Kako je maza srela svog likvidatora

Skupljam klinčiće, mirisom punim džepove,

poneki zalutali košmar razvučem kao žvaku,

prebacim kaput preko ramena, bosa mi stopala

A onda sa munjama sijevam...

U karavanama pratim taktove mekih oblaka,

i diram zemlju pažljivo, materija probrana,

raširim ruke i ocrtam dugu prije potopa,

Neke nove ritmove sa kišom pjevam...

Tamo gdje je sjeme ne gazim čvrsto,

i puštam u zrak ždralove sa dahom oceana,

prinosim zakletve, sonetima kradem slogove

Na prijestolja odabranih sutona sjedam...

Vilinska prašina nije samo mit, odzvanja gorama

i čarobni napici spadaju u kategoriju stvarnost

a znak na repu pauna nije samo tek tako kreacija

Ono što imam, neka sam sebična, ne dam

(lažem, kad se poklopi se lako predam)...

Pa mi kažeš da želiš samo mene,

Žudiš za mirisom zaljubljene žene,

Za dodirima poput morske pjene,

Da se pobrišu nepotrebne sjene.

A ja bi se odrekla oslikanog bola,

Stala pred tebe kako treba, gola

Spontano, bez sebi nametnutih privola,

Upravo to, djeljenje kreveta i stola.

Prisežem, neću se odvajat od tvog ramena,

Pratim ti trnce koji kreću od tjemena,

Ti si moja stijena, čežnja stamena,

Još iz nekih davnih vremena, snovi bez bremena.

I šapći da sam oduvijek jedina tvoja,

Utopi me u poljupcima bez broja,

Nudim ti paletu jedinstvenih boja,

Osmijehe predviđene za usne tvoga kroja.

Na tvojim prsima otisci mojih jagodica

Sasvim dostatni, danas ne oštrim nokte

Prati jezikom onu crtu koja počinje iza uha,

Kad već dođeš pri dno leđa, odat će me jecaji

Pregib koljena kao biku crvena marama

Neka ti to bude zadnja stanica,

Prije no što potražiš glad koja počiva u tvojim preponama,

U otvorenim kapijama među mojim bedrima

Cijelo tijelo kao lakmus papir odaje prisutnost nemira,

Vene i arterije mješaju krv na nepredviđenim sjecištima impulsa

(Koji stižu ponekad samo iz pogleda,

Možda ponekog zalutalog traga toplog daha

ili bez imalo stida otetog drhtaja)

Kada se po nutrini razlije uzbrkano more potisnutih potreba

U jednom jedinom ritmičnom pokretu oslobodit će se

Nektar s mojih usana preko tvojih

Tada na ramenu glava,

dok upijam svaki trenutak tvojeg disanja...

Zabilježeni trenuci slatkog prepuštanja, dodiru koji liječi

poput izgubljenog izvora, dajem ti med, poput melema....

Imaš polje suncokreta željno tvojih koraka, i livadu na kraju svijeta

sa glazbom po tvom izboru decibela....

U pregrštu emocija, priroda iznjedri biser, baš za one naušnice,

što ih je rosa donijela, tijaru da me napravi kraljicom tvojih uzdaha...

Niz moje latice pusti da tvoja snaga poteče, skliskost će te dovesti do ruba, i tamo te držati dok svom snagom te ne oslobodi...

Pa se pitam otkud tako tamnim oblacima ponekad tako blaga snaga,

da se razmaknu kako bi samo birane kapljice pale na tvoje obraze...

Čuvat ću te i noćas, jer nemam šta drugo ( a znamo da lažem, čuvat ću te jer ne znam drugačije...)