Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću da uz mene noćas kreneš
Ma bili svetovi crni,
ili beli,
ma bili putevi hladni,
ili vreli,
nemoj da žališ ako sveneš
Hoću da drziš moju ruku,
da se ne bojiš vetra
i mraka,
uspravna i kad kiše tuku,
jednako krhka,
jednako jaka
Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol
i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš
Da sa mnom
ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronađeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli
Ili crkneš,
ako crći treba
zbog svega što smo najlepse hteli
Miroslav Antić
Čudno li me slobodi ovo
čudnije li veza.
Buknem u tebi, vreo se ulivam,
jeza je ovo, oh, jeza.
I trag putanjama tvoj,
pa me pali.
A čudno zastrepi srce,
a studim.
Ljubeći šta li to ubijam,
šta li budim?
Jer i pepeo će vetri razneti,
a nema razrešenja.
Tonu bez potonuća,
bez dna u nalaženju,
bez dna se izgube stvorenja.
I tragom kuda sagoreli
sve bolnija su obnaženja.
Vreo se ulivam,
a čudno zastrepi srce,
a studim.
Ljubeći šta li to ubijam,