još da imam naslov spreman
Ma, htjela sam ti večeras puno toga reći, ispričati ti neke tajne koje dijelim samo s maglom. I htjela sam ti, da...htjela sam ti možda onako usput dati do znanja koliko mi srce brže udara, kad primijetim da izmamim osmijeh na tvojim usnama. Ali eto, ta neka čežnja koja me lovi oko gležnjeva, dopustila je da ne izustim puno toga što mislim da ti pripada. Ali ne bježim, samo se možda nisam dovoljno blizu još primakla.
Ma, znaš, barem naslućuješ, da kradem svaki trenutak od sebe da bi ga s tobom provela. Boli to, što te se ne nauživam skoro, a već dođe vrijeme rastanka. I uvijek ostanem dok ne prođe ponoć, da se uvjerim kako zadnjim otkucajem čarolija nije prestala. I onda vidim da ni tebi nije tako lako pustit me da zaspem s jastukom zagrljena. Pa se trudiš ubrzat vrijeme, do ponovnog susreta (iako mi kažeš kako na vrijeme nemaš utjecaja). Lažeš malo, jer kraj tebe vrijeme ne postoji, postoji samo ugoda.
Ma, ne mislim više o nemogućnosti uspijeha. Neke te rijeke ponesu, pa te miluju valovima. Onim nježnim koji ne remete mir obala, i onim snažnim koji te od svega zaklone. Od njih se na kraju rasprsneš u tisuću kapljica koje tvore dugu u tvojim rukama. Neka mala voćka je zabljesnula. Plodovima tvojih dodira. Neki se instinkti ne smiju spriječiti, sve ostalo je sudbina.