.

Ja ću možda biti pijani lovac,

Umoran od sebe, bacam novac,

Da ulovim pokoji ples tvoga tijela,

Da vratim vrijeme kada si me htjela.

Nedostaje sada prizvuk, melodrama,

Podsjete me da si sve to prošla sama.

A ja kao uvijek kukavica, gubitnik,

Mogu samo u prošlosti tražit tvoj lik.

Ma možeš ti to i bolje, podstreha ponekad zatreba natruha. I naučit ćeš se zavezati mašne baš kao na buketima s filmskog platna, iz neke eksluzivne cvjećarne. Cvijeće koje nisi primila na premijeri možda nađeš u staklenicima koji čuvaju sve prelijeve boja, da bi se natjecali sa vrtlogom u koji povčlačiš tim svojim usnama, prokleto savršenim. Greškom sam danas šutnuo kamenčić i pogodio svoje pogrešne korake. Valjda je samo nekome poput mene bilo moguće saplesti se o svilu, na svilu se ne pada, po svili se kliže.

Kada je tvoja ženstvenost nabubrila ja sam imao spreman rep među nogama da ti to sve što daješ uzmem i onda nestanem. Neizbježna svila, nju ću okriviti što sam se zadržao trenutak duže, taman toliko da te potpuno osvojim (a bez htjenja osvojio sam sebe). Da sam barem nestao dok si još bila snena, nakon nekog vremena bi sama sebe uvjerila da si samo sanjala, i tako mi neizravno oprala sve grijehe. Miris za sobom ne ostavljam, eto tako, kako me ne bi inkriminirajući dokazi prisilili da žrtve gledam u oči.

Čitav bijes ću sada otresti na tebe, samo zato što si tako savršeno mekana. Zato što si podatna i kada si umorna, zato što nisi uopće savršena, a tako jedinstvena, i zbog još jedno bezbroj zato koji mi ne daju mira. Zamjeram ti, za sve žene koje prolaze njišući bokovima, a ja ih ne gledam, opako se ljutim što mi tek propupali, a i oni već prilično zreli dekoltei više ne diraju hormone, pa kojim sam ja to prokletstvom zaslužio da sam sve svoje zalihe testosterona izgubio u tvojim uzdasima.

Da si bilo koja druga nestao bi nakon tvojih pet minuta kašnjenja, i ne bih te ovako kao zaljubljeni klinac čekao satima. Namjerno bi namještao satove, da idu krivo, kako bi ti mogao predbaciti za to nepobitno neslaganje karaktera. A ovako, ovako, pa ti pričaš moje misli. Budalasto ti govorim da si osvojila glavni zgoditak, pokušavajući sačuvati još malo svoje muškosti. I lako mi se pretvarati frajerom, kada mi se namjestiš u krilu, kada sam siguran.