Kako je maza srela svog likvidatora

Kruna sa 7 smrtnih grijehova,

među njima neumjerenost,

bilo kakvog oblika.

Strpam u nju i osjećaj potrebe,

korake u noći kojima nacrtam naše sjene.

Pa se još jednom ugrizem za jezik, za sve prešućeno,

pa se još jednom okrenem noću da te zovem emocijom.

Ostanem ti ko trag zbunjenosti na prsima,

i čvrsto zakopčaš košulju da me ne izgubiš pod kišama.

Imam jedno nebo pod kojim sam stvorena,

na sliku i priliku,

svih ovozemaljskih pobuda.

I ti me takvom k sebi privijaš, na bezbroj načina.

Donijet ću ti jug dozrelih naranača,

ispričat ću ti sjever samotnih buđenja.

I sve to u onom kratkom periodu,

koliko treba dahu da pređe preko naših usana.

Neki rastanci odlučno zovu na zbogom,

neki čeznutljivo zvone na nježno doviđenja