tempi passati forse remoti, ma variabili
Otvorila je kišobran kao i svakog dana i stala na stanicu, ko za nevolju su se te noći kazaljke na satu posvađale i u svojoj ljutnji natjerale sat da počne kasnit cijele 4 minute, upravo onoliko koliko je bilo potrebno da ni ne primijetivši to jutro stigne kasno da bi ulovila svoj međugalaktički procjep...i da ulovi onaj koji nitko nije čekao...i koji nikog nije čekao ni molio, dovoljno mu je bilo da ugleda otvoreni kišobran koji je igrom kazaljki se našao na krivom mjestu..
Ili možda to ipak nije bila igra kazaljki, urari su se bunili u cijelom podvremenskom dijelu tog malog svijeta u tulipanu da neka sila tjera satove da polude, i danonoćno su se trudili ispraviti tu anomaliju koja je sve više otvorenih kišobrana nosila u krivom smjeru...nepoznatom, jer još nitko se nije vratio da bi ispričao gdje taj međugalaktički procjep vodi...
Optimisti su razvili teoriju da vjerojatno vodi u neki drugi svijet, možda u nekoj ruži, gdje je trnje još veća garancija sigurnosti, ali se nitko od njih nije usudio zakasniti te 4 minute, bolja je prividna sigurnost nego neizvjesna sudbina...pesimisti su smatrali da ako već i vodi ka nekom drugom cvijetu, da to sigurno mora bit kaktus, gdje samo rijetki uspiju ulovit taj procjep onog dana kada kaktus nakon 100 godina procvjeta, pa se ne nasuču na oštre bodlje nego slete na mekane latice...neki od njih su se odvažili i zakasnili te 4 minute...uvjereni da će biti prvi koji će se vratiti..začudo kako su u tom trenutku prešli u optimiste, bolje bi im bilo da su držali pesimizam čvrsto pod rukom, a još čvršće sat i kišobran...
Primijetila je da ja zakasnila tek kad ju je procjep svojom hladnoćom razbudio, pa je panično pokušala izaći iz njega, kovitlac joj je lomio kišobran, i sve više je osjećala da svaka obrana u njoj popušta i da je neminovno pustiti se da te ta struja odnese bilo gdje...taj kišobran koji ju je uvijek branio nije služio ničemu u ovim trenucima...sve dok nije odlučila zatvoriti ga...u tom trenutku se sve smirilo, i u daljini je ugledala autobus koji je svako jutro čekala da ju odveze na posao...
Tako je mistična tajna koja je već jako dugo morila sve duše koje su čvrsto držale otvoren kišobran dobila epilog...tek kad shvatiš da ti taj kišobran nije nikakva zaštita, i da možeš i bez njega satovi počnu pokazivat pravo vrijeme, i međugalaktički procjepi odu negdje drugo lomiti karaktere...