Kako je maza srela svog likvidatora

Kao olinjali pretučeni mačak, vratiš se iz borbe sa veljačom, uzmeš cipele, vežeš jednu o drugu vezice, pa ih prebaciš preko ramena, iskušavaš tabane o litice pune soli. Smiješ se činjenici da su ti obični telegram sa samo jednom poslanom riječi naplatili kao sve ono prešućeno. Kao da u jednom „možda“ mogao biti ubačen cijeli leksikon pojmova, koji se tako daju samo naslutiti, i na snazi dobiju tek kad ih ne izgovoriš.

I nema veze što su još davno planirano bile izvađene glasnice. Poput fantomske boli odsječenih udova još uvijek negdje ne daju tonovima da zažive sa željama. Ponekad u životu ne biramo ono što želimo, već ono što moramo, u tome valjda i je bit. U tome valjda i je život, jer inače sve to skupa ne bi imalo smisla. Nije sve kao dječja knjiga sa više ponuđenih, mogućih završetaka, gdje kad krivo okreneš stranicu se lako vratiš pa se praviš da ti se slučajno omaklo. I onda opet biraš, ovaj put puno sigurniji. A odabiri nisu tu da bi se njima razbijala glava na kraju, već da bi se iza njih stalo.

Inspiracija ne leži u čudima, čuda su tu da te podsjete da negdje možda neka ruka sve to pomiče, i onda ti bude nedvojbeno lakše. Naizgled. Jer ako već rastemo i učimo, spoznajemo i griješimo, onda ću taj proces uvijek rađe odpješačiti sama. I smijat se jednog dana kada se sve to preraste, onim potezima kistom kojima sam život bojala. Na sliku i priliku trenutnih impulsa koje nosim negdje duboko u genima. I liječit će negdje samokontrola razuzdane porive i uvijek poslije nepojmljive reakcije (dok ih ne predočiš kasnim noćnim satima). Jutrom gledat kako je negdje opet posijano sjeme tvojih koraka za neka buduća nahođenja.

Da nema ludosti ne bi bilo ni razboritosti, da nema nestrpljivosti ne bi bilo ni dokonosti, da nema agonije ne bi bilo ni ushita, da nema onog sutra, onda ni ono što se gradi danas ne bi imalo više odraza.